Od Drugog svjetskog rata do rata 1990-ih godina, BiH je bila jedna od šest republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Uzroci raspada SFRJ i ratova koji su uslijedili u nekim od njenih država nasljednica 1990-ih godina, uključujući i rat u BiH, bili su složeni, a i dalje nisu podvrgnuti adekvatnoj analizi i raspravi. Oružano nasilje započelo je u Sloveniji i Hrvatskoj 1991. godine, nastavilo je ratom u punom smislu te riječi u BiH 1992. godine, eskaliralo ratnim nasiljem na Kosovu 1998/1999. godine, a završilo oružanim nasiljem u Makedoniji 2001. godine. Važno je naglasiti da su samo bosanskohercegovački i makedonski (Ohridski sporazum) sukobi okončani mirovnim sporazumima. Oružano nasilje i sukobi nisu hronološki linearni i međusobno nezavisni. Bilo je višestrukih preklapanja njihovih aktera, zahtjeva i procesa tranzicije. Proces raspada SFRJ prevazilazi svrhu ovih eseja jer se oni bave Dejtonskim mirovnim sporazumom i njegovim posljedicama po BiH.

Tokom rata u BiH, pojednostavljeni narativi o iskonskoj mržnji svojstveni (etno)nacionalističkim projektima davali su okvir za pozicije etnonacionalističkih domaćih vojnih i političkih elita, kao i međunarodnog političkog, ekonomskog i vojnog establišmenta. Njihova pozicija tokom cijelog mirovnog procesa bila je ta da je rat u BiH isključivo etnički po svojoj prirodi te da ga tako treba tretirati. Međutim, uzroci rata bili su složeni i uključivali su, između ostalog, socio-ekonomske, historijske i geopolitičke dinamike regije i svijeta.

Antiratni protesti kontinuirano su se održavali širom BiH gotovo godinu dana prije izbijanja rata.

Početak rata u BiH ne može se lako opisati i nije se radilo o linearnom nizu događaja. Ljudi u BiH nisu bili masa koja bez glasa i bez riječi prihvata urušavanje društva i poniranje u nasilje. Početak vojnog nasilja na teritoriji Socijalističke Republike BiH dešavao se u okolnostima raspada SFRJ i rata koji je već bjesnio u Hrvatskoj. Antiratni protesti kontinuirano su se održavali širom BiH gotovo godinu dana prije izbijanja rata. Posljednji veliki antiratni protest koji se održao u Sarajevu pretvorio se u potpuni haos u kojem su najmanje dvije žene ubijene snajperom iz obližnjih zgrada. Ova ubistva označila su konačnu pobjedu nasilja i oružja koje je sljedeće četiri godine gutalo naše živote.

Rat u BiH, koji je trajao od 1992. do 1995. godine, bio je izuzetno brutalan. Spektar počinjenih zločina kretao se od prisilnog raseljavanja, masovnih silovanja žena, mučenja, zatočeništva, ropstva i prisilnog rada, kršenja socijalnih i ekonomskih prava, opsada urbanih područja, neselektivnog granatiranja i bombardiranja, ubistava, prisilnih nestanaka, etničkog čišćenja do genocida. Više od polovine stanovništva interno je raseljeno ili prognano u izbjeglištvo. Mnogi su ubijeni ili ranjeni, a infrastruktura u zemlji masovno je uništavana. Sve je bilo uništeno, od kuća i fabrika do društvene infrastrukture i resursa. Životi ljudi bili su razoreni, a društvena kohezija i tkivo rastrgani. Iako se životi ljudi i dugoročni uticaj rata na društvo ne mogu novčano izraziti, znamo da je ukupna cifra za obnovu infrastrukture procijenjena na između 20 i 40 milijardi dolara.

Oni koji su se upustili u nasilje primjenjivali su orodnjene koncepte o tome kako treba voditi rat. Muškarci su masovno mobilizirani u redovne oružane snage, paravojne i lokalne odbrambene grupe, dato im je oružje i nije im data nijedna druga opcija. Izuzetak su bili civili iz populacije koja je određena kao neprijateljska i kao takva napadnuta i zarobljavana pod izgovorom da su “potencijalni neprijateljski vojnici”. S druge strane, žene su automatski kategorizirane kao civilne osobe, ali su bile mobilizirane u rodno specifične uloge u civilnim, ali militariziranim, aspektima života. Društvene reproduktivne uloge žena su jačane i proširivane. Žene su mobilizirane u radne obaveze, održavale su proizvodnju u fabrikama, ali su im nametani i zadaci koji se tiču različitih aspekata javnog civilnog života, kao i podrške vojsci. Također, neke žene su se dobrovoljno pridružile oružanim snagama, a neke su čak činile ratne zločine, ali to nije poremetilo cjelokupnu orodnjenu sliku rata.

Samo ratno nasilje bilo je ekstremno orodnjeno. Na primjer, tokom genocida u Srebrenici, muškarci su ubijani, a žene progonjene. U koncentracijskim logorima su jasno bili vidljivi rodno zasnovani obrasci. Pored toga što su bile više izložene silovanju, prisilnim trudnoćama i seksualnom ropstvu, žene su bile podvrgavane prisilnom radu koji preslikava rodi karakter kućnog rad (npr čišćenje, kuhanje, podjela hrane i sl.). I sam obrazac zarobljeništva bio je orodnjen. Osim u koncentracijskim logorima, žene su zarobljavali i prisiljavali na brak i veze i u privatnom okruženju. I povrede uzrokovane nasiljem bile su orodnjene. Raseljavanje je na više načina nesrazmjerno uticalo na žene zbog, na primjer, gubitka društvenih mreža, siromaštva, gubitka obrazovanja, prilika itd. Višestruki faktori su značajno uticali na žensko reproduktivno zdravlje, od silovanja do nepostojanja higijenskih proizvoda i pristupa ginekolozima; žene čiji su muževi nestali i koje su postale glavne hraniteljice domaćinstva trpile su ozbiljne socijalne i ekonomske posljedice, itd.

Pored toga, postavljanje okvira rata kroz etničke narative imalo je posljedice po ženska tijela jer se pojačao pritisak na ženske biološke reproduktivne funkcije čime se zahtijevalo više tijela za “očuvanje nacije”. Ženska tijela bila su meta kao tijela “neprijatelja”, a seksualno nasilje nad ženama smatralo se legitimnom metodom ratovanja čiji je cilj uništiti njihovu sposobnost biološke reprodukcije. Međutim, kako je rat mizogin poduhvat, žene su bile meta nasilja ne samo unutar zvaničnog narativa o “neprijatelju”, već jednostavno zbog toga što su žene, jer je nametnu proces feminizacije obezvrijedio njihove živote. To nasilje se dešavalo čak i u njihovim kućama i u područjima koja su bila pod navodno “prijateljskim” vojskama.

Nakon četiri godine rata, nasilja i uništavanja, mirovni pregovori rezultirali su Dejtonskim mirovnim sporazumom u novembru 1995. godine. Finalizacija pregovora, koji su kulminirali mirovnim sporazumom, nije pala s neba u izoliranu vojnu bazu u Dejtonu, Ohio, već je bila historijski i geopolitički uslovljena. Evropa je bila scena velikih političkih, ekonomskih i društvenih promjena tokom 1980-ih i početkom 1990-ih godina. Preokret u hegemonim silama, koji je simbolički ilustriran padom Berlinskog zida i konkretiziran raspadom “Istočnog bloka” i smanjenjem uticaja Pokreta nesvrstanih, doveo je do jačanja takozvane zapadne hegemone sile. Teza o “kraju historije” prema kojoj je zapadna liberalna demokratija shvaćena kao najviši i konačni oblik ljudske vladavine je postala dominantna u globalnim političkim narativima.

Neoliberalni kapitalizam i slobodno tržište postali su jedini mogući model ekonomskog i političkog sistema. Uticaj neoliberalizma proširio se globalno, te ušao u diskurse o demokratizaciji, izgradnji mira, vladavini zakona i ljudskim pravima. Dominantni politički i ekonomski akteri promovirali su privatizaciju, konkurenciju i individualizam kao “narednu fazu” globalnog razvoja i emancipacije. Svaka politika koja se bavila klasnim pitanjem napuštena je u potpunosti i svedena na “politiku identiteta” i individualizam zbog čega su strukture opresije ostale neriješene. Aktivistički pokreti za društvenu pravdu širom svijeta borili su se protiv napuštanja egalitarnih ideja o emancipaciji i distribuciji. Međutim, nacionalne i internacionalne elite na vlasti su ignorisale ove apele i u dominantnom globalnom diskursu su nastavile ići u ovom smjeru/pravcu.

1.2.1 Akteri u igri moći

Dejtonski mirovni sporazum je eklatantan primjer međunarodno posredovanog mirovnog sporazuma u gore opisanom kontekstu. “Međunarodno” stajalište o ratu u BiH i o tome kako mir treba izgledati nije bilo homogeno. Stajališta različitih aktera odražavala su različite geopolitičke i druge interese i pozicije. U to vrijeme, “akteri” su uključivali Evropsku uniju (EU), koja je bila u periodu svog restrukturiranja, zatim pojedinačne članice EU, koje su svoje pojedinačne pozicije moći crpile iz svog stalnog članstva u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, tj. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francusku, te Njemačku, članicu EU, ali uz ojačanu poziciju moći unutar EU nakon ujedinjenja, i naravno SAD i Rusiju. SAD su težile dominaciji u međunarodnim odnosima i zadirale su u nešto što se smatralo geopolitičkom sferom EU, dok je motivacija Rusije proizlazila iz pokušaja da zadrži stare dane svoje hladnoratovske moći. Važno je napomenuti da se činilo da je u to vrijeme peta stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, Kina, bila ravnodušna prema učešću u ovom međunarodnom krugu moći.

Spomenuta geopolitička dinamika kulminirala je ujedinjenjem snaga ovih zemalja u okviru takozvane balkanske Kontakt grupe koja je nastala kao mehanizam “upravljanja krizom” u BiH. Grupa je osnovana 1994. godine i služila je kao koordinacijski forum između SAD, Ruske Federacije, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke. Ipak, ako je vjerovati vodećem američkom diplomati iz tog doba, Richardu Holbrookeu, usprkos postojanju Kontakt grupe, SAD su ustvari preuzele glavnu ulogu u vođenju procesa koji je doveo do Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ako slijedimo ono što je napisao Holbrooke, kao i geopolitički kontekst, možemo izvući zaključak da su SAD, uspostavom svoje vojne, ekonomske i političke moći unutar dinamike tadašnjih globalnih međunarodnih odnosa, uspjele da se nametnu kao najrelevantniji igrač u mirovnim pregovorima. Slijedom toga, kako su zauzele vodeće mjesto u posredovanju u mirovnom sporazumu, SAD su imale najviše uticaja u formuliranju mir u BiH. SAD su, pod Clintonovom administracijom, preuzele vodstvo, jer su se zalagale za preokret u međunarodnoj diplomatiji koja se sve više otvarala prema primjeni vojne sile i to prvenstveno sile vojno moćnih država Organizacije sjevernoatlantskog ugovora (NATO).

1.2.2 Uključenost Ujedinjenih nacija

moj prijedlog: S obzirom na njihov mandat, za očekivati je da su Ujedinjene nacije (UN) bile značajno uključene u mirovne pregovore. Ali to nije bio slučaj. U to vrijeme su UN bile suočene sa izazovima redefiniranja svoje uloge nakon perioda hladnog rata, što im je otežavalo obavljanje njihove temeljne obaveze očuvanja mira u svijetu. Od samog početka rata, angažman UN-a u BiH bio je uveliko određen posthladnoratovskom geopolitičkom dinamikom. Na početku rata, tadašnji glavni sekretar UN-a, Boutros Boutros-Ghali, nije smatrao primjerenim aktivno uključiti UN. Prema Susan Woodward, politologinji koja se bavi Balkanom, istočnom Evropom, postsovjetskim pitanjima i postkonfliktnom rekonstrukcijom, Boutros Boutros-Ghali je načelno tvrdio “da upravljanje sukobima u periodu nakon hladnog rata treba prije svega biti odgovornost regionalnih organizacija”. Dakle, angažman UN-a bio je stalno neodređen i promjenljiv, krećući se od nezainteresovanosti preko situacija u kojima su bili slučajno uhvaćeni u unakrsnu paljbu i direktno pogođeni do uključenosti u praćenje situacije i navodnu zaštitu civila, koja se kasnije pretvorila čak i u omogućavanje ratnih zločina.

angažman UN-a bio je stalno neodređen i promjenljiv, krećući se od nezainteresovanosti preko situacija u kojima su bili slučajno uhvaćeni u unakrsnu paljbu i direktno pogođeni do uključenosti u praćenje situacije i navodnu zaštitu civila, koja se kasnije pretvorila čak i u omogućavanje ratnih zločina.

Prisustvo i angažman UN-a započeo je otvaranjem štaba u Sarajevu za trupe UN-a raspoređene u Hrvatsku (gdje je rat počeo 1991. godine). Štab je otvoren nakon izvještaja glavnog sekretara Vijeću sigurnosti UN-a iz februara 1992. godine i usvajanja rezolucije 743 o formiranju Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija (UNPROFOR). Iz tog razloga je, kada je rat zvanično počeo u BiH, određeni broj trupa UNPROFOR-a već bio u BiH. Međutim, kako bi UN misija bila zvanično raspoređena u BiH, mandat je prilagođen specifičnim okolnostima u zemlji. U BiH je UNPROFOR imao zadatak štititi Sarajevski aerodrom (UNSRC 758), pružati humanitarnu pomoć te štititi humanitarne agencije (UNSCR 776) i šest definiranih sigurnih zona (UNSCR 819 i 824). Mandat UN-a kojim je propisana zaštita civila bio je izrazito kontroverzan zbog svoje neučinkovitosti, nejasnoće i kukavičluka jer nije uspio u svom temeljnom cilju da zaštiti civilno stanovništvo. Ratni mandat UN-a u BiH skandalozno je i sramotno kulminirao genocidom u Srebrenici 1995. godine, kada nisu uspjeli zaštititi civile u zvanično proglašenoj “sigurnoj zoni” pod zaštitom UN-a, predavši ih snagama Vojske Republike Srpske koje su počinile genocid.

Dejtonski mirovni sporazum došao je nakon brojnih mirovnih pregovora, počevši od Carringtonovog plana iz 1991. godine (čak i prije nego što je BiH bila u jeku rata), Cutileirovog plana iz 1992. godine i Vance-Owenovog plana iz 1993. godine. Tokom rata, različiti mirovni pregovori su vođeni na način da su se prvo odvijali pod okriljem EU, da bi naknando postali zajednički poduhvat UN-a i EU-a. Svi ti pokušaji su propali. Iz tog razloga, došlo se do tačke kada ni UN ni EU više nisu ni pokušavali pokrenuti pregovarati. Tu se otvorio prostor za SAD da preuzme vodstvo, što je rezultiralo Washingtonskim sporazumom postignutim uz posredovanje SAD-a 1994. godine, koji je postao temelj za Dejtonski mirovni sporazum.

Nijedan od predloženih planova nije prevazilaizašzio  izašao izvan okvira poimanja rata u BiH kao ukorijenjenog u drevnoj etničkoj mržnji. Čak i prije početka rata i instrumentalizacije nasilja za jačanje etnoreligijskih identiteta i podjela, međunarodni akteri su insistirali na tome da se BiH posmatra kroz prizmu osporavanog koncepta nacionalne države. Iako su antinacionalistički i antiratni glasovi bili vidljivi i prisutni u bh. javnosti, nije bilo pokušaja međunarodne zajednice da se suprotstavi okviru koji su postavile etnonacionalističke elite i da na sto stavi rješenje koje bi preokrenulo, ili barem oslabilo, (etno)nacionalističke projekte nasilne podjele zemlje. Za međunarodne aktere, rješenje je bilo podijeliti zemlju po etničkim linijama, uz istovremeno očuvanje njenih vanjskih granica.

Čini se da održavanje pregovora u BiH, što je bila najlogičnija opcija, nije čak ni uzeto u razmatranje.

Dok su ljudi u Bosni i Hercegovini bili u podrumima, rovovima, pod opsadom, granatama i snajperima, u koncentracionim logorima, izbjegličkim kampovima i prognani iz svojih kuća, neki bez vode, hrane, struje i grijanja, etnonacionalistički pregovarači su putovali svijetom kao avanturisti, doprinoseći razvoju globalne turističke industrije, pritom se sve vrijeme pretvarajući da pregovaraju o miru za dobrobit naroda. Uporedo s tim, svjetske vođe su se takmičile i prepirale oko sljedeće turističke destinacije, odnosno oko toga gdje treba održati sljedeći sastanak mirovnih pregovora, kako bi zemlja domaćin stekla političke poene i slavu mirotvorca. Čini se da održavanje pregovora u BiH, što je bila najlogičnija opcija, nije čak ni uzeto u razmatranje. Umjesto da nose imena bh. gradova, sporazumi i dokumenti koji su se odnosili na mirovne pregovore nose imena udaljenih mjesta ili imena ljudi koji nama ništa ne znače.

1.3.1 Washingtonski sporazum – formaliziranje podjele moći i teritorijalnih podjela

Washingtonski sporazum iz 1994. godine postavio je određenu osnovu za razgovore o Dejtonskom mirovnom sporazumu. U skladu sa proklamovanom “etničkom prirodom” rata, poimanjem rata kao “svađe” između tri suprotstavljene etničke strane, međunarodna zajednica je odlučila da izdvoji dva “nevaljala dečka” (odnosno samoproglašeno vodstvo bosanskih Bošnjaka i bosanskih Hrvata) i natjera ih da se pomire. Tek kada su se ova dva nevaljala dječaka prestala međusobno svađati, međunarodna zajednica je odlučila da ih sprijatelji i sa trećim “najnestašnijim“ među njima (tj. sa samoproglašenim vodstvom bosanskih Srba). Dvije zaraćene strane, definirane preko njihovih tvrdnji o etničkoj pripadnosti, kao Bošnjaci i bosanski Hrvati, dogovorile su podjelu vlasti i uspostavljanje Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) te detaljne elemente budućeg ustava FBiH. 

Principi teritorijalne podjele i elementi podjele vlasti pokazali su se potpuno prihvatljivim za etnonacionalističke elite i njihove političke, (etno)nacionalističke projekte. Ovaj “uspješni” recept korišten je kao osnova za Dejtonski mirovni sporazum. FBiH je potvrđena u Dejtonskom mirovnom sporazumu kao jedna od dvije administrativne jedince države. Princip podjele teritorije između takozvanih etničkih grupa nekoliko mjeseci kasnije preuzela je Kontakt grupa i razvila ga u princip 51:49. Princip 51:49 značio je da je 51% teritorije dodijeljeno FBiH, a preostalih 49% teritoriji sa navodnim većinskim stanovništvom bosanskih Srba. Ovaj princip teritorijalne podjele kasnije je korišten u Dejtonskom mirovnom sporazumu.

1.3.2 Ženeva i New York – podjela kao pitanje “osnovnih principa”

Nadalje, kao međučin između Washingtonskog i Dejtonskog sporazuma održani su sastanci u Ženevi i New Yorku u septembru 1995. godine (sudeći prema izboru gradova, čini se da je turistička ponuda SAD-a bila privlačnija od evropske). Tokom ta dva sastanka, dogovoreni su takozvani Osnovni principi, kojima se dodatno potvrdila teritorijalna podjela BiH. Principima je potvrđena već uspostavljena FBiH i dodana je još jedna administrativna jedinica, Republika Srpska.

Poimanje rata kao “etničkog” dovelo je do toga da su pregovarači bili u stanju zamisliti samo etnoteritorijalne podjele kao način udovoljavanja zahtjevima etnonacionalističkih elita. Ovaj pristup vodio se logikom koncepta nacionalne države i ignorisao je činjenicu da su etnonacionalistički teritorijalni zahtjevi bili zasnovani na kampanjama prisilnog raseljavanja, etničkog čišćenja i genocida. Logika nacionalne države usmjerena je na osiguravanje teritorijalne i političke zaštite grupe koja se definira kroz srodstvo i pripadnost zajedničkom kulturnom nasljeđu. Kada se ovako definira, grupi i njenim karakteristikama se pripisuje veća politička vrijednost na određenoj teritoriji. Kada ovo prenesemo u kontekst BiH, nacija je zamijenjena etničkom grupom, a država administrativnom jedinicom. Administrativnim jedinicama su dodijeljene funkcije države, uz jasne teritorijalne granice. Ovakvim ustupcima zamagljena je činjenica da su etnički identitet grupa i njihov “većinski” status konstruirani kroz ratno nasilje i zločine.

Ovakvim ustupcima zamagljena je činjenica da su etnički identitet grupa i njihov “većinski” status konstruirani kroz ratno nasilje i zločine.

1.4.1 Uključenost susjeda – priznanje agresije?

Pored međunarodnih igrača i predstavnika priznatih zaraćenih strana u BiH, vojna moć na koju su se oslanjali međunarodni politički akteri za pregovarački sto je natjerala i predstavnike dvije susjedne države: Saveznu Republiku (SR) Jugoslaviju (koja se sastojala od Srbije i Crne Gore kao dvije republike koje su u to vrijeme i dalje bile savezne i koja je prisvojila naziv Jugoslavija da bi sačuvala status u UN-u) i Republiku Hrvatsku. Učešće SR Jugoslavije i Hrvatske u mirovnim pregovorima i potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma samo je po sebi predstavljalo određeno priznanje da su ove dvije države aktivno učestvovale u ratu. Njihovi potpisi su također predstavljali neku vrstu odustajanja od njihovih nezakonitih tvrdnji o raspolaganju prava na dijelove bh. teritorije. Ovo je omogućilo tranziciju ka miru, na primjer, kroz povlačenje trupa i demilitarizaciju regije.

Treba spomenuti neobičnu situaciju da su prije početka pregovora diplomate iz SAD-a insistirale da tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, Slobodan Milošević pregovara umjesto vojnog i političkog liderstva bosanskih Srba. Razlog za to bila je činjenica da je u to vrijeme protiv liderstva bosanskih Srba pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju već bila podignuta optužnica za ratne zločine, dok je protiv Miloševića optužnica podignuta tek kasnije.

Ovo je dogovoreno zasebnim sporazumom koji je poznat kao Patrijarhov sporazum jer ga je kao svjedok potpisao patrijarh Srpske pravoslavne crkve. Prema tom sporazumu, Milošević je trebao zastupati bosanske Srbe na pregovorima u Ženevi, a kasnije i u Dejtonu. Iako je važno da se optuženima za ratne zločine oduzela mogućnost da utiču na pregovore, izrazito je problematično što je predstavnicima druge države (SR Jugoslavije) bilo dozvoljeno da djeluju umjesto predstavnika države koje se mirovni pregovori tiču. Ovo je bio samo još jedan manevar Slobodana Miloševića, koji je tokom cijelog rata radio sve što je bilo u njegovoj moći da stvori privid da on nije uključen u rat u BiH. Ovaj sporazum mu je dao priliku da bude uključen u mirovne pregovore ne samo kao predsjednik SR Jugoslavije, već da govori i u ime bosanskih Srba a da se on (ili Srbija/SR Jugoslavija čak) direktno ne poveže kao umiješana strana u ratu u BiH.

1.4.2 Ekskluzivno pravo na zastupanje

Ljudi su posmatrani samo kao tijela ili topovsko meso, vrednovani samo po svojoj sposobnosti da se bore.

S feminističkog stajališta žena koje se ne poistovjećuju ni sa jednim od “ponuđenih” identiteta, čini nam se da je SR Jugoslavija bila mnogo više zastupljena u pregovorima nego bilo ko ko živi u BiH. Dok su živjeli u ekstremno teškim i komplikovanim uslovima koje je rat kreirao, ljudi su pokušavali navigirati situacijama koje nisu bile isključivo određene identitarnim okvirom. Ništa od toga nije prepoznato tokom pregovora. Većina ljudi u BiH koji nisu imali direktni pristup političkoj eliti bila je potpuno isključena iz svih razgovora vođenih tokom pripreme za pregovore o Dejtonskom mirovnom sporazumu. Ovim isključivačkim procesom bh. društvo je tretirano kao apolitično. Ljudi su posmatrani samo kao tijela ili topovsko meso, vrednovani samo po svojoj sposobnosti da se bore. Nemilitarizirana tijela smatrala su se vrijednim samo ako se njihova žrtva mogla instrumentalizirati za političke narative. Pravo ljudi da učestvuju u odlukama o svojoj budućnosti u potpunosti im je bilo oduzeto. Ustvari, nijedan pregovarač nije došao sa mandatom koji su mu dali ljudi iz BiH i u kojem je jasno na šta mogu pristati, a na šta ne. Pregovarači su bili vođeni vlastitim političkim shvatanjima, vizijama i interesima.

Pored toga, tumačenjem rata kao “etničkog”, postojeće zvanične i priznate institucije Republike BiH koje su bile sastavljene od multietničkih političkih tijela faktički su negirane tokom pregovora. Čak i ako je “država” bila “zastupljena” u pregovorima, jedini vidljivi interesi koji su branjeni bili su interesi etničkih grupa. Iako multietnička, Republika BiH odjednom se počela smatrati državnom zajednicom koja se isključivo sastoji od jedne etničke grupe, tj. Bošnjaka.

1.4.3 Ignorisanje feminističkog mirovnog rada i zahtjeva

Isključivanje žena očigledno nije bilo rezultat njihove šutnje, neaktivnosti ili manjka njihovih zahtjeva da budu uključene. Radilo se o tome da muške elite na vlasti nisu žene smatrale relevantnim akterkama za bavljenje “muškim pitanjima rata”.

Uprkos činjenici da su žene značajno doprinosile dobrostanju zajednica i domaćinstava u ekstremno teškim okolnostima, da su žene činile polovinu stanovništva, te da su se feministkinje i žene u regiji neprekidno bavile mirovnim radom, žene su u potpunosti bile isključene iz mirovnih pregovora. Tokom 1990-ih, feministice i žene generalno provodile su mnogo vremena u obavljanju poslova brige, koji su bili itekako potrebni, popunjavajući prazninu koju je ostavila odsutna država. Pružale su njegu ženama izbjeglicama, ženama koje su preživjele ratno silovanje, ženama koje su postale jedine njegovateljice i glavne hraniteljice domaćinstava, itd. One su također, zajedno sa međunarodnim feministicama, formulirale zahtjeve i zagovarale procesuiranje ratnih zločina, posebice ratnog silovanja koje je nesrazmjerno vršeno nad ženama. Isključivanje žena očigledno nije bilo rezultat njihove šutnje, neaktivnosti ili manjka njihovih zahtjeva da budu uključene. Radilo se o tome da muške elite na vlasti nisu žene smatrale relevantnim akterkama za bavljenje “muškim pitanjima rata”.

Četvrta svjetska konferencija o ženama održana je nekoliko sedmica prije pregovora u Dejtonu. Ishod Konferencije, Pekinška platforma za akciju, jasno je sadržavao poziv da se žene uključe u mirovne pregovore i procese izgradnje mira. To je sve ignorisano. Ignorisani su i pozivi Vijeća Evrope i drugih evropskih institucija s početka 1990-ih da se prioritizira rodna ravnopravnost. Feminističke pravnice i politologinje, Christin Chinkin i Kate Paradine tvrde da je to trebalo biti dovoljno da se potaknu “odvažnost i vizija u pregovorima [o Dejtonskom mirovnom sporazumu]” da se stvore mehanizmi kojima “bi se svim građanima, uključujući i ženama, ponudio prostor i sigurnost za ispunjavanje svog vlastitog samoodređenja.” Umjesto toga, okvir i militarizacija etnonacionalističkih elita prevladali su nad svakodnevnim iskustvima onih koje su bili pogođene ratom i naknadnim mirom.

1.4.4 Fizička izmještenost i tajnovitost pregovora

Modus operandi pregovora bila je fizička izmještenost i tajnovitost. Izmještenost je značila da su pregovarači bili udaljeni i od ljudi i od teritorije koja je bila predmetom razgovora. Imajući u vidu da su se pregovori odvijali u vojnoj bazi u SAD-u, ovaj konkretni turistički aranžman mogao bi se nazvati “vojnim odmorom”. Dok su obični ljudi u BiH živjeli nešto što je tek kasnije postalo dijelom globalne turističke ponude kroz morbidni ratni turizam, vojni odmor je moćnim elitama nudio priliku da steknu vještine u razmjeni i trgovanju životima i teritorijama. Vještine koje su stekli dobro su im došle kasnije kada su krenuli dijeliti ratni plijen i kasnije u postratnoj tranziciji. To su i danas najkorisnije vještine u BiH.

Pored toga, tajnovitost je značila i to da se samo “vlastodršci”, odnosno međunarodni igrači i lokalni ratni moćnici, smatraju relevantnim stranama. Prema memoarima Richarda Holbrookea, ishodi shuttle diplomatije morali su biti stroga tajna zbog toga “što bi curenje informacija moglo biti kobno, jer bi pokrenulo javni pritisak u Sarajevu da se traži više.” Naravno, zašto bi ljudi u BiH trebali učestvovati u odlukama o tome kako će im izgledati država i pod kojim političkim, ekonomskim i društvenim uslovima žele da žive! Ta vrsta “javnog pritiska” mogla bi biti suprotna orijentalističkim narativima o drevnoj mržnji, te suprotna viziji međunarodnih diplomata i lokalnih ratnih moćnika o apolitičkom bh. građanstvu koje ne zna šta mu treba i šta želi pa mu je stoga potrebno kolonijalno i etnonacionalističko “usmjeravanje” (vidjeti treći i četvrti esej).

Sam Dejtonski mirovni sporazum je dužine dvije stranice s jedanaest kratkih članova. Uz to, ima jedanaest aneksa. Sporazum su potpisali predstavnici Republike Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Potpisivanju su svjedočili Specijalni pregovarač Evropske unije i predstavnici Republike Francuske, Savezne Republike Njemačke, Ruske Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država.

Potpisnici su priznali međusobni suverenitet i obavezali se na poštovanje međusobne suverene jednakosti. Dejtonskim mirovnim sporazumom utvrđeno je da će se sporovi rješavati mirnim putem te da države potpisnice ne mogu poduzimati bilo kakve radnje protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti BiH. Time je mirovnim sporazumom priznat regionalni element rata koji je vođen na teritoriji BiH. Također, to je pokazalo da su susjedne zemlje bile direktno uključene u rat.

Ovdje se moramo zaustaviti i pokušati podijeliti svoju zbunjenost po pitanju potpisnika sporazuma, a u odnosu na njegov sadržaj. Dejtonski mirovni sporazum bavi se mirom između “unutrašnjih” zaraćenih strana i pruža “rješenje” za “unutrašnji” sukob te unutrašnje političko i ekonomsko ustrojstvo države. Zašto su onda dvije strane zemlje uopšte potpisnice ako Dejtonski mirovni sporazum ne priznaje njihovu odgovornost za rat i obaveze da pruže reparacije (vidjeti peti esej)? Čini se da su ova tri potpisnika bila potrebna da se napravi direktna veza između državnosti i etniciteta, gdje je Jugoslavija “predstavljala” bosanske Srbe, a Hrvatska bosanske Hrvate. Stoga je Republika Bosna i Hercegovina svedena na predstavnika Bošnjaka. Način na koji je “sto za pregovore o miru” bio postavljen u potpunosti kooptira Republiku BiH u neoliberalni identitarni okvir. Tako su nam na kraju ostala čak i danas neriješena pitanja ko (ili koji politički entitet-država) u BiH “štiti” odnosno “zastupa” koga (neku etničku grupu ili sve građane BiH).

U aneksima je postavljen put tranzicije BiH iz rata u mir kroz sljedeće aspekte: demilitarizacija (aneks 1-A); regionalna stabilizacija (aneks 1-B); podjela države duž entitetskih linija (aneks 2); organizacija izbora šest mjeseci nakon stupanja sporazuma na snagu (aneks 3); definiranje Ustava države (aneks 4); sporazum o arbitraži (aneks 5), ljudska prava (aneks 6), izbjeglice i raseljena lica (aneks 7), očuvanje nacionalnih spomenika (aneks 8), javna preduzeća (aneks 9), civilna provedba (aneks 10); i, konačno, sporazum o međunarodnim policijskim snagama (aneks 11).

Iz teksta Dejtonskog mirovnog sporazuma i njegovih aneksa vidimo da se prelasku iz rata u mir pristupa na dva načina: vojni i civilni. Dokument je kombinacija direktnog rješavanja stanja rata, u strogo vojnom smislu, i nametanja novog političkog i ekonomskog poretka u BiH. Suprotno samoj biti mirovnih sporazuma, izbjegava se sveobuhvatno rješavanje pitanja povreda i šteta nastalih u ratu. Također se izbjegava uvažavanje postojećih društvenih, političkih i ekonomskih sistema u BiH te iskustva i odnosi ljudi sa tim sistemima.

Dejtonski mirovni sporazum je pregovarala, dogovorila i donijela ljudima donijela jedna ekskluzivna grupa međunarodnih i domaćih muških elita kao neupitan, gotovo sveti dokument. Nema sumnje da je, imajući u vidu masovna uništavanja, nasilje i smrt, što je kulminiralo genocidom, intervencija da se okonča vojno nasilje bila pozdravljena i na međunarodnom i na lokalnom nivou. Ljudi u BiH bili su iscrpljeni nasiljem – emotivno, fizički i ekonomski. Izgledi da će se rat završiti bili su veliko olakšanje. Bilo je potrebno da prođe nekoliko godina oporavka i obnove naših života prije nego što su ljudi u BiH bili u stanju uvidjeti sve posljedice tog sporazuma i shvatiti da su mir i dobrobit ljudi u BiH bile posljednje stvari na koje su pregovarači mislili.

S obzirom da su se pregovori o Dejtonskom mirovnom sporazumu odvijali iza zatvorenih vrata, u vojnoj bazi, daleko od očiju javnosti (za razliku od rata, koji se odvijao uz televizijski prenos), nikad nije zvanično objavljeno ono što se dešavalo tokom tih 20 dana, niti su objavljena obrazloženja za predložena i prihvaćena rješenja.

Nama, ljudima koji živimo takozvana dejtonska rješenja, preostaju samo anegdotalni i lični osvrti, često veoma upitni u smislu objektivnosti i istinitosti, onih koji su prisustvovali pregovorima kao izvor informacija o sadržaju razgovora i motivima različitih aktera dok su boravili u toj vojnoj bazi. Ti su nam osvrti dostupni kroz memoare, kao argumenti odbrane u postupcima ratnih zločina ili u nekim segmentima intervjua datih za medije.

U to vrijeme nije bilo interneta ni društvenih medija. Događaji se nisu mogli pratiti u stvarnom vremenu kroz lične statuse i fotografije sa susreta, koje slučajno ili namjerno objave učesnici susreta na Facebooku ili Twitteru, da bi se makar mogli analizirati kao arhivski materijal.

Ono što ostaje nama koji živimo ishode tih pregovora igra je pogađanja. Da bismo shvatili i saznali ko je tačno bio prisutan u toj vojnoj bazi, ko je bio u kojoj delegaciji i ko je, na kraju, potpisao sporazum i njegove anekse, potrebno je imati istraživačke vještine i primijeniti subjektivno tumačenje. Tokom godina ovaj je manjak kontekstualnih informacija o pregovorima napravio prostor političkim elitama za brojna tumačenja i manipulacije. Igra uspostave pozicija moći ili zahtijevanja legitimiteta pozivanjem na Dejtonski mirovni sporazum konstantna je i kontinuirana odlika javnog diskursa političkih elita u posljednjih 25 godina.

Možemo zaključiti da je u pregovorima učestvovalo mnogo različitih muškaraca. Svaki pojedinačni muškarac koji je bio uključen u predlaganje, pisanje, zahtijevanje i pristajanje na rješenja u Dejtonskom mirovnom sporazumu preuzimao je ulogu pregovarača, bez obzira na to iz koje je zemlje dolazio i na kojoj je funkciji bio. Javno dostupne informacije pokazuju da tokom pregovora nije bilo nikakve razlike između pregovarača i medijatora. Tako da svaka diversifikacija među njima, koju ponekad možemo naći u ličnim sjećanjima ili javnim izjavama, predstavlja pokušaj da se zamagli uloga svih učesnika kao aktivnih aktera. Svi su predlagali rješenja i, u konačnici, kroz svoje različite uloge u njihovoj provedbi, svi su postali strane mirovnog sporazuma. Stoga, iako se međunarodni akteri predstavljaju kao “puki” medijatori i svjedoci tog dokumenta, dok se etnonacionalističke elite predstavljaju kao strane u sporazumu, ustvari su Dejtonski mirovni sporazum i njegove posljedice njihov zajednički poduhvat u kojem se ne bi trebalo smatrati da iko ima ograničenu odgovornost.

A ljudi koji žive u BiH i njihova iskustva – oni su bili zaboravljeni u vojnoj bazi u Dejtonu te se tako nisu ni smatrali relevantnim. Umjesto toga, insistiralo se da muškarci i njihova vojna moć znaju najbolje i da su najpozvaniji da stvaraju viziju političke, ekonomske i društvene budućnosti BiH. Upravo smo tako završili sa monstruoznim i komplikovanim Dejtonskim mirovnim sporazumom, koji je podijelio državu i uspostavio vidljive i nevidljive granice, ukorijenio vladavinu etnonacionalističkih i etnoreligijskih profitera, zarobio nas u neoliberalni ekonomski sistem i nametnuo nam nefunkcionalan ustav.

Više od 25 godina nakon rata, etnonacionalističke elite i dalje koriste narativ sukoba istovremeno živeći u paralelnom univerzumu. Njih ne dotiču politički, ekonomski i društveni problemi koje je proizvela njihova nacionalistička politika i mirovni sporazum koji su dogovorili. S druge strane, kada je u pitanju međunarodna elita, za njih je sve ovo bilo jedno veliko i obogaćujuće iskustvo, spremno za primjenu na nekom drugom mjestu.

Činjenica je da mi 25 godina nakon rata i dalje provodimo i živimo svako slovo ovog sporazuma koji se čini beskrajno nesposobnim da omogući tranziciju zemlje iz rata u mir.

Činjenica je da mi 25 godina nakon rata i dalje provodimo i živimo svako slovo ovog sporazuma koji se čini beskrajno nesposobnim da omogući tranziciju zemlje iz rata u mir. Pored toga, čini se da smo kao društvo nesposobni “pobjeći” od poimanja budućnosti dugračije od one koja je rođena iz pepela rata. S vremena na vrijeme, u razgovorima o tome kako je BiH nefunkcionalna, rode se ideje o potrebi za “Dejtonom II” ili “konačnim raspadom” države, pa čak i o ratu. Umjesto da se razgovara o tome kako možemo zatvoriti vrata našoj ratnoj prošlosti jednom zauvijek, čini se da su sve etnonacionalističke elite i njihovi međunarodni “partneri” odlučni u tome da im rat bude polazna tačka za sve: kao da niko ne vidi da kada pričaju o Dejtonu II, oni ustvari impliciraju da su posljednjih 25 godina bile godine sukoba, ako ne rata (zašto bi nam inače trebao još jedan mirovni sporazum?!).

U esejima u nastavku pokušat ćemo prenijeti neke naše osvrte o tome šta su Dejtonski mirovni sporazum i njegova provedba zaista donijeli našem društvu i našim životima.