Dejtonski mirovni sporazum bio je eksperiment u liberalnoj izgradnji mira, a BiH je korištena kao igralište za razne geopolitičke ambicije. BiH je također korištena kao poligon za testiranje u pogledu razmještanja međunarodnih vojnih i policijskih misija. Da bi kontrolisale zaraćene strane, 60.000 međunarodnih oružanih trupa raspoređeno je u BiH odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Te brojke su se postepeno smanjivale zbog promjena mandata međunarodnih snaga na terenu. Međutim, međunarodni vojnici su i dalje u državi i nakon 25 godina!

Aneks 1-A Dejtonskog mirovnog sporazuma predvidio je uspostavu multinacionalnih snaga pod nazivom Snage za implementaciju (IFOR). IFOR je trebao djelovati pod nadležnošću Sjevernoatlantskog vijeća, kroz komandni lanac NATO-a. Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 1031 prenesena je nadležnost sa UNPROFOR-a na IFOR. Kada je istekao mandat IFOR-u, preoblikovan je u Stabilizacijske snage (SFOR) na osnovu rasprava i dogovora između ministara vanjskih poslova i odbrane NATO-a i Vijeća za provedbu mira (PIC) koje okuplja zemlje koje nadziru provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma (za više informacija o PIC-u, vidjeti četvrti esej).

Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 1088 propisano je ovlaštenje da SFOR postane pravni nasljednik IFOR-a. Trupe SFOR-a, kada su preuzele mandat 1996. godine, brojale su 32.000 vojnika. Na kraju mandata, poslije niza restrukturiranja, SFOR je ukupno imao 12.000 vojnika. Iako je naknadne promjene mandata međunarodnih vojnih snaga vodio NATO ili su rađene u koordinaciji s njim, IFOR i SFOR sastojali su se od trupa iz država članica NATO-a i iz nečlanica.

Nakon okončanja mandata SFOR-a 2004. godine, rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a 1551 i 1575 primarna odgovornost za vojne aspekte Dejtonskog mirovnog sporazuma prenesena je na Evropsku uniju (EU) i njenu Operaciju Evropskih snaga (EUFOR) Althea. Istovremeno, rezolucijama je priznat i pozdravljen nastavak prisustva NATO-a u zemlji i uspostava NATO štaba u Sarajevu.

Je li bilo dosta akronima? Slažemo se da jeste. Nažalost, nisu prestali mijenjati slova uz FOR – a kombinacija je bezbroj. Trenutno imamo EUFOR, ali se čini da su veliki izgledi da ćemo dobiti novi prefiks prije nego što nas međunarodne snage napuste.

Prije prebacivanja vojne odgovornosti na EU, EU je već imala primat nad imenovanjem visokog predstavnika zaduženog za civilne aspekte provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ova podjela moći nije bila precizirana Dejtonskim mirovnim sporazumom, već je bila dio internih sporazuma između EU i SAD-a. Prema američkom diplomati i vodećem pregovaraču Dejtonskog mirovnog sporazuma, Richardu Holbrookeu, dio pregovora koji su vodili Dejtonskom mirovnom sporazumu uključivao je rasprave između međunarodnih sila o tome ko će šta nadzirati. Američki kongres nije bio voljan pružiti bilo kakvo finansiranje osim za vojsku, dok se očekivalo da će EU pokriti troškove rekonstrukcije. Kako je Holbrooke veoma otvoreno naveo u svojoj knjizi, “O ovom pitanju bilo je dosta rasprave na obje strane [EU i SAD], ali se nije odlučivalo prema njegovoj važnosti ili na osnovu same Bosne. Važna varijabla biće ko plaća za civilni napor.”

Američki interes i angažman u BiH promijenili su se nakon 11. septembra 2001. godine, kada se pažnja SAD-a usmjerila na Bliski istok. Neke od političkih elita u EU vidjele su to kao priliku da u djelo stave svoje ambicije formuliranja zajedničke sigurnosne politike EU kao dopune njihovim imperijalističkim, kapitalističkim ambicijama. BiH je bila sjajna prilika za EU da počne eksperimentirati sa razmještanjem snaga pod zajedničkom komandom, kao pretečom budućim zajedničkim snagama EU. Dok je razmještanje snaga EUFOR-a u BiH 2004. godine bilo prvo takve vrste, EU je od tada rasporedila brojne misije širom svijeta, od Palestine 2005. do Centralnoafričke Republike 2020. godine. Ambicije birokrata i političkih lidera EU nastavile su rasti: kraj okupacije Afganistana i povlačenje američkih i koalicionih trupa 2021. godine otvorili su priliku za oživljavanje ambicija EU da uspostavi takozvanu “evropsku stratešku autonomiju” stvaranjem vojnih snaga EU.

Preuzimanje vojnog aspekta mirovnog sporazuma također je bilo sastavni dio strateškog cilja proširenja EU. Već je ranije EU preuzela međunarodne policijske snage razmještanjem Policijske misije Evropske unije (EUPM). Podrazumijevalo se da će sve države takozvanog Zapadnog Balkana, što uključuje i BiH, s vremenom postati članice EU, a time i geopolitički i vojni dio EU. Ove aktivnosti su uvijek predstavljane kao korisne za BiH, ali nikad nisu bile tema razgovora sa ljudima koji žive u državi. Od 2012. godine, EUFOR-ove trupe u državi broje 600 vojnika, a imaju podršku Rezervnih snaga (engl. Intermediate Reserve Force) koje se nalaze u Evropi i imaju sposobnost brzog raspoređivanja u BiH ukoliko EUFOR trupama zatreba podrška.

2.1.1. Orodnjena politička ekonomija održavanja mira: međunarodno prisustvo i nasilje nad ženama

Mijenjanje akronima u skladu sa geopolitičkim dinamikama, uz mijenjanje uniformi, predstavlja proces prepakiranja militarizacije gdje nas se uvjerava kako se mir najbolje održava snažnim vojnim prisustvom. Ali moramo se zapitati, mir za koga? Vojno prisustvo nikada nije bilo mirno za žene. To prisustvo je uvijek orodnjeno, kako po svom sastavu tako i po posljedicama po dotično društvo. U slučaju BiH, međunarodne trupe koje su došle nisu donijele samo novo oružje i uniforme u zemlju, već i nove oblike korupcije, krijumčarenja ljudima i oružjem, iskorištavanja, crnih tržišta i dodatne vrste militariziranih maskuliniteta. Kako navodi Madeleine Rees, šefica Ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava u BiH, u vrijeme kada se saznalo za nasilje nad ženama: “Mirovne snage se po definiciji angažiraju u zemljama u kojima je mir nejak i gdje su narušene ili zamijenjene norme koje su postojale prije sukoba. Prisustvo velikog broja stranaca, uglavnom muškaraca u uniformama, samo po sebi ima destabilizirajući efekat na društveno i ekonomsko okruženje te doprinosi nastavku i eskalaciji militariziranih društava.”

Mijenjanje akronima u skladu sa geopolitičkim dinamikama, uz mijenjanje uniformi, predstavlja proces prepakiranja militarizacije gdje nas se uvjerava kako se mir najbolje održava snažnim vojnim prisustvom.

Prisutnost međunarodnih trupa, ali i prepuštanje zadataka održavanja mira policijskim službenicima i drugim strancima koji dolaze u BiH stvorilo je potpuno novo slobodno tržište u kojem je komodificirano nasilje nad ženama u BiH. Zbog sve većeg broja “klijenata”, BiH je postala ozloglašeno mjesto za trgovinu ženama u seksualne svrhe i iskorištavanje i to u kontekstu održavanja mira. Neko vrijeme je trgovina ženama u seksualne svrhe bila veoma isplativ posao za sve uključene strane, osim za izrabljivane i porobljene žene. Kako navodi Kathryn Bolkovac, pripadnica mirovnih snaga u BiH 1990-ih godina, “policija i humanitarni radnici su često bili uključeni ne samo u omogućavanje prisilnog seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja djece i mladih žena u javnim kućama, već su u mnogim slučajevima bili uključeni u taj posao kroz reketiranje, podmićivanje i direktno falsifikovanje dokumenata u sklopu šireg kriminalnog sindikata.”Iako su se sve ove posljedice mogle predvidjeti, jer je dobro dokumentirana činjenica da nasilje nad ženama raste sa povećanjem vojnog prisustva, veoma militarizirani donosioci odluka insistirali su na raspoređivanju stranih trupa bez ikakvog razmišljanja o zaštitnim mehanizmima. Prošle su godine prije nego što smo se mogli pozabaviti najgorim aspektima ovog novog nasilja nad ženama, koje se sručilo na njihova ranija iskustva nasilja i povreda u ratu i militariziranom “miru”.

Mobilizacija međunarodnih trupa bila je usko povezana sa procesom demobilizacije boraca. Međunarodne trupe trebale su garantirati sigurno okruženje za sve tri zaraćene strane tokom procesa njihove demobilizacije.

Ovdje se moramo zaustaviti i razmisliti o činjenici da je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) svojevremeno imala ogromnu vojsku (Jugoslovensku narodnu armiju) da bi nas “čuvala” od stranih trupa, a sada nas strane trupe čuvaju od nas samih! Ovakav pristup u kojem vojska osigurava mir nije bio uspješan u SFRJ s obzirom da se SFRJ raspala kroz razorni rat. Nadalje, na kraju smo završili sa dubokim traumama nakon što je narodna tj. naš vojska ratovala protiv nas samih . Zašto bi ovaj obrnuti pristup išta drugačije funkcionirao?

Čak i ograničena obaveza koja je postojala u početku da se osigura demobilizacija zaraćenih strana nije bila dugog vijeka. Umjesto planiranja pune demobilizacije i, ustvari, demilitarizacije zemlje kroz ukidanje vojske kao takve, zaraćene strane su, vođene međunarodnom zajednicom, tražile načine da zadrže neke oblike vojne strukture. Dok je trajao proces razoružavanja i demobilizacije, odvijala se i reforma odbrane kojoj je cilj bio stvoriti novu vojsku i ujediniti bivše protivnike pod jedinstvenu komandu.

Demobilizacija postojećih vojski odvijala se ad hoc fazama i činilo se da je bila zasnovana na principu “usputnog učenja”, a ne na nekom strateškom planu. Demobilizacija više od 300.000 vojnika započela je 1996. godine sa prvim krugom dobrovoljne demobilizacije, a nastavila se 2002. i 2004. godine u sklopu rezova vojnih budžeta. Nakon demobilizacije, 2005. je finaliziran proces ujedinjenja tri zasebne vojske (i bivših boraca koji nisu bili demobilizirani već su ostali u vojsci kao zaposlene osobe), a rezultat su bile jedinstvene, zajedničke i profesionalizirane Oružane snage BiH. Sa reformom je došlo i ukidanje vojnog roka, kao rezultat pritiska civilnog društva. Ova mala pobjeda bila je važna. Međutim, i dalje smo imali vojsku. Ovaj put “modernu”, profesionalnu vojsku pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice.

Ujedinjena vojska, iako naizgled integrisana, i dalje replicira etničke podjele kreirane ratom i potvrđene Dejtonskim mirovnim sporazumom. Na ovaj način je ostao otvoren prostor za etnonacionalističke elite da koriste, ako ne drugačije onda simbolično, zasebne vojne jedinice da stvaraju sukobe i tenzije kada im to odgovara. Ne smije se zaboraviti činjenica da su ove nove “ujedinjene” snage obučene i naoružane, što znači da ako etnonacionalističkoj političkoj eliti ikad zatreba nova vojska, imat će dostupne vojnike, bez obzira što ih je malo. Također će imati moderniziranu infrastrukturu, opremu i oružje. Jedino što trebaju uraditi jeste podijeliti to na tri dijela.

2.2.1 Nastavak militarizacije policije

Još jedan segment pogrešno postavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom, a kasnije i loše implementiran, bila je policija. Iako su tokom rata različite policijske snage bile vidno prisutne u sastavu vojnih trupa i učestvovale su u zločinima, njihova demilitarizacija, uključujući i demobilizaciju i razoružavanje, nije bila obuhvaćena. Strane Dejtonskog mirovnog sporazuma obavezale su se na razoružavanje i raspuštanje svih oružanih civilnih grupa, osim ovlaštenih policijskih snaga, što se pokazalo veoma problematičnim jer su brojni ratni zločinci bili pripadnici službenih policijskih snaga tokom rata, a nastavili su to biti i nakon njega.

Umjesto da riješi ulogu policije u ratu, Dejtonski mirovni sporazum je svojim aneksom 11 uveo još jedan nivo policijskih snaga u BiH. Ovaj put, policija je nosila međunarodne uniforme čime se dodatno jačao protektoratski mandat međunarodne zajednice. Aneksom 11 uspostavljene su Međunarodne policijske snage UN-a (IPTF) i dat im je mandat da, između ostalog, vrše nadzor, posmatranje i inspekciju provođenja zakona, uključujući i pravosudnih organa (!), da savjetuju i obučavaju zaposlene koji rade na provođenju zakona, te da savjetuju organe vlasti u BiH u pogledu organizacije djelotvornog civilnog provođenja zakona. Na ovom mandatu je IPTF zasnovao svoju naknadu ovlast da provodi proces provjere, odnosno vettinga, uslijed kojeg je došlo do smjene određenih policijskih službenika koji su činili zločine tokom rata. Tako da se ipak u konačnici desio neki oblik “čistke” u redovima policijskih snaga.

Umjesto da riješi ulogu policije u ratu, Dejtonski mirovni sporazum je svojim aneksom 11 uveo još jedan nivo policijskih snaga u BiH.

Ipak, taj proces provjere nije tekao bez problema. Iako su brojni ratni zločinci smijenjeni, i dalje ih je previše ostalo u policijskim redovima. Proces su također narušavale lažne optužbe koje su dovodile do smjene službenika koji potencijalno nisu bili uključeni u kršenja ljudskih prava, a nisu imali pravo na žalbu. Ono što se uopšte nije desilo je demilitarizacija policije. Umjesto toga, nastavljena je militarizacija zapošljavanjem novih službenika i uspostavljanjem novih organizacijskih jedinica, koje su sada opremljene vojnim naoružanjem.

Za razliku od reforme vojske, koja je završila nekim oblikom ujedinjenja i makar djelimičnog smanjenja broja vojnika, policijska reforma nikada nije završena. Policijske snage i dalje su podijeljene između dva entiteta (Republike Srpske i Federacije BiH) i deset kantona, a pod direktnom su kontrolom etnonacionalističkih političkih elita i podložne zloupotrebi moći. Nadalje, veoma militarizirana policija lako se može angažirati kao vojno krilo etnonacionalističkih političkih elita, ovaj put u većem broju (a potencijalno i bolje opremljena za ulične bitke) nego vojska.

Proces razoružavanja slijedio je istu logiku primijenjenu u procesu demobilizacije. Zaraćene strane su djelimično razoružane prema odredbama Dejtonskog mirovnog sporazuma da bi nedugo zatim ponovo započele proces naoružavanja, ovaj put zajedničkih Oružanih snaga BiH i raznih i brojnih policijskih snaga. Zastarjeli tenkovi, oružje i strategije iz 1990-ih odbačeni su da bi se zamijenili boljim oružjem i modernim vojnim i policijskim vježbama. Vojne vježbe dobile su amerikanizirana imena, kao što su Joint Resolve, Immediate Response i Double Eagle, dok su nove uniforme bile moderno dizajnirane u stilu holivudskih blockbustera. Vojska se čak otvorila za žene, u skladu s neoliberalnim shvatanjem rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, popularno nazvanih agenda Žene, mir i sigurnost. Napravljene su i feminizirane uniforme privlačne ženama. Ovaj put su se militarizacija i naoružavanje smatrali prihvatljivim, čak i poželjnim, jer je sve rađeno prema NATO i/ili američkim i EU “standardima”.

2.3.1 Projektna logika razoružavanja

Vojni aspekt Dejtonskog mirovnog sporazuma predvidio je razoružavanje civilnih i paravojnih grupa, ali nikada nije omogućio široki proces razoružavanja društva kao takvog. Razoružavanje je postalo projektni poduhvat i nedostajao je sistemski pristup. Projekte su obično provodili i podržavali Razvojni program UN-a (UNDP), pojedinačne ambasade ili neka treća strana. Kada bi se završio, kako to biva prema projektnoj logici, “projekat” se proglašavao okončanim i uspješnim, bez obzira na to šta se ustvari postiglo. Međutim, oni koji nisu dobrovoljno predavali ilegalno oružje u svom posjedu nisu procesuirani jer nikada nije uspostavljen odgovarajući postupak razoružavanja i sankcija. Sankcije su se nametale samo kada bi se slučajno takvo oružje otkrilo. Godinama kasnije, nakon ovakvih “uspješnih” projekata, policija i dalje povremeno pronađe cijeli arsenal oružja u nečijoj kući, koji je znao uključivati i protuavionske topove. “Uspješnost” ovih projekata jasno je vidljiva u činjenici da se i nakon 25 godina i dalje razoružavamo. Trenutno smo u fazi provedbe UNDP-ovih projekata sa veoma specifičnim (i donekle nevjerovatnim) nazivima: Explode i ExplodePlus!

2.3.2. Unosni poslovi namjenske industrije

Umjesto da se izvrši prenamjena fabrika za civilnu proizvodnju u sklopu procesa razoružavanja, infrastruktura ovih fabrika je obnovljena i modernizirana kako bi mogle pratiti potražnju globalne, unosne trgovine oružjem.

Zaostalo oružje iz rata nije nam jedini problem. Moguće je da nije ni najveći. Činjenica da Dejtonskim mirovnim sporazumom nije čak ni pokušano potpuno razoružavanje i demilitarizacija zemlje znači da je značajan prostor ostavljen etnonacionalističkim političkim elitama da se upuste u unosne poslove namjenske industrije. Ignoriše se činjenica da je SFRJ imala izuzetno razvijenu namjensku industriju te da je značajan broj fabrika koje su proizvodile oružje bio smješten u BiH. Također se zaboravlja činjenica da su smrtonosni proizvodi ove visokorazvijene industrije neselektivno i žestoko korišteni protiv nas, da su nas ubijali i ranjavali, uništavali naše kuće i živote. Umjesto da se izvrši prenamjena fabrika za civilnu proizvodnju u sklopu procesa razoružavanja, infrastruktura ovih fabrika je obnovljena i modernizirana kako bi mogle pratiti potražnju globalne, unosne trgovine oružjem. Nasuprot tome, većina nenamjenske industrije namjerno je uništavana ili je jednostavno bila prepuštena sama sebi da čeka svoj kraj. Neshvatljivo je da u trenutku pregovaranja o miru i donošenja planova za tranziciju zemlje iz rata u mir nije u potpunosti razmontirana infrastruktura koja je omogućila i podržavala rat. Fabrike koje proizvode oružje u našem dvorištu znače da se, ako se javi potreba, oružje može brzo proizvesti te ga etnonacionalističke elite mogu ponovo zloupotrijebiti.

Pored toga, oni koji su trenutno na vlasti predstavljaju proizvodnju oružja kao strategiju ekonomskog razvoja. Ovim pristupom se dodatno militarizira naše društvo, a i sam ekonomski razvoj. Zasnivanje ekonomskog razvoja na, između ostalog, proliferaciji namjenske industrije znači da je ta industrija postala značajan poslodavac, čime se učinkovito militariziraju njene zaposlenice i zaposlenici i njihove porodice. Gurnuti su u zavisnost od proliferacije proizvodnje oružja, te je njihova ekonomska dobrobit povezana sa nečijim uništenjem.

Prema kapitalističkoj logici mjerenja “ekonomskog razvoja” rastom BDP-a, što više oružja proizvodimo i prodajemo, to je naša ekonomija “razvijenija”. Čak i mediji  koji izvještavaju o takvom ekonomskom razvoju bivaju uvučeni u reprodukciju militarizacije, jer je njihovo izvještavanje obično orijentirano na nekritičku promociju ekonomskih uspjeha rasta ove industrije i njene važnosti za osiromašenu zemlju.

U odredbama koje se odnose na djelimičnu demobilizaciju i razoružavanje, Dejtonski mirovni sporazum potpuno je zanemario reintegraciju bivših boraca. U to vrijeme, koncept razoružavanja, demobilizacije i reintegracije još uvijek nije bio dobro razvijen i nije predstavljao ustaljen pristup izgradnji mira. Koncept je nastao iz iskustava primjene takozvanih mjera izgradnje povjerenja u Latinskoj Americi 1980-ih godina, a kasnije je razvijan na temelju iskustava sa afričkog kontinenta. Tokom ranih 1990-ih, kada je Svjetska banka promovirala programe strukturnih prilagodbi, naučnici i praktičari koji su radili sa Svjetskom bankom uveli su koncept razoružavanja, demobilizacije i reintegracije kao opciju za rješavanje budžetskih implikacija prevelikih vojski. Tek mnogo kasnije je UN Integrirane standarde razoružavanja, demobilizacije i reintegracije. Time se može objasniti jaz u Dejtonskom mirovnom sporazumu po pitanju reintegracije, kao i činjenica da je Svjetska banka preuzela vodstvo u ad hoc procesu reintegracije bivših boraca u BiH.

Ograničeni programi reintegracije koji su se provodili u BiH zapravo nisu uspjeli reintegrirati mnogo ljudi; bivši borci su većinom ostavljeni da se sami snalaze. Na isti način kao što su etnonacionalističke elite tokom rata koristile tijela bivših boraca za osvajanje vlasti, nastavile su ih koristiti u svojim borbama za moć na poprištu koje je omogućio Dejtonski mirovni sporazum.

2.4.1. Ostali su zatečeni

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i tokom 1996. godine, bez ikakvog mehanizma za sistemsku demobilizaciju, 300.000 vojnika jednostavno je skinulo svoje uniforme i napustilo vojsku i paravojne formacije. Većina bivših boraca napustila je vojsku da bi ušla u život siromaštva.

U okviru procesa postkonfliktne obnove i oporavka, problem reintegracije 300.000 nezaposlenih muškaraca koji lutaju ulicama ubrzo je postao hitan. Međunarodna zajednica se borila sa tim problemom. Kako Dejtonski mirovni sporazum nije predvidio reintegraciju, nije bilo jasno ko treba nadgledati takve programe. IFOR je imao mandat za vojni dio, bh. vlasti nisu imale kapaciteta, a civilni aspekt Dejtonskog mirovnog sporazuma povjeren je Uredu visokog predstavnika. Ostala je bila Svjetska banka sa svojim “iskustvom” sa afričkog kontinenta. I ponovo smo, bez strateškog pristupa potpunoj reintegraciji bivših vojnika, završili sa još jednom projektnom intervencijom u ovom važnom aspektu izgradnje mira. Čak su joj dali i odgovarajući “hitni” naziv.

Svjetska banka je pokrenula Projekat hitne demobilizacije i reintegracije koji je nespretno izmiješao vojnike, povratnike, žrtve rata, osobe sa invaliditetom i ostale (uključujući i ratne udovice). Trajao je od 1996. do 1999. godine. Na kraju je koštao oko 9,2 miliona američkih dolara, od kojih je 7,5 miliona bio kredit za BiH. Nepoznat procent otišao je na konsultantske honorare, outsourcing usluge i režijske troškove, čime se efektivno dio tog novca vratio zajmodavcima (posebno jer je Svjetska banka sama provodila projekat u jednom dijelu države).

Jasno je da zemlji koja se oporavlja od rata možda treba kredit kako bi mogla provoditi programe reintegracije. Međutim, kredit bi se potencijalno mogao isplatiti samo ako bi programi uspjeli stvarno reintegrirati bivše borce u bh. ekonomiju ili uspostaviti djelotvorne mehanizme za rješavanje posljedica militariziranih maskuliniteta. Ali u BiH to nije bio slučaj. Projekat je postigao ograničene rezultate, pa je ovaj kredit postao samo još jedan dodatak rastućem dugu zemlje.

Prema dokumentima Svjetske banke, projekat je bio (kao i uvijek prema projektnoj logici) prilično “uspješan”. Na kratkovidni projektni način, uspjeh se mjerio brojem osoba kojima je pružena pomoć, a ne društvenim uticajem. Bivši borci su pokrenuli oko 100 malih preduzeća, oko 19.000 ljudi je obučavano na radnom mjestu, nakon čega je 80 posto njih dobilo posao (iako je nejasno da li su svi bili bivši borci i koliko dugo su bili na tom poslu), još 3300 osoba dobilo je savjetovanje i pomoć u pronalaženju posla, a 25 posto njih je na kraju našlo zaposlenje.

Ne može se naći mnogo eksternih evaluacija ili dokumentacije o ovom projektu. U jednoj evaluaciji koju su uradili Bonn International Center for Conversion i ženevska organizacija Democratic Control of the Armed Forces, mogu se naći neke dodatne informacije. Na primjer, da su nevladine organizacije koje su za Svjetsku banku pružale usluge savjetovanja prijavile stopu od 41 posto osoba sa jasnim simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Uprkos jasnim implikacijama koje PTSP ima po sposobnost reintegracije bivših boraca, ovaj nalaz nije doveo do izmjena projekta niti do pružanja dodatne podrške. Da ne govorimo o osiguravanju kontinuiteta podrške koja je ljudima sa PTSP-om potrebna. Također nije jasno koliko je bivših boraca u konačnici uključeno u projekat reintegracije, jer se on odnosio i na druge korisnike.

Jasno je, pak, da bivši borci koji su dobili pomoć čine samo jedan mali dio ukupnog broja od 300.000 bivših boraca koji su napustili vojsku u prvoj godini nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako nisu bili uspostavljeni nikakvi dugoročni mehanizmi monitoringa, ne znamo ništa o održivosti ovog projekta. Nije nerazumno pomisliti da je značajan broj bivših boraca završio u tradicionalno muškim i kratkoročnim građevinskim poslovima koji su bili veoma traženi u ratom razrušenoj zemlji. Ali su ti poslovi najčešće bili nedovoljno plaćeni i više sezonski nego stalni po svojoj prirodi. Tako da je potpuno moguće da brojke navedene u dokumentima Svjetske banke predstavljaju samo trenutne rezultate, a ne dugoročne uspjehe. Broj bivših boraca koji i dalje čekaju u redu na birou to potvrđuje.

Nakon Projekta hitne demobilizacije i reintegracije uslijedio je projekat koji je provodila Međunarodna organizacija za migracije (IOM) pod nazivom Tranzicijska pomoć demobilisanim vojnicima u BiH. Jednostavno se radilo o “logici” da se organizacija koja u konačnici ne bi trebala imati nikakve veze sa programima razoružavanja, demobilizacije i reintegracije zamijeni drugom koja isto tako nema veze s tim! Kako je IOM agencija koja se navodno bavi migracijama (što je jasno naglašeno u njenom nazivu), pitamo se da li su oni mislili da bivši borci ustvari “migriraju” u civilni život – te je stoga bila potrebna njihova pomoć.

Projekat IOM-a obuhvatao je vojnike (od kojih su većina bili bivši borci koji su ostali u vojsci nakon rata) i civilno osoblje koje je služilo u oružanim snagama i demobilizirano do 2002. godine zbog ušteda vojnog budžeta. Projekat je trajao do 2006. godine, a radilo se o nenovčanoj pomoći kroz pružanje stručnog osposobljavanja, kupovinu krava i poljoprivredne opreme za pokretanje gazdinstava, unapređivanje “marketinških vještina”, poslovno savjetovanje i tri sata (!) obuke u oblasti ljudskih prava, demokratije i civilnog društva.

Projektne aktivnosti bile su dopuna otpremnini koju je davalo Ministarstvo odbrane u iznosu od 5000 eura. Otpremninu su dobivali samo vojnici otpušteni iz vojske u drugom krugu demobilizacije.

2.4.2 Ništa nije “hitno” kada su žene u pitanju

Odsutnost žena tokom mirovnih pregovora rezultirala je nevidljivošću ženskih potreba u pogledu demobilizacije, koja je u potpunosti bila usmjerena na muškarce. Također, žene očito nisu trebale biti “reintegrirane”. Čini se da se mislilo da se žene mogu prilagoditi svim okolnostima – ratu, miru, rekonstrukciji. Osim ako nisu bile, u svrhu etnonacionalističkih narativa i manipulacija, prepoznate kao žrtve posebno “podobnih” ratnih zločina – npr. silovanja, genocida ili zatočeništva u logorima – njihovo postojanje i učešće nije priznavano.

Ali žene nisu bile “odsutne” u ratu. Žene su bile u oružanim snagama i bile mobilizirane kao radna snaga koja je podržavala vojsku te su radile na održavanju civilnih aspekata života tokom rata. Kako nisu prepoznati različiti načini na koje su žene učestvovale u vojskama, nijedna “hitna” ili “tranzicijska” pomoć nije bila usmjerena na specifične potrebe žena. Kada govorimo o njihovom statusu bivših borkinja, žene su se smatrale malom grupom korisnica, koju je gotovo nemoguće identificirati. Tako da, i kada bi ih se neko sjetio, nije se mislilo da su potrebni ikakvi specifični rodno osjetljivi programi.

2.4.3 Moć i upotrebljivost bivših boraca

Očigledno je da reintegracija bivših boraca u sklopu procesa razoružavanja i demilitarizacije nije bila održiva. Iako nije uspio ovaj projektni pristup reintegraciji, etnonacionalističke političke elite itekako su dobro znale za moć koju su mogle izvući iz organiziranih bivših boraca (odnosno za prijetnju koju nezadovoljni bivši borci predstavljaju ukoliko se ne kooptiraju u etnonacionalističke projekte). Shodno tome, kreirana su snažna, etnički zasnovana (isključivo muška) boračka udruženja. Boračka udruženja postala su uticajne, interesne organizacije. Njihovo vodstvo se sastoji od nekoliko odabranih i “privilegiranih” veterana koji su bliski (isključivo muškim) političkim elitama, dok članstvo uglavnom čine nevidljive i neprivilegirane mase izmanipuliranih bivših boraca. Tokom godina, te etnonacionalističke političke elite održavale su političku kontrolu nad brojnim boračkim udruženjima u zemlji. Jedan od vidova te kontrole je kroz privilegiranje boračkih organizacija u raspodjeli javnih sredstava namijenjenih za podršku nevladinim organizacijama. I to uz sve druge naknade koje bivši borci primaju iz javnih budžeta. Ovo privilegiranje i dalje traje.

S obzirom na političku podjelu koja je kreirana Dejtonskim mirovnim sporazumom, boračke organizacije su ubrzo postale militarizirano krilo etnonacionalističkih političkih elita na vlasti. U ovom kontekstu, militarizirani ne znači nužno naoružani, već se radi o simboličnoj referenci na borbena iskustva i uloge bivših boraca tokom rata. Njihova moć proizilazi iz činjenice da mogu predstavljati fizičku prijetnju te da se priče o njihovom “herojstvu” lako mogu iskoristiti za mobilizaciju novih tijela. Mobilizacija novih tijela može se vidjeti u primjerima komemorativnih praksi u koje se uključuju djeca, kao i u organiziranju vojnih kampova za djecu utemeljenih na patriotskim narativima. Mobilizacija se nastavlja perpetuiranjem njihovog “herojstva” u narednoj generaciji, čak i u cijelim porodicama. Etnonacionalističke političke elite su lako manipulirale ovim udruženjima kada im je bila potrebna proizvodnja tenzija, a obično u svrhu postizanja ekonomskih ciljeva.

Važno je spomenuti i podjelu koja je napravljena između civilnih žrtava i bivših boraca. Njihov odnos je i orodnjen i hijerarhijski. Bivši borci su maskulinizirani, smatra se da su isključivo muškarci i, u poređenju s civilnim žrtvama rata, vrednuju se više u društvu i javnom životu. Međutim, bivši borci nisu, u postratnom društvu, reprezent hegemonog maskuliniteta. Nakon rata, etnonacionalističke elite su preoblikovale hegemoni maskulinitet, a sada su njegovi predstavnici uspješni ratni i tranzicijski profiteri koji su postali milioneri. Uz izuzetak nekoliko privilegiranih, smatra se da se većina bivših boraca slabo prilagođava novim zahtjevima maskuliniteta. Istovremeno ih i hvale i potcjenjuju. Pozdravlja se njihova žrtva za “cilj” koji nije u potpunosti ispunjen, ali se prezire njihov neuspjeh da se prilagode. S druge strane, civilne žrtve se feminiziraju, smatraju se slabim i svode na pasivne primatelje bilo čega što im spreme etnonacionalističke elite.

2.4.4 Tržište rada za višak bivših boraca

Neuspjeh u pronalaženju rješenja za militarizirane maskulinitete i u reintegraciji bivših boraca u postratnom društvu stvorio je prilično veliku grupu muškaraca (i nekolicine žena) koji nisu u stanju da se prilagode civilnom životu. Preostale su im samo vještine koje su tokom rata razvili kao borci. U postratnoj, siromašnoj zemlji, bez sistema podrške, bili su prisiljeni tražiti načine da unovče svoje vještine. Neki su se čvrsto držali ideologija rata i razaranja koje nisu nikada adekvatno rješavane u postkonfliktnoj BiH, te su svoje vještine primjenjivali kao borci na stranim ratištima, npr. u Ukrajini i Siriji. Neke su kooptirale kriminalne grupe jer im je to vojno iskustvo bilo korisno. Neki su apsorbirani u nove, ujedinjene Oružane snage BiH, dok su druge regrutovale privatne zaštitarske firme ili privatne firme koje rade za vojsku obavljajući poslove na novokreiranom neoliberalnom tržištu globalnog ratovanja.

Kada pogledamo cjelokupni proces razoružavanja i demobilizacije, kako je postavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom i kasnije implementiran, jasno je da demilitarizacija društva nije bila dijelom vizije pregovarača o postratnoj BiH niti je bila željeni ishod za političku elitu. Militarizacija je jednostavno promijenila oblik (i agente) da bi se bolje uklopila u viziju onoga što je BiH trebala postati – na Balkanu, u Evropi, u svijetu.

Dobro, kako stojimo danas?

Ova nova militarizacija je podmukla. Okvir mira, kako je postavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom, predviđa da snažna vojska, čak i ako je međunarodna, predstavlja garant našeg mira. Ovakva konstrukcija je sada adekvatno usklađena sa liberalnim poimanjem da se izgradnja mira postiže kroz “zdravu tržišnu ekonomiju”, gdje dobro dođe glorifikacija rastuće domaće namjenske industrije.

Godinama su etnonacionalističke elite na vlasti na silu ljudima u BiH nametale narativ o tome kako je razvoj namjenske industrije i učešće u međunarodnoj trgovini oružjem garancija našeg ekonomskog prosperiteta. Ima nešto duboko perverzno u činjenici da država koja živi posljedice rata, sada, nakon 25 godina, smatra naoružanje jednom od svojih najuspješnijih izvoznih industrija. BiH danas izvozi destrukciju u obliku granata, torpeda, mina, raketa, streljiva i drugog oružja u zemlje poput Afganistana. Izvoz oružja porastao je sa 35 miliona eura 2004. na čak 105,3 miliona eura 2015. godine. Iako, komparativno gledajući, ovo nije veliki iznos, za bh. izvoz je značajan. Mi i uvozimo oružje, a ne libimo se uvoziti čak i iz susjednih zemalja koje su učestvovale u sukobu i nastavljaju biti dijelom problema.

Zajedničke Oružane snage BiH trenutno broje 10.011 muškaraca i žena, što uključuje i zaposlene civile i rezerviste. Sam broj se možda ne čini velik, ali su troškovi održavanja ove mašinerije visoki. Ovaj put je militarizacija reklamirana i ženama. Usvajanjem Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti UN-a i njenom naknadnom operacionalizacijom u BiH, vojne elite su prestale ignorisati žene. Uz podršku međunarodne zajednice, rezolucija 1325 korištena je kao sredstvo za daljnju militarizaciju kako se otvarao proces regrutovanja žena i kako su “pozivane” da se pridruže sada “modernoj i profesionalnoj” vojsci.

Čini se da je glavna svrha vojske da služi potrebama imperijalističkih misija NATO-a (vojnike iz BiH možete naći u Afganistanu, Kongu, Maliju) ili, kao u skorije vrijeme, da bude domaćin NATO-ovoj demonstraciji vojne sile. BiH je učestvovala i dijelom bila domaćin vojne vježbe NATO-a koju je predvodila vojska SAD-a pod nazivom Defender Europe, čime je stavljena u središte opasnih geopolitičkih igara između NATO-a i Rusije. Pored toga, doprinosi dinamici unutrašnjih sukoba koje stvaraju etnonacionalističke elite.

Svrha vojske BiH je da usisa 28,85 posto javnih rashoda na državnom nivou. Nedavna brošura koju je objavilo Ministarstvo finansija i trezora BiH pokazuje da je na državnom nivou Ministarstvo odbrane daleko najveći potrošač javnog novca jer je u 2020. godini potrošilo čak 146,9 miliona eura samo zato što postoji. Poređenja radi, Sud BiH (gdje se procesuiraju predmeti korupcije na visokom nivou, kao i organizirani kriminal i ratni zločini) i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice (jedino ministarstvo na bilo kojem nivou koje je izričito nadležno za ljudska prava) zajedno su potrošili nešto ispod 13,9 miliona eura. Vojska nema apsolutno nikakvu svrhu, osim što nudi prilike za zapošljavanje mladićima i nekim djevojkama koje su voljne da se militariziraju. S druge strane, državne institucije koje bi mogle napraviti promjenu (ali to ne čine!) u pravcu podržavanja održivog mira, kadrovski su nedovoljno popunjene i potkapacitirane, a u slučaju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, nemaju čak ni adekvatan mandat.

Jedini ispravan način da se pobrinemo da ova država (i ova regija) ne upadne u još jedan rat jeste demilitarizirati i razoružati i državu i regiju! Ovaj put u potpunosti i kako treba!

Ovdje treba dodati da su Hrvatska i Srbija trenutno u utrci u naoružavanju, u kojoj BiH povremeno pokušava učestvovati, bespotrebno rasipajući novac. Činjenica je da nikada ne možemo stići naše drage susjede niti to uopšte trebamo pokušavati. Jedini ispravan način da se pobrinemo da ova država (i ova regija) ne upadne u još jedan rat jeste demilitarizirati i razoružati i državu i regiju! Ovaj put u potpunosti i kako treba!

Očigledno je da, u smislu usisavanja resursa, vojska predstavlja problem. Ali istovremeno etnonacionalističke elite zapravo i ne računaju na vojsku da uradi većinski dio posla militarizacije. Za to imaju policijske snage koje su podijeljene i nalaze se pod direktnom kontrolom etnonacionalističkih političkih elita.

Iz tog razloga, bajrak militarizacije više ne nosi isključivo vojska, već i različite policijske strukture. A ima ih mnogo u BiH. Pored raznih policijskih snaga na državnom nivou, i Republika Srpska i Federacija BiH imaju svoje vlastite policijske snage, kao što ih ima i deset kantona, te je zbog toga teško pratiti militarizaciju policije. Dok se čini da se vojska, uprkos relativno prevelikom budžetu, bori da nađe sredstva za oružje i vojnu opremu, izgleda da policijske snage nemaju taj problem. Tokom godina, policija se stalno militarizirala kroz različite intervencije. Svjedočimo trci u naoružavanju između različitih policijskih snaga (entitetskih, čak i kantonalnih u Federaciji BiH), gdje se ne prihvata ništa manje od vojnog oružja, održavaju se česte obuke usmjerene na suzbijanje protesta, uspostavljaju nove specijalizirane policijske jedinice itd. Policija sve više liči na vojsku, a pod snažnom je kontrolom vodećih etnonacionalističkih autokrata.

Tokom godina, policija se koristila za obračune sa braniteljicama i braniteljima ljudskih prava, ekološkim aktivisticama i aktivistima, radnicama i radnicima i građankama i građanima koji traže pravdu. Često koriste pretjeranu silu u očitom nastojanju da odvrate i kriminaliziraju sve osobe koje protestuju protiv političkog, ekonomskog i društvenog poretka.

U skorije vrijeme, viđali smo primjere kantonalnih i entitetskih policijskih snaga koje su poduzimale radnje protivno naredbama državnih ministara ili aktivnosti kojima se direktno kršio Ustav BiH. Tako su 2018. godine kantonalne policijske snage Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) poslane da zaustave transport ljudi u pokretu koji je išao iz Kantona Sarajevo u HNK, čime se direktno kršila odluka izdata na državnom nivou. Te iste godine smo svjedočili paradi entitetskih policijskih snaga Republike Srpske (RS) na obilježavanju neustavnog dana RS-a, kao i kontrolnim punktovima između entiteta koje je postavljala policija Unsko-sanskog kantona da bi mogla kontrolisati autobuse koji stižu u kanton i vršiti rasno profiliranje ljudi uz nezakonito negiranje slobode kretanja za ljude u pokretu. Ove, kao i druge prakse dešavaju se i na drugim mjestima, npr. Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo insistiralo je da interveniše i militarizira humanitarno djelovanje za ljude u pokretu kao da se radi o sigurnosnim pitanjima (što je potencijalno bilo inspirisano velikodušnim donacijama EU).

Smiješno je (ili ne tako smiješno) da su EU – “zaštitnica” mira u BiH – kao i neke agencije UN-a učestvovale u militarizaciji policije. Kroz pretpristupnu pomoć i programe prekogranične saradnje sa državama koje nisu članice, EU pruža direktno finansiranje i opremu različitim policijskim strukturama, ili daje projektna sredstva IOM-u (evo njih ponovo u drugom svojstvu!) koji onda taj novac koristi, između ostalog, i da oprema različite policijske snage.

Dvostruk je razlog za ovo. S jedne strane, EU, zajedno sa međunarodnim finansijskim institucijama, glavni je pokretač politika štednje i ekstraktivističke politike koja direktno uzrokuje siromaštvo i štetu prirodnim resursima. Upravo su to razlozi zbog kojih se neki od protesta dešavaju. EU treba da vlasti BiH budu u stanju “ovladati” nezadovoljstvom, a za to policija “treba” biti adekvatno opremljena.

S druge strane, BiH je, zbog politike EU koja se odnosi na “tvrđavu Evropu” postala glavno mjesto za ljude u pokretu duž balkanske rute. Koncept (de)militarizacije, kako je primijenjen u BiH, značio je zamjenu vojske kao zaštitnika granice posebno formiranim policijskim snagama. Ovo, naravno, nije značilo demilitarizaciju granica, već prije novi oblik militarizacije granične policije i granica. U proteklim godinama, militarizacija je dosegla novi zabrinjavajući nivo. Danas, uloga granične policije nije samo da “štiti” granice BiH već da – kako je zemlja na unutrašnjim granicama EU – štiti i granice EU i služi kao, da parafraziramo njihov militarizirani jezik ratovanja, “prva linija odbrane” od ljudi u pokretu.

U istom duhu rasističke i klasističke zaštite “tvrđave Evrope”, EU također podržava militarizaciju policije u kantonima koji su označeni kao nositelji “tereta” “migrantske krize”. Kroz finansiranje koje daje IOM-u, EU plaća veoma problematične privatne zaštitarske firme koje se unajmljuju da (nasilno) “održavaju red” u koncentracionim logorima uspostavljenim za ljude u pokretu. EU također obezbjeđuje policijskim snagama tih kantona različite vrste sigurnosne opreme u svrhu uspostavljanja rasnog poretka, npr. žilet žice, ID-skenere, nadzorne kamere i vozila koja se koriste za prevoz ljudi u pokretu iz “neželjenih” područja u namjenske koncentracione logore.

Možemo slobodno reći: militarizacija je živa i zdrava u BiH.