Pod okvirom izgradnje mira, Dejtonskim mirovnim sporazumom je međunarodna zajednica integrisana u svaki aspekt našeg društva i života te su joj dodijeljene veoma široke protektoratske ovlasti. Međunarodna zajednica se sastoji od niza međunarodnih multilateralnih organizacija, međunarodnih nevladinih organizacija, ambasada, međunarodnih finansijskih institucija, posebnih izaslaničkih tijela, i slično. Ipak, nije tako lako shvatiti šta i ko čini međunarodnu zajednicu.

Dejtonski mirovni sporazum otvorio je prostor za različita tumačenja značenja pojma međunarodna zajednica. U nekim dijelovima sporazuma, jasno se navode konkretne organizacije i dodjeljuju im se konkretni zadaci u definiranim vremenskim periodima. U drugim dijelovima, Dejtonski mirovni sporazum nije tako konkretan, čime se postavlja temelj za amorfnu međunarodnu zajednicu koja bi svoj mandat mogla crpiti svugdje i iz svega, onoliko dugo koliko se smatra potrebnim. U bh. javnom diskursu, često se za međunarodnu zajednicu kaže da je “izrazito moćna“. Ta moć je u nekim segmentima političke, ekonomske i društvene sfere stvarna, ali se često samovoljno prisvaja ili dodjeljuje.

Mnogi aspekti amorfne prirode međunarodne zajednice i način na koji je ona širila i zadržavala svoj autoritet nad političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim procesima u zemlji podsjećaju na kolonijalizam. BiH ima dugu historiju opresije koja je dolazila od različitih kolonijalnih sila, ali se ovaj put neokolonijalizam materijalizirao na malo drugačiji način. Ovaj put je kolonizator došao pod plaštom mirotvorca, a ne osvajača. Kolonizator nije bio carstvo već mješavina zemalja, koje su djelovale skladno ili neskladno. Ta nova forma kolonijalizma omogućavala je ne samo korist za određene elite i korporacije, već i globalno geopolitičko rivalstvo u unutrašnjim političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim strukturama zemlje.

Važno je naglasiti da je naša kritika međunarodne zajednice u ovom eseju feministička, antikolonijalna i antikapitalistička. Suprotstavlja se etnonacionalističkim stajalištima o međunarodnoj zajednici, koji su otvoreno šovinistički i u službi održavanja sukoba i učvršćivanja vlastitih pozicija.

Postoji potreba da se pokrene kritička rasprava o prisustvu međunarodne zajednice u BiH i njenom neokolonijalnom karakteru, ali ta rasprava mora biti lišena uticaja etnonacionalističkog diskursa. Važno je naglasiti da je naša kritika međunarodne zajednice u ovom eseju feministička, antikolonijalna i antikapitalistička. Suprotstavlja se etnonacionalističkim stajalištima o međunarodnoj zajednici, koji su otvoreno šovinistički i u službi održavanja sukoba i učvršćivanja vlastitih pozicija.

4.1.1 Između etnonacionalističkih autokrata i međunarodnih staratelja

Tokom ovih posljednjih 25 i više godina, međunarodna zajednica bila je vrlo snalažljiva i inovativna po pitanju proširenja svog mandata. U dobro pripremljenoj predstavi sa etnonacionalističkim elitama (i nikad bez njih), koja je svoju premijeru imala tokom pregovora o Dejtonskom mirovnom sporazumu, različite organizacije su proširile svoje mandate do neprepoznatljivosti. Ovo naročito vrijedi za međunarodne organizacije koje su imenovane u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Međutim, neki pripadnici međunarodne zajednice su vremenom prisvojili mandate koje ne možemo naći u sporazumu. Produžavanje i proširivanje mandata značilo je stalni priliv novih projekata, a time i novog projektnog finansiranja. Manjak transparentnosti u evoluciji prisustva međunarodne zajednice u BiH upotpunjen je daljim jačanjem etnonacionalističkih elita na vlasti. Etnonacionalističke elite su koristile taj manjak transparentnosti u mandatima međunarodne zajednice za stvaranje tenzija, a tenzije su zauzvrat pružale izgovore i za etnonacionalističke elite i za međunarodnu zajednicu da vječno ostanu na vlasti.

Dugotrajnost prisustva međunarodne zajednice u BiH omogućena je onim što historičarka Maria Todorova naziva balkanizam. Karakteristika fenomena balkanizma je da se nasilje i podjele smatraju prirodnim i duboko usađenim u psihu balkanskog stanovništva. Balkanizam međunarodne elite redovno koriste kao izgovor da očuvaju svoj dio moći, gdje sebe predstavljaju kao “posrednike” između “plemena” koja su “nasilna, divlja i u stalnom međusobnom sukobu”. Često se iznose tvrdnje da nas samo međunarodni akteri mogu spasiti od nas samih, a tim tvrdnjama se bh. kontekst uvijek i jedino tretirao u okvirima etničkog antagonizma.

Međunarodna zajednica i etnonacionalističke elite nastavljaju se međusobno omogućavati, djelujući u koordinaciji i insistirajući na održavanju političkih i ekonomskih struktura koje su kreirane ratnim nasiljem.

Neokolonijalizam uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom slojevit je i višeznačan poduhvat. Međunarodna zajednica i etnonacionalističke elite nastavljaju se međusobno omogućavati, djelujući u koordinaciji i insistirajući na održavanju političkih i ekonomskih struktura koje su kreirane ratnim nasiljem. Ponekad djeluju zajedno, ponekad jedni pored drugih, a ponekad u prividnom sukobu. Njihovo zajedničko djelovanje nas podsjeća na dinamiku između roditelja i djece. Podsjeća na situacije u kojima djeca iznova testiraju autoritet i moć roditelja, kada pohlepno zahtijevaju više slatkiša i igračaka, a roditelji im na kraju uvijek daju “igračku” koju su tražili. Stalne svađe koje djeca započinju, bez nekog posebnog razloga, dokaz su da su djeca daleko od odrasle dobi, a roditeljima izgovor da nastave sa roditeljstvom. Nije da ova uloga nema svojih prednosti. Roditelji ne traže nova rješenja već im ostaje samo da proširuju svoje pravo na autoritet. Kada imate troje razmažene djece i nekoliko roditelja (koji se nekad slažu, a nekad i svađaju), imate mnogo kombinacija na raspolaganju.

Prisustvo međunarodne zajednice također je poticaj za beskrajne rasprave o “ispravnoj” provedbi Dejtonskog mirovnog sporazuma. Etnonacionalisti se stalno prepiru oko toga koje odluke ili institucije su u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom, bez obzira da li je tema obuhvaćena sporazumom ili ne. Zbog ovoga je bh. društvo stalno zaglavljeno u okvirima mirovnog sporazuma i nikada ne izlazi iz okvira ratnog narativa! Te svađe su dovele do rasprave o tome koga međunarodna zajednica “privilegira” a koga “kori”. Kako postoje tri grupe etnonacionalističkih elita, jedna uvijek tvrdi da djeluje u skladu za željama međunarodne zajednice i stoga može očekivati nagradu. U tom slučaju, sigurno će makar jedna grupa tvrditi da je međunarodna zajednica pristrasna ili da djeluje van svog mandata. Sve ovo vodi ka raspravi o tome šta bi odlazak međunarodne zajednice značio za BiH, uz pogrešnu temeljnu pretpostavku da je međunarodna zajednica garant postojanja države ili mira. Ustvari, sve dinamike koje se odvijaju u odnosu na prisustvo međunarodne zajednice u zemlji ukazuju na to da je ona jedino garant kapitalizma i kombinirane vječne vladavine etnonacionalističkih elita i međunarodne zajednice u zemlji.

Kada je riječ o takozvanim običnim građanima i građankama Bosne i Hercegovine, e mi smo u nedogled zapeli sa etnonacionalističkim autokratama i međunarodnim starateljima. Osuđeni smo da živimo u zemlji koju vode razmažena i pohlepna djeca i njihovi sobom zaokupljeni roditelji. Svi nam stalno govore da rade u našu korist, dok im lični bankovni računi rastu, a karijere napreduju. U međuvremenu, sav taj njihov “trud” rezultirao je iscrpljivanjem zajedničkih dobara i javnih resursa, što bh. društvo gura dublje i dublje u nejednakost, opresiju i eksploataciju.

4.1.2 Emisari neokolonijalnog mira

Iako je Dejtonskim mirovnim sporazumom stvoren prostor da gotovi svaki zainteresirani međunarodni subjekt može potraživati svoj dio kolača međunarodne zajednice, u nekim dijelovima sporazuma imenovane su konkretne međunarodne organizacije kao izvršitelji određenih zadataka. Sporazumom se direktno spominje Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE) i data su joj tri zadatka: da pomogne u usmjeravanju pregovora kojima će se postići regionalna stabilnost (Aneks 1-B), da nadzire pripremu i održavanje slobodnih i poštenih izbora (Aneks 3) i da prati, posmatra i izvještava o ljudskim pravima (Aneks 6). U okviru svog mandata za ljudska prava, predsjedavajući OSCE-a također je trebao imenovati prvog ombudsmana za ljudska prava. Čini se da je OSCE misija u Bosni i Hercegovini prilično fleksibilno shvatila dodijeljeni joj mandat te ga je vremenom proširila i na, između ostalog, upravljanje granicama, borbu protiv trgovine ljudima, sprječavanje i rješavanje sukoba, obrazovanje, borbu protiv terorizma, rodnu ravnopravnost, itd.

Dejtonski mirovni sporazum predvidio je konkretne zadatke i za druge međunarodne organizacije i multilateralna tijela. Pored OSCE-a, sporazumom je Komisija Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHCHR), kao i njen Visoki povjerenik, pozvana da prati stanje ljudskih prava u BiH (Aneks 6). Visoki povjerenik Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) trebao je pomoći u razradi plana repatrijacije za brojne bh. izbjeglice raštrkane širom svijeta, u konsultacijama sa zemljama koje pružaju azil i stranama sporazuma. Plan repatrijacije trebao je omogućiti “brži, mirni i po fazama razrađeni povratak izbjeglica” (Aneks 7). U Aneksu 7 se spominju i Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC) i Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) uz sve “druge relevantne međunarodne, domaće i nevladine organizacije”. Dati su im zadaci traženja osoba, pružanja humanitarne pomoći (npr. medicinska pomoć, distribucija hrane, pružanje privremenog i trajnog smještaja), ali i nadgledanje osnovnih ljudskih prava i humanitarnih uslova. Slično kao i u slučaju OSCE-a, uključenost UN-a proširila se daleko izvan navedenih agencija bez ikakvih promišljenih strategija. Agencije UN-a su pristizale u zemlju, proširivale svoje projekte i mandate, baveći se više tim kako da ostanu što je duže moguće nego razmišljanjem o tome šta bi doprinijelo održivom miru.

Pored toga, Dejtonski mirovni sporazum sadrži aneks koji se izričito bavi civilnom provedbom, Aneks 10. Njim se uspostavlja ad hoc međunarodna institucija kojoj je zadatak da olakšava i koordinira napore u civilnoj provedbi mirovnog sporazuma – Ured visokog predstavnika (OHR), koji predvodi visoki predstavnik. Prvi visoki predstavnik bio je Carl Bildt, švedski diplomata. Prije imenovanja na ovu poziciju, bio je Specijalni izaslanik Evropske unije (EU) za bivšu Jugoslaviju od juna 1995. godine do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Iako je OHR međunarodno tijelo, svih sedam visokih predstavnika bili su iz evropskih zemalja, uvijek su bili muškarci, a njihovi mandati su bili kratki, od 1,5 do 3,5 godina, osim u slučaju posljednjeg bivšeg visokog predstavnika koji je u BiH stigao 2009. godine i na toj poziciji se zadržao preko 12 godina! Visoki predstavnici su bili iz Španije, Austrije, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke i Slovačke. Trenutni visoki predstavnik, ponovo Nijemac, imenovan je u maju 2021. godine, a funkciju je preuzeo u augustu iste godine. Kako i priliči kad dolazi novi protektor, prostrt je crveni tepih da bi cijeli diplomatski kor, uz ljude iz bh. političkog i javnog života, mogao doći da izrazi svoju lojalnost (kao i u prethodnim dinamikama, nisu prisustvovale one etnonacionalističke elite koje su trenutno pod ukorom).

Netransparentnost je omogućila još jednu platformu etnonacionalističkim elitama da okrenu ovaj očito kolonijalni pristup u svoju korist.

Imenovanje posljednjeg visokog predstavnika pokazalo je koliko su ljudi u BiH irelevantni međunarodnoj zajednici. Mi smo o nominaciji novog visokog predstavnika saznali iz medija. Nama se, kao vanjskim posmatračima postupaka međunarodne zajednice, čini da je ova iznenadna nominacija njemačkog političara došla kao rezultat potrebe Njemačke da zaokruži svoja diplomatska imenovanja. Možemo zamisliti kako je ovaj pojedinac ostao bez diplomatske pozicije, a kako mu penzija nije opcija, morali su mu izmisliti neko mjesto. Čini se da kao da su se odjednom sjetili da ima pozicija u BiH na kojoj jedan čovjek sjedi već više od 12 godina! Djelovalo je da mu je dosadno nakon tolikih godina u BiH i da je možda spreman za penziju?! Što onda ne pokrenuti njegovu smjenu?! Šalu na stranu, ovaj takozvani proces izbora visokog predstavnika opet nije bio transparentan. Netransparentnost je omogućila još jednu platformu etnonacionalističkim elitama da okrenu ovaj očito kolonijalni pristup u svoju korist.

Treba se osvrnuti i na činjenicu da izgleda da ovaj novi visoki predstavnik dolazi sa dodatnim mandatom zaštite interesa Evropske unije, naročito u odnosu na skorije opsesivne rasističke politike EU o upravljanju migracijama. Ovaj zaključak izvlačimo iz njegove izjave u kojoj govori o svojim ciljevima kao visoki predstavnik. Izjavio je da bi njegov najveći uspjeh bio kad bi uspio biti posljednji visoki predstavnik u BiH i “predati” demokratsku BiH sa sigurnim granicama (!), orijentiranu na Evropsku uniju. Nije nam jasno kome on to “predaje” BiH jer smo do sad već naučile da oni nikada ne misle na građane i građanke BiH u tim situacijama. Tako da on govori ili o potpunom predavanju zemlje etnonacionalističkim elitama i njihovoj feudalnoj vladavini ili međunarodnoj zajednici da vlada bez Ureda visokog predstavnika. Dok mi imamo još vremena da razmišljamo o tome kome će se zemlja “predati“, jasno je da trenutni visoki predstavnik zastupa interese EU. On čak u svojoj izjavi jasno navodi da su “sigurne granice” prioritet OHR-a, koje više veze imaju sa rasističkim graničnim politikama EU nego sa mirom u BiH.

Mandat koji je OHR-u dodijeljen Dejtonskim mirovnim sporazumom u Aneksu 10 je široko postavljen: nadgledati provedbu mirovnog rješenja, održavati veze sa stranama sporazuma u svrhu njihovog pridržavanja svih civilnih aspekata mirovnog rješenja, osiguravati njihovu međusobnu saradnju i saradnju sa drugim akterima koji učestvuju u provedbi, koordinirati aktivnosti građanskih organizacija i agencija, olakšavati, po potrebi, rješavanje bilo kojih poteškoća koje mogu nastati u provedbi, učestvovati u donatorskim konferencijama i sastancima, i periodično izvještavati Ujedinjene nacije (UN), EU, Sjedinjene Američke Države (SAD), Rusku Federaciju i doslovno svakoga ko je zainteresiran.

Iako je raspoređivanje trupa za održavanje mira očekivano bio isključivo muški poduhvat, i civilno upravljanje je bilo izrazito muško.

Treba napomenuti da su međunarodne obaveze sredinom 1990-ih još uvijek formulirane bez okvira poznatog kao “žene, mir i sigurnost“. Iako je raspoređivanje trupa za održavanje mira očekivano bio isključivo muški poduhvat, i civilno upravljanje je bilo izrazito muško. Odmah nakon rata (i duži vremenski period nakon toga) svi zadaci koji su se ticali provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma dati su muškarcima: visokom predstavniku, šefu OSCE-a i šefu misije UN-a. To se donekle promijenilo u posljednjim godinama, ali su žene na visokim pozicijama isključivo one koje slijede neoliberalne, patrijarhalne standarde diplomatije, međunarodnih odnosa i kolonijalizma.

Dejtonski mirovni sporazum spominje i druge međunarodne organizacije, ali u svojstvu tijela koja imenuju strance u različite bh. institucije. Vijeće Evrope je dobilo zadatak da imenuje predsjednika i neke članove Doma za ljudska prava, Evropski sud za ljudska prava da imenuje tri člana Ustavnog suda, kao i članove drugih komisija nadležnih za ljudska prava, Međunarodni monetarni fond da imenuje guvernera Centralne banke, Evropska banka za obnovu i razvoj da imenuje predsjednika Komisije za javna preduzeća i, konačno, UNESCO da imenuje predsjedavajućeg i neke članove Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. U svim ovim domaćim institucijama, sastav je uređen po istom principu: rukovodilac ili šef komisije/institucije je uvijek stranac (osim u Ustavnom sudu), dok domaće pozicije odražavaju etnonacionalističke administrativne podjele (više o administrativnim podjelama u trećem eseju). Gdje je bilo moguće, stranac je dobivao odlučujući glas, u čemu se ogleda kolonijalno nepovjerenje u sposobnosti lokalaca podržano diskursom balkanizma.

Kada govorimo o rodnom sastavu međunarodno imenovanih osoba u bh. institucijama, na sceni su bili klasični patrijarhalni odnosi moći. Oni segmenti koji su smatrani manje važni dati su ženama, dok su muškarci dobili moćnije pozicije. Na primjer, guverner Centralne banke i predsjednik Komisije za javna preduzeća bili su muškarci. Pozicije koje su dobile žene odnosile su se na kulturna pitanja i ljuska prava. Žene su imenovane u Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika i Dom za ljudska prava.

Danas, jedine preostale međunarodne pozicije imaju sudije Ustavnog suda BiH koje imenuje Evropski sud za ljudska prava.

Između usaglašavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma (u Daytonu, 21. novembra 1995) i njegovog potpisivanja (u Parizu, 14. decembra 1995), održana je Konferencija o provedbi mira u Londonu 8. i 9. decembra 1995. godine. Put koji je odabran za mirovni sporazum za BiH bio je put vjekovnih (imperijalističkih!) praksi održavanja mirovnih konferencija, a ne put mehanizama predviđenih Poveljom UN-a. Ovaj put tema konferencije nisu bile podjele osvojenih teritorija među imperijalnim silama, već je logika koju je međunarodna zajednica primijenila bila pribavljanje meke moći, a što su između ostaloga postizali kroz svoju donatorsku poziciju.

Na konferenciji je uspostavljeno Vijeće za provedbu mira (PIC) koje je na sebe preuzelo pregled napretka i definiranje ciljeva procesa provedbe mira. PIC se sastoji od 55 država i agencija i promjenjivog broja posmatrača. Članice PIC-a su države i agencije koje su se aktivno uključivale u podršku mirovnom procesu u BiH, bilo finansijski, svojim trupama ili direktnim provođenjem operacija u BiH.

Pored uspostave PIC-a, na londonskoj konferenciji je uspostavljen i Upravni odbor PIC-a da pruža političke smjernice visokom predstavniku. Upravni odbor PIC-a ima 11 članica: Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države, Predsjedništvo Evropske unije, Evropska komisija i Organizacija islamske konferencije koju predstavlja Turska. Iako nam nije do kraja jasno zašto su baš ove zemlje uključene u “usmjeravanje mira” u BiH, jasna je geopolitička priroda uticaja kroz kulturne i etnonanacionalne odrednice za Rusiju, Tursku, SAD i EU (a ponekad i UK i Njemačku kao pojedinačne zemlje).

Za nas u BiH, posebno za ljude koji žive u Sarajevu, te susrete obilježava saobraćajna gužva koju napravi kordon diplomatskih vozila i njihovog obezbjeđenja. Pored toga, rijetko se sjetimo da se oni uopšte sastaju.

U toku ovih 25 godina provedbe mira, PIC se sastao još pet puta na ministarskom nivou: u Firenci, juna 1996, u Londonu, decembra 1996, u Bonu, decembra 1997, u Madridu, decembra 1998 i u Briselu, maja 2000. Upravni odbor se sastaje svake dvije sedmice na nivou ambasadora u BiH, a dva puta godišnje na nivou političkih direktora. Većinom su ti takozvani direktori otjelovljeni u visoko rangiranim političkim ličnostima dotičnih država ili institucija. Za nas u BiH, posebno za ljude koji žive u Sarajevu, te susrete obilježava saobraćajna gužva koju napravi kordon diplomatskih vozila i njihovog obezbjeđenja. Pored toga, rijetko se sjetimo da se oni uopšte sastaju.

Upravni odbor PIC-a provodi svoje ovlasti vršeći politički i ekonomski pritisak na etnonacionalističke elite koje su se pokazale zavisne od finansijske i političke podrške koju dobivaju od nekih zemalja ili organizacija zastupljenih u PIC-u. Najuticajnije zemlje u Upravnom odboru PIC-a također su bile među najvećim donatorima i zajmodavcima države BiH. Kao takve, te zemlje vrše suptilan, ali čvrst ekonomski uticaj u državi i nad makar jednom od etnonacionalističkih elita.

PIC nije homogeno tijelo i sastanci Upravnog odbora PIC-a često su pod uticajem geopolitičkih turbulencija. Iz tog razloga je BiH postala bojno polje u kojem se redovno, a u posljednje vrijeme sve češće, odvija takmičenje za vojnu nadmoć između Organizacije sjevernoatlantskog ugovora (NATO) i Rusije.

4.2.1 Bonske ovlasti – kazna za neposlušnu djecu

Provedba Dejtonskog mirovnog sporazuma počela je uz dosta konfuzije po pitanju ovlaštenja i mandata međunarodnih organizacija. Pored onih koje su već bile u zemlji, pristigle su brojne druge. Kada se radilo o dodjeli ovlasti i zadataka, kako smo ranije navele, Dejtonski mirovni sporazum je bio eksplicitan samo u odnosu na nekoliko organizacija. Mimo toga, bio je uglavnom neodređen, što je omogućilo takmičenje za uticaj i moć u izgradnji mira u zemlji. Prvi visoki predstavnik, Carl Bildt, žalio se PIC-u da međunarodna zajednica nema političku strategiju za provedbu civilnih aspekata mirovnog sporazuma. Nadalje je tvrdio da mu preveliki broj aktera i previše centara moći u međunarodnoj strukturi koja raste oko provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma onemogućuju da radi svoj posao. Ta mješavina neodređenosti, nejasnoća i borbi oko moći u međunarodnoj zajednici obogaćena je uvijek (ne)poslušnim, (ne)zadovoljnim i svadljivim etnonacionalističkim elitama koje su smatrale da samo trebaju biti privilegirane, a nikada korene.

Rješenje za prigovore Carla Bildta bile su takozvane bonske ovlasti, nazvane tako po konferenciji održanoj u Bonu 1997. godine. Na toj konferenciji, PIC je pozdravio “namjeru visokog predstavnika da koristi svoju ovlast vrhovnog tumača Sporazuma o civilnoj provedbi Mirovnog sporazuma, kako bi olakšao rješenje poteškoća donošenjem obavezujućih odluka, kada to smatra nužnim”. Obavezujuće odluke ograničene su na sljedeća pitanja: vrijeme, mjesto i predsjedavanje sastancima zajedničkih institucija, situacije kada strane ne mogu doći do sporazuma, gdje visoki predstavnik može nametnuti privremene mjere koje ostaju na snazi dok Predsjedništvo ili Vijeće ministara ne usvoji odluke u skladu sa Dejtonskim mirovnim sporazumom. Takozvane bonske ovlasti su omogućavale visokom predstavniku uvođenje i drugih mjera koje mogu uključivati postupke protiv javnih zvaničnika ili dužnosnika za koje visoki predstavnik smatra da krše zakonske obaveze po Dejtonskom mirovnom sporazumu. Kao kad imate posla sa neposlušnom djecom koja bježe iz škole, visokom predstavniku je bilo dozvoljeno da koristi bonske ovlasti da kažnjava one koji odsustvuju sa sastanaka “bez valjanog razloga”.

Do 2012. godine, OHR je bonske ovlasti iskoristio 899 puta. Mnogo tih odluka se odnosilo na smjene javnih zvaničnika. Prema visokom predstavniku, ti zvaničnici su kršili zakonske obaveze po Dejtonskom mirovnom sporazumu ili uslove za njegovu provedbu. Jedan od razloga smjene koji se iznova javljao bila je opstrukcija procesa povratka izbjeglica. Smijenjeni su zvaničnici na različitim nivoima, uključujući gradonačelnike, ministre, članove Predsjedništva, rukovodioce obavještajnih agencija itd. U početku je smjena zvaničnika značila da je smijenjenoj osobi bilo zabranjeno obavljati bilo kakvu javnu funkciju i/ili obnašati bilo kakvu vodeću poziciju u političkoj stranci. Kasnije je visoki predstavnik postepeno sveo korištenje tih ovlasti na smjenu osoba s javnih funkcija, ali ne i zabranu rukovođenja strankom ili upravljanja javnom institucijom.

Nakon 2012. godine, napravljena je dugačka pauza u korištenju bonskih ovlaštenja i tek su nedavno, u julu 2021. godine, ponovno potegnute – možda da se broj odluka zaokruži na 900?! Nekoliko dana prije svog odlaska, bivši visoki predstavnik je konačno, nakon 12 godina svoje vladavine (!), odlučio da interveniše u široko rasprostranjenu glorifikaciju ratnih zločina i negiranje genocida u političkom diskursu i javnom narativu u BiH. Naprasno se probudio iz zimskog sna i odlučio da iskoristi bonske ovlasti. Nametnuo je izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH kojima se sankcionira glorifikacija ratnih zločinaca osuđenih pravosnažnim i obavezujućim presudama i negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.

Međutim, ovdje moramo izraziti sumnju da je visoki predstavnik djelovao po vlastitom nahođenju i odjednom iskoristio bonske ovlasti za nešto što je pitanje zdravog razuma. Najvjerovatnije je imao podršku šire međunarodne zajednice. Tajming te intervencije dešava se u specifičnom periodu u kojem su ljudi u BiH počeli dovoditi u pitanje i autokratske etnonacionalističke elite i neokolonijalne međunarodne elite kroz različite proteste i zahtjeve. U trenutku kada ljudi postaju akutno svjesni nadolazeće ekonomske krize uzrokovane godinama etnonacionalističke i međunarodne korupcije i pojačane pandemijom COVID-19, visoki predstavnik nameće amandmane za koje su pravni analitičari već rekli da će ih biti teško provesti (što već vidimo npr. u primjeni krivičnih odredbi koje se odnose na neprovođenje odluka Ustavnog suda BiH i presuda Evropskog suda za ljudska prava). Ne samo što su izmjene i dopune nejasne i ostavljaju mnogo prostora za pravna tumačenja, već je i nerealno i naivno misliti da ionako oslabljeno pravosuđe može biti efikasno sredstvo za suočavanje sa rasprostranjenom retorikom mržnje i fašističkom politikom. Istovremeno je njegova primjena bonskih ovlasti pružila savršenu priliku etnonacionalističkim elitama da još intenzivnije šire svoje fašističke ideologije, konsolidiraju ešalone i reafirmišu separatističke zahtjeve. Ova intervencija je dala novu snagu tvrdnjama etnonacionalističkih elita i međunarodne zajednice da je njihovo prisustvo potrebno— etnonacionalisti su potrebni da zaštite etničke grupe, a međunarodna zajednica da zaštiti mir. Ali, to je onaj isti narativ koji je prisutan posljednjih 25 godina tokom kojih ni mir ni etničke grupe nisu bili zaštićeni.

Intervencija visokog predstavnika dolazi u kontekstu povećanog angažmana međunarodne zajednice u odnosu na široko rasprostranjenu korupciju među političkim elitama. Intervencijom je došlo do promjene narativa – sa priče o korupciji među političkim elitama prešlo se na priču o potrebi zaštite interesa etnonacionalnih grupa. Druga stvar, intervencija je došla u jeku rasprava o izmjenama Izbornog zakona. Otvorila je prostor za ono što Naomi Kleine naziva “doktrinom šoka”—korištenje nasilnih ili šokantnih događaja da se proguraju politike koje bi inače naišle na protivljenje. U kontekstu BiH, taj nasilni ili šokantni događaj je takozvana politička kriza. Ona se sada koristi za izmjene Izbornog zakona, gdje se favoriziraju rješenja koja predlažu etnonacionalističke elite, a koja su u suprotnosti sa presudama Evropskog suda za ljudska prava (za više detalja, vidjeti treći esej).

Konačno, naprasna primjena bonskih ovlasti došla je odmah nakon neuspjele intenzivne rusko-kineske kampanje da se OHR zatvori (koja je koordinirana sa srpskim etnonacionalistima). Intervencija je bila dokaz da je OHR i dalje potreban za očuvanje mira. Nažalost po nas, trenutni prijedlog za zatvaranje OHR-a vođen je rusko-kineskim ambicijama da ispune prostor koji bi se u BiH otvorio povlačenjem koalicije SAD-EU (a koju simbolizira OHR), a ne iskrenom namjerom da država postane funkcionalna i da se osigura održiv mir. Ljudima u BiH opet ostaje da biraju između dva zla.

Uprkos retorici etnonacionalističkih elita i međunarodne zajednice o “trajnoj političkoj krizi”, činjenica je da je izazivanje i perpetuiranje političkih i ekonomskih kriza modus operandi etnonacionalističkih elita i međunarodne zajednice. Ova “nova kriza” teško da je nova. Krizno stanje je naše normalno stanje od rata.

4.2.2 Bez političkih rizika, molim!

Treba napomenuti da je korištenje bonskih ovlasti bilo opsežno, posebno kada je u pitanju ekonomski i pravni sistem.

Međutim, bonske ovlasti nisu korištene samo protiv neposlušnih individualnih etno-nacionalističkih političara. Koristeći mogućnost nametanja obavezujućih odluka u situacijama kada se strane nisu mogle dogovoriti, visoki predstavnik je bonske ovlasti koristio i za nametanje zakona. Nametnuti zakoni su tematski varirali. Uključivali su izmjene entitetskih ustava, odluke o zakonima koji se odnose na “određivanje identiteta” (npr. zastava, simboli, državljanstvo, himna, i slično), registarske tablice, državnu valutu, porezne zakone, krivične zakone, uspostavu pravosudnih institucija i procedure imenovanja sudija i tužilaca. Treba napomenuti da je korištenje bonskih ovlasti bilo opsežno, posebno kada je u pitanju ekonomski i pravni sistem. Na primjer, zakone o oporezivanju, naknadama i privatizaciji, čije usvajanje treba biti praćeno uobičajenom političkom i ideološkom dinamikom višestranačkog sistema, također je nametnuo visoki predstavnik.

Nametnuti zakoni nisu nužno bili direktno povezani sa provedbom Dejtonskog mirovnog sporazuma, osim ako nametanje kapitalizma nije bilo shvaćeno kao zadatak koji proističe iz sporazuma! U zaključcima londonske mirovne konferencije jasno se navodi da mir treba rezultirati “uspostavom otvorene, slobodne tržišne ekonomije”. Shodno tome, ti zakoni, koji su odražavali dominantno neoliberalnu ideologiju svojih (međunarodnih) autora i njihovu namjeru da društvo transformiraju u tržišnu ekonomiju, nametnuti su kao privremene mjere, a kasnije su prošli parlamentarnu proceduru. Ispostavilo se da su uglavnom etnonacionalističke elite imale direktne koristi od takvih transformacija, kao i velike korporacije sa svojim brendiranim proizvodima, i međunarodni finansijski kapitalizam.

Kreirana je veoma zanimljiva dinamika: visoki predstavnik je često morao nametati zakone da bi oni mogli glatko proći kroz parlamentarnu proceduru. Etnonacionalističke elite, koje su ustvari imale koristi od nepopularnih zakona među biračima, npr. od povećanja poreza na dodanu vrijednost, nisu mogle javno podržavati takve zakone jer su riskirali gubitak dijela moći ili glasača. E, u takvim situacijama bi etnonacionalisti proizveli “opoziciju” predloženom zakonu i spriječili postizanje dogovora u normalnim parlamentarnim procedurama. Time bi se prisililo visokog predstavnika da pokrene proces primjene bonskih ovlasti i nametne zakone.

Bonske ovlasti su nesumnjivo stvorile veoma dinamično (političko) igralište za etnonacionaliste gdje su mnogi po primjeni bonskih ovlasti postali jači nego ikad.

Etnonacionalisti su onda mogli tvrditi da nametnuti zakon nije njihovo političko rješenje, da su nemoćni da išta urade te bi, ako im tako odgovara, sebe predstavljali kao “branitelje” interesa “svoje” etnonacionalne grupe. Međutim, kad se zakon nametne, odjednom bi se predomislili. Etnonacionalisti bi proglasi da je zakon u interesu etničke grupe za koju tvrde da je predstavljaju. Potom bi krenuli sa hitnim ili redovnim procedurama, u zavisnosti od teme, ali i nivoa hitnosti, da se zakon usvoji. Bonske ovlasti su nesumnjivo stvorile veoma dinamično (političko) igralište za etnonacionaliste gdje su mnogi po primjeni bonskih ovlasti postali jači nego ikad.

Kreirana dinamika bila je dinamika kojom roditelji od djece prave perfidna bića: bez obzira da li su djeca sposobna sama uraditi zadaću, više im se isplati da sačekaju da im je urade roditelji. Na ovaj način, etnonacionalističke elite nisu preuzimale nikakve političke rizike, ali su uzrokovale značajnu štetu po društvo, dodatno ga depolitizirajući. Način na koji su zakoni donošeni ne samo da je lišio etnonacionaliste odgovornosti prema njihovim biračima, već je lišio birače mogućnosti aktivnog učešća u odlučivanju o svojoj budućnosti i društvu u kojem žele živjeti. Visoki predstavnik i kompletna međunarodna zajednica itekako su bili voljni igrati ovu igru jer se njome također sužavao prostor za razvoj funkcionalne političke opozicije koja bi mogla osporavati nametnutu kapitalističku ideologiju formuliranu oko izgradnje mira.

4.2.3 Evropska unija – novi super junak u gradu

Nekih sedam godina nakon osnivanja ureda visokog predstavnika, osoba koja je obavljala tu dužnost, kao da se radi o nekom Marvelovom super junaku, dobila je još jednu supermoć. Pored ovlasti i mandata iz Dejtonskog mirovnog sporazuma i njegove provedbe, 2002. godine postala je i Specijalni predstavnik Evropske unije u BiH (EUSR). Visoki predstavnici su ovu dvostruku dužnost obavljali do 2011. godine.

Dva ureda (visoki predstavnik i EUSR) su 2011. godine formalno razdvojena kada je Evropska unija preuzela prominentniju ulogu u “navigaciji” zemlje na njenom putu prema pridruživanju EU. Naknadno su ovlaštenja i nadležnosti EUSR-a, odlukom Vijeća Evropske unije, spojene sa uredom šefa Delegacije Evropske unije.

Kada se desilo razdvajanje, kao da je pozicija visokog predstavnika izgubila status super junaka. Šef Delegacije EU, sada u dvostrukoj ulozi (EUSR i šef Delegacije EU), preuzeo je prominentniju ulogu sa nekim moćima super junaka. Uslovi za pristupanje BiH EU koji se stalno mijenjaju i finansijska sredstva koja ih prate pretvorili su EU u političkog i ekonomskog moćnika.

Time je OHR gurnut u drugi plan i “degradiran” na sporednu ulogu. O zatvaranju OHR-a razgovaralo se još 2008. godine kada je PIC usvojio niz kriterija koje treba ispuniti prije zatvaranja. Međutim, iako visoki predstavnik ne radi ništa bitno od 2008. godine (samo beskrajno ponavlja da je zabrinut), čini se da nisu ispunjeni ti kriteriji za zatvaranje. OHR i dalje ostaje u zemlji, iako Rusija snažno zagovara da se ured zatvori. U jednom intervjuu, EUSR je najavio da će novi njemački visoki predstavnik doći “sa cijelim arsenalom nadležnosti”. Možda će ovaj put taj “arsenal” biti ekvivalent moći cijelog tima Marvelovih Osvetnika.

Smanjenje uticaja OHR-a nije značilo smanjenje uključenosti određenih država. UK, Njemačka, SAD, Turska i Rusija konstantno vrše uticaj u bh. kulturnim, političkim i ekonomskim sferama, uz brojne druge zemlje i korporacije koje su predstavljale različite interesne zone za etnonacionalističke elite. Šest mjeseci nakon stupanja na dužnost novog visokog predstavnika, tim Osvetnika je na terenu u BiH, ali sada sve više djeluje odvojeno od visokog predstavnika.

Provedba Dejtonskog mirovnog sporazuma vođena je kao da rat i mirovni sporazum predstavljaju nultu osnovu za BiH. Politika zaborava (o kojoj smo govorile u našem prethodnom eseju) odmah je primijenjena pod izgovorom reformi i tranzicije društva iz rata u mir. Međutim, tu su jako bitne bile i namjere da se sakrije politička i ekonomska tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, da bi se otvorilo novo tržište za globalni kapital. Kako navodi socijalni antropolog i etnograf Stef Jansen, Dejtonski mirovni sporazum je postavio uslove za mnogo širu političku i ekonomsku agendu: uvođenje kapitalističkog ekonomskog modela koji je bio “ugrađen u širi depolitizirani diskurs o ‘reformama,’” gdje “potreba za ‘reformama’ nije bila predmet rasprave.” Pod izgovorom educiranja needuciranih, primijenjene su politike historijskog revizionizma i brisanja socijalističke historije i sistema.

Pod izgovorom provedbe mirovnog sporazuma, međunarodna zajednica je koristila svoje moći da transformira prethodni sistem. Imajući u vidu socijalističko nasljeđe bh. ekonomskog i političkog sistema utemeljenog na ideji samoupravljanja, tranzicija u kapitalizam bila je nužna za uspjeh ovog neokolonijalnog poduhvata. Već je Dejtonski mirovni sporazum pružio okvir za konsolidaciju tranzicije u kapitalizam. Da bi neokolonijalna mašinerija mogla iskorištavati resurse i ljude, morala se ukloniti većina socijalističke političke ekonomije. Primjer je činjenica da se socijalistički koncept društvene svojine morao potpuno transformirati da bi se omogućio proces privatizacije javne imovine i prirodnih resursa (vidjeti šesti esej).

4.3.1 Ogledalce, ogledalce moje, naj(ne)kompetentniji reformator na svijetu ko je

Bilo je mnogo, ali baš mnogo intervencija u naše političke, ekonomske i društvene sisteme. Mnoge od njih nisu bile intervencije osmišljene za potrebe postratnog bh. društva. Prije da su bile intervencije koje su predstavljale odraz sistema međunarodnih “eksperata” koje su oni donosili iz svojih zemalja. Tako je, na primjer, reformu javnog emiterskog sistema vodio britanski medijski ekspert John Shearer, bivši zaposlenik BBC-a. Kako je replicirao neoliberalizaciju BBC-a, insistirao je na profitabilnosti javnog emiterskog servisa. Međutim, javni servis se nikada nije mogao takmičiti sa komercijalnim TV stanicama jer nema finansijsku podršku da ispunjava svoju javnu ulogu, te je stalno na rubu bankrota. Istovremeno, reforme koje je on vodio odražavale su teritorijalne podjele iz Dejtonskog mirovnog sporazuma te su stvorena tri javna servisa (na državnom nivou i dva entitetska). Tako je BiH na kraju dobila tri javna emitera koje etnonacionalističke elite koriste kao propagandne mašine.

Pored toga, reforme uvedene u pravosudni sistem u sklopu napora na izgradnji mira promijenile su našu pravnu tradiciju. Određena unapređenja pravosudnog sistema bila su neophodna, naročito da se omogući djelotvorno bavljenje nasljeđem rata i ratnim zločinima. Međutim, reformatori nikada nisu pojasnili zašto je bilo potrebno mijenjati savršeno funkcionalnu pravnu tradiciju. U krivičnom pravu smo prešli sa inkvizitornog na adversarni sistem kada je visoki predstavnik, uz pomoć Američke advokatske komore, nametnuo nove krivične zakone i zakone o krivičnom postupku. Sličan pristup je primijenjen i za građanske postupke, gdje je napravljen odmak od kontinentalnog pravnog sistema ka anglosaksonskom pravu, ali smo na kraju dobili neki oblik hibridnog pravnog sistema.

Poenta je u tome da je izmjenama u našem pravnom sistemu beskorisnim proglašeno znanje i iskustvo brojnih sudija i tužilaca koji su obrazovani u inkvizitornom i kontinentalnom sistemu.

Reforme nisu bile zasnovane na argumentu da je prethodni sistem, koji se i dalje koristi širom svijeta, bio nefunkcionalan. One su prije bile rezultat činjenice da su autori novih zakona bili Amerikanci i da je njima bila draža američka pravna tradicija. Možda da je njemački ili francuski pravni tim radio na izradi zakona ili da se ljudima koji su ih pripremali slučajno omaklo da upitaju bh. pravnu zajednicu šta oni misle da je najbolja opcija, ostali bismo u inkvizitornom pravnom sistemu. Poenta je u tome da je izmjenama u našem pravnom sistemu beskorisnim proglašeno znanje i iskustvo brojnih sudija i tužilaca koji su obrazovani u inkvizitornom i kontinentalnom sistemu.

Međutim, reforme nisu stale sa intervencijama zasnovanim na uvezenim sistemima. Reformatori su se takmičili da smisle što više intervencija s kojima mogu eksperimentirati. Neke su bile potpuno novi izumi međunarodne zajednice. OSCE je, na primjer, preuzeo vodstvo u reformi dijela obrazovnog sistema u pokušaju da olakša povratak. Nastavni planovi i programi u školama u nekim dijelovima zemlje sadržavali su etnonacionalističke narative nastale ratom, koji su bili puni mržnje prema povratničkim grupama. Zajedno sa drugim pripadnicima međunarodne zajednice, OSCE je pomogao u oblikovanju takozvanog Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika (Sporazum), čime su stvorili ono što je postalo poznato kao “dvije škole pod jednim krovom”—a inače se naziva aparthejd. Fraza “dvije škole pod jednim krovom” odnosi se na sistem u kojem su djeca u jednoj školi fizički podijeljena po osnovu etniciteta i onemogućena im je međusobna interakcija. Djeca uče prema različitim nastavnim planovima i programima. Predmetima kao što su maternji jezik, historija, vjeronauka i geografija dat je status takozvane nacionalne grupe predmeta, što je ustvari platforma za etnonacionalističke elite da nastave prožimati obrazovni sistem nacionalizmom i isključivanjem—čime se tako stvaraju nove generacije koje će dokazati tezu balkanizma. Zauzvrat, očekivana mržnja među plemenima će međunarodnoj zajednici servirati izgovor da zauvijek ostane u BiH. Sporazum je potpisan 2002. godine i još uvijek se primjenjuje. Na internetu ne možemo pronaći tekst Sporazuma. Čini se da više nije dostupan javnosti, ali su ostali neki tragovi.

Ispalo je da ništa od ovog privremenog Sporazuma nije bilo privremeno. Sporazum je etnonacionalističkim elitama dao sve o čemu su sanjale, a nisu se usudile same realizirati: ekskluzivni pristup djeci da im ispiru mozak. Serviran im je na zlatnom pladnju. Iako Sporazum nije bio isključivo OSCE-ov izum, OSCE je imao istaknutu ulogu u kreiranju ovog sistema aparthejda. Kasnije je OSCE nastojao zataškati ovu svoju sramnu ulogu u kreiranju sistema aparthejda, tako da ga sada zovu “diskriminacija”. Dodijeljena je nagrada djeci iz općine Jajce jer su ustali protiv podjela u svojoj školi. To znači da je OSCE dodijelio nagradu za protivljenje politici čijem je uvođenju OSCE pomogao!

Ovo je kontekst koji čini gotovo klasičnu kolonijalnu vladavinu: korumpirana lokalna elita omogućena međunarodnim upravljanjem, a gdje obje elite ekonomski i politički profitiraju od eksploatacije ljudi i crpljenja lokalnih resursa.

Intervencije u naše sisteme nisu nužno uvijek bile povezane sa ekonomskim koristima kolonizatora. Neke intervencije su više išle duž linija igara moći kroz koje su primjenjivane politika zaborava i depolitizacija. Obje metode, bilo da su korištene zajedno ili odvojeno, imale su isti cilj: spriječiti kritičku analizu i suvereno odlučivanje ljudi koji žive u BiH bez obzira na prisustvo međunarodne zajednice u zemlji. Ovo je kontekst koji čini gotovo klasičnu kolonijalnu vladavinu: korumpirana lokalna elita omogućena međunarodnim upravljanjem, a gdje obje elite ekonomski i politički profitiraju od eksploatacije ljudi i crpljenja lokalnih resursa.

4.3.2 Ne postoje ideološki neutralne reforme ni bezuslovna podrška

Reforme koje su rađene u sklopu međunarodnog poduhvata izgradnje mira nikada nisu bile ideološki neutralne. Reforme policije, pravosuđa, krivičnog prava, građanskog prava, vojske, obrazovanja, medijsko restrukturiranje, mehanizmi ljudskih prava, itd., su sve bile prožete idejama neoliberalnog mira. Na sve to, proveden je cijeli niz drugih reformi duboko usađenih u ideologiju kapitalizam i funkcioniranje kapitalističke političke ekonomije: privatizacija, oporezivanje, bankarski sistem, zakoni o poslovanju, itd.

Jedan od najvećih reformskih paketa koji je sadržavao brojne zakone primjereno je nazvan “buldožer inicijativa”—gdje naziv namjerno ili nenamjerno otkriva suverenu snagu na koju se oslanjaju. OHR je tvrdio da se ne radi o međunarodno vođenoj inicijativi te da su OHR, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) i Evropska komisija uključene samo da se pobrinu da su reforme u skladu sa “međunarodnim normama i standardima” (tj. kapitalizmom!) te da reforme predvode “lokalni poslovni ljudi”. Cilj reformi bio je da se deregulira tržište i izgradi “fleksibilna moderna ekonomija” otvorena za strane investicije i globalni kapital. U slučaju da nije jasno zašto je ovo sve dobro za BiH, štampana je i prikladna brošura pod nazivom Privatizacija: šta je to, kako funkcionira, zašto je to meni važno.

Sa reformama je došao i novac i državni dug. Novac koji je pristizao bio je u obliku grantova, kredita, investicija ili donacija u naturi kroz eksperte, opremu, tehnologiju, materijale i mnogo, mnogo drugih stvari. Gotovo sve je bilo uslovljeno. Nešto je bilo uslovljeno provedbom drugih reformi što je BiH dalje guralo u neoliberalizam, nešto je bilo uslovljeno trošenjem novca za pomoć na kupovinu ekspertize, opreme ili tehnoloških rješenja iz države koja je tu pomoć davala, nešto je bilo uslovljeno privatizacijom javnih preduzeća u BiH i pristupom prirodnim resursima i tržištima za globalni kapital i privatnu eksploataciju. Čini se da je međunarodnoj zajednici na raspolaganju bio neiscrpan izvor uslovljavanja.

Koristeći politiku zaborava, a kao da njihove politike nisu uticale na raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) koji je završio ratovima, međunarodne finansijske institucije postale su važan sastojak ovog mirotvornog sataraša. One su, a posebno Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD), igrale ključnu ulogu u uticanju na bh. političku ekonomiju i njeno oblikovanje. Prije svega, uloga međunarodnih finansijskih institucija bila je da restrukturiraju ekonomski sistem da bi BiH mogla iza sebe ostaviti mračno doba socijalizma i kročiti u svjetlo kapitalizma. U dokumentu koji su pripremile Svjetska banka, EBRD i Evropska komisija 1996. godine, pred sastanak donatora, izložena je vizija postratnog oporavka BiH. Naglašena je potreba da se poduzmu “reforme tržišne ekonomije kako bi se iz temelja promijenili pravni, regulatorni, privatni sektor i financijski okviri [Bosne i Hercegovine]”, pa je međunarodni privatni sektor prepoznat kao važan izvor resursa, a održive [ekonomske] politike kao “ključne za postizanje visokog stepena ekonomskog rasta, a na kraju i kreditne sposobnosti.”

Grantovi i krediti značili su više novca za korumpirane etnonacionalističke elite. Nije se puno razmišljalo o tome kako će se ti krediti otplaćivati — na raspolaganju su bili obični ljudi i novac od njihovih poreza, kao i prirodni resursi. Ono što je bilo sigurno je da će se krediti otplaćivati uz kamate međunarodnim zajmodavcima.

Iako su mnoge ekonomske reforme provedene u sklopu izgradnje mira, efekti nisu mjereni po njihovom doprinosu izgradnji mira.

Ovaj neokolonijalni i neoliberalni pristup, naravno, nije bio značajno drugačiji od generalnog pristupa postratnim društvima koji su zauzimale međunarodne finansijske institucije u to vrijeme—mir su trebali olakšavati privatni sektor i tržište, kao i navodni prosperitet koji oni donose. Iako su mnoge ekonomske reforme provedene u sklopu izgradnje mira, efekti nisu mjereni po njihovom doprinosu izgradnji mira. Mjerilo uspjeha je prije bilo koliko su dobro reforme podržale ključne elemente neoliberalizma—neprikosnoveno pravo na privatnu imovinu, slobodno tržište i slobodna trgovina. Smatralo se da će to zauzvrat privući strane investicije i osigurati stabilan priliv stranih valuta, čime će se, u konačnici, zaštiti interesi međunarodnih finansijskih institucija—odnosno, otplata duga. Zaštita interesa ljudi koji žive u BiH nije bila na dnevnom redu.

U ovoj makroekonomskoj shemi, nije bilo prostora da se razmatra kako su iskustva ljudi u ratu oblikovala njihovu ekonomsku stvarnost u miru. Nije bilo prostora da se shvati koje su to potrebe koje treba rješavati, i to prioritetno, da bi “obični” građani i građanke učestvovali u najavljenom “napretku” i od njega imali koristi. Da bi ljudi u Bosni i Hercegovini mogli imati koristi od bilo kakvog ekonomskog oporavka, morale su se kao prioritet staviti investicije u društvenu infrastrukturu (javno zdravstvo, obrazovanje, briga za djecu i starije, komunikacijske mreže, itd.) i prilike za zarađivanje sredstava za dostojanstven život. Morali su se uspostaviti redistributivni mehanizmi da se osigura da taj napredak bude ravnopravno podijeljen. Pored toga, ključna predispozicija za stvaranje uslova za održiv mir bilo je neodložno rješavanje ratnih kršenja prava i povreda. Nažalost, sve je to bilo sekundarno u odnosu na investicije u slobodno tržište.

Neoliberalno poimanje onoga u šta “vrijedi” ulagati i ko učestvuje u ekonomiji (i kako!) bilo je presudno za rastuću nejednakost između onih koji imaju pristup moći i resursima i preostalih 99% društva koje ostaje praznih ruku. Naročito je nedostatak promišljanja (a kasnije i adekvatnog postupanja!) o različitim načinima na koje žene učestvuju u ekonomiji, kao i promišljanja o strukturnim nejednakostima ugrađenim u politički i ekonomski sistem koji je nastao iz pristupa izgradnji mira, imao katastrofalne posljedice po rodnu ravnopravnost. Žene, kao jedna od najviše zanemarenih grupa u Dejtonskom mirovnom sporazumu i njihova društvena, ekonomska i politička stvarnost, ostaju nevidljive kroz sve te silne reforme.

4.3.3. Plijen slobodnog tržišta

Za dobro očuvane etnonacionalističke elite u BiH tranzicija u kapitalizam i uvođenje slobodnog tržišta također su značili slobodan pristup resursima zemlje. Plijen je, uz prirodne resurse, zemljište i javna preduzeća, bio i novac koji je dolazio za obnovu. Nakon pljačkanja i otimanja tokom rata, vještine koje su stekli dobro su im došle u miru. Etnonacionalističke elite, sa dovoljnom i neprekidnom moći odlučivanja i potrebnim pristupom, rado su se bacile na ta nova bogatstva i pronevjerile milijarde američkih dolara. Međunarodna zajednica, sa protektoratskim i nadzornim ovlastima, zažmirila je na pronevjeru, jer su proizvodi koje je namjeravala plasirati plasirani, a otplata kredita koje je dala bila je pokrivena. 

Međunarodna zajednica bila je vrlo fleksibilna u pogledu lošeg ponašanja etnonacionalističkih elita. Loše ponašanje je tolerisano sve dok je bilo korisno objema stranama i dok se nije suprotstavljalo glavnom principu međunarodne zajednice—uvođenju kapitalizma, tačnije, neoliberalnog modela slobodne tržišne ekonomije. Međunarodna zajednica se nije miješala sve dok međunarodni kapital nije bio ugrožen. Najočitiji primjer je da je Međunarodni monetarni fond odobravao nove kreditne linije, bez obzira na prepoznatu zarobljenost države, organizirani kriminal i korupciju na svim nivoima vlasti.

4.3.4 Kolonijalno dugme za resetiranje rodne ravnopravnosti

Rodna ravnopravnosti nikada nije zvanično bila sastavni dio bilo koje velike reforme. Tokom početne faze postratnog oporavka i obnove, nije bilo reformi koje su se bavile ženskim pravima ili rodnom ravnopravnošću općenito. Prije da su intervencije pravljenje kroz kombinaciju donatorskih projekata i neoliberalnog kooptiranja feminističkih koncepata. Ako se dešavalo neko reformiranje u smislu rodne ravnopravnosti, dešavalo se kroz kumulativne efekte različitih projekata koje su vodile nevladine organizacije. Ali su aktivnosti koje su provodile nevladine organizacije, uz finansijsku podršku međunarodne zajednice, obično bile osmišljavanje i provođene bez imalo oslanjanja na ranija postignuća borbi za žensku ravnopravnost u bh. kontekstu. Ignorisano je postojeće feminističko znanje i institucionalno pamćenje, a međunarodna zajednica je podržavala samo ideološki neutralan ženski aktivizam.

Donatorski projekti rodne ravnopravnosti veoma su malo doprinosili razbijanju patrijarhalnih struktura opresije. Prije da su ih konkretizirali i prepakovali. Na primjer, tvrdeći da se bore protiv nasilja nad ženama, ohrabrivali su osnivanje ženskih nevladinih organizacija koje su korištene za pružanje usluga. Ovo se dešavalo rame uz rame sa neoliberalnim intervencijama u odnos između javnog i privatnog sektora, gdje su nevladine organizacije koje su pružale usluge odjednom postale privatni akteri kojima su vlasti prenosile svoje obaveze.

Kao i u slučaju drugih reformi i intervencija, projekti u oblasti rodne ravnopravnosti korišteni su da se podrži tranzicija u kapitalizam. Ustvari, projektiziranom pristupu rodnoj ravnopravnosti nikada i nije bio cilj razbijanje patrijarhata. I ovdje je primijenjena politika zaborava. Desilo se potpuno (ideološko) resetiranje prostora u kojem se odvijala borba za ženska prava. Zaboravljena je činjenica da su odredbe o jednakosti u SFRJ formalno ženama garantirale značajan stepen prava, uključujući pravo na jednaku platu, pravo glasa, jednaka imovinska prava u braku i univerzalno obrazovanje. U poređenju sa predsocijalističkim periodom, ova prava predstavljala su značajan napredak za oslobađanje žena, a sada su bila u potpunosti zanemarena. Donatorski projekti su zauzimali stav da počinju od nule, a u širem procesu transformacije političkog i ekonomskog sistema zemlje zapravo su uspjeli uvesti i produbiti neke rodne nejednakosti. Umjesto da se unapređuje rodna ravnopravnost, mi se suočavamo sa nazadovanjem koje stvara idealan prostor za neprestane projektne intervencije.

Provedba Dejtonskog mirovnog sporazuma počela je gotovo odmah po njegovom usaglašavanju. Veoma vidljivo je bilo da su pored uniformi, plavih šljemova i novinara sa kamerama, koji su bili tu tokom rata, počeli pristizati i drugi stranci. Ovaj put su nosili odjela i imali aktovke, projektne prijedloge i uvjerenja da je njihova organizacija ili njihova država najvažniji igrač na sceni. Neki su dolazili sa novcem, neki sa idejama, neki sa ambicijama, neki sa saosjećanjem i iz solidarnosti, neki tražeći avanturu, a mnogi sa orijentalističkim poimanjem nerazumnih balkanskih muškaraca i podređenih i viktimiziranih žena kojima treba “pomoći” da uspostave “novo, demokratsko društvo”.

Ljudi u odijelima su dolazili kao mirovni misionari i imali su ambicije da učestvuju u eksperimentu jedne međunarodno vođene, liberalne misije izgradnje mira. Dolazili su u velikom broju, mnogi bez jasne vizije ili znanja o izgradnji mira ili bh. kontekstu. Istina, neki su imali mandat zasnovan na Dejtonskom mirovnom sporazumu, ali su mnogi stigli zato što je civilni aspekt sporazuma bio tako široko postavljen i neodređen da je svaka zainteresirana osoba mogla sebi naći razlog da dođe u BiH. Šta su neki od njih na kraju radili bila je u potpunosti stvar njihove mašte i kreativnosti – vrata su bila širom otvorena politikom zaborava. Nije bilo nadzora ili kontrole kvaliteta, a brojne su bile faze pokušaja i grešaka. Bez obzira na neuspjehe, sve dok se projekat završavao u skladu sa projektnom dokumentacijom, on se vodio kao uspješan.

4.4.1 Dobro podmazana međunarodna mirovna mašinerija

Pored stranih muškaraca koji su imali “veliki“ zadatak primjenjivanja političke moći i odlučivanja, došli su i brojni drugi bilo da podržavaju te muškarce u vršenju političkih ovlasti ili da obavljaju neke druge važne, ili ne tako važne, poslove u sferi liberalne izgradnje mira. Naravno, nisu svi bili muškarci. Mnoge žene su stigle u BiH da podržavaju žene, prvo kao pružateljice humanitarne pomoći i usluga, a kasnije kao mentorice za razvoj nevladinih organizacija. Svi oni raštrkali su se po BiH, sa svojim idejama, shvatanjima i predrasudama o miru, demokratiji, vladavini zakona, ravnopravnosti, pravdi i tržišnoj ekonomiji. Naravno, BiH je bila atraktivna destinacija za mnoge, ne samo za one koji su htjeli graditi i razvijati karijere u sektorima međunarodnog razvoja i izgradnje mira, već i zbog geografske pozicije BiH i činjenice da je bila relativno sigurna. Sve te vrijedne diplomate, humanitarni radnici i radnice i budući eksperti i ekspertice mogli su skoknuti na produženi vikend na jadransku obalu, u šetnju ili na skijanje na obližnje planine, ili pak lutati ulicama Rima, Firence ili bilo kojeg evropskog grada.

Naravno, kao u svemu, bilo je izuzetaka od pravila. Među tim strancima bilo je ljudi koji su bili posvećeni mirotvorci i neumorno se trudili sa iskoriste svoja znanja, iskustva i pozicije da naprave uticaj i doprinesu promjenama koje bi mogle pomoći u postizanju mira. Neki su se čak trudili suprotstavljati neokolonijalnom pristupu međunarodne zajednice, osporavati neoliberalne dogme i protiviti se identitarnim političkim i kapitalističkim ekonomskim rješenjima. Ipak, većinu takvih, ako ne i sve, vrlo brzo su uklonili iz dobro podmazane mašinerije u koju se pretvarala međunarodna zajednica koja se bavila izgradnjom mira. Nema potrebe posebno naglašavati da se mi u ovom eseju bavimo trendovima i pristupima, ne pojedinačnim osobama.

4.4.2 Samo ekspertiza, ništa odgovornost

Mnogi ovi ambiciozni ljudi (i oni manje ambiciozni) na kraju su sastavljali naše zakone i zamišljali naše institucije i sisteme. Ti poslovi, imajući u vidu stvarni nivo potrebne ekspertize i kompetencije, bili su veoma dobro plaćeni. Ali ta dobra plata nije nužno odgovarala kvalifikacijama datih osoba. Mnogi od njih ustvari nisu imali odgovarajuće profesionalno iskustvo.

Bez obzira na to, smatralo se da su oni eksperti. Čak i kada nisu ništa znali o bh. kontekstu ili oblasti u kojoj su radili. Na primjer, znalo se desiti da neki ekološki pravnik vodi projekat tranzicijske pravde ili da osoba koja je nedavno diplomirala vodi kompleksni projekat deminiranja. Prodrli su u svaki segment bh. društva. Upravljali su obnovom kuća, izborima, mikro kreditnim programima, pomagali žrtvama traume, osmišljavali nacionalne simbole poput zastave, reformirali institucije, provodili obuke o rodnom ravnopravnosti, radili na ratnim zločinima, istraživali društvo da bi nama o njemu kasnije pričali. Bilo je tu i stručnjaka za nenasilnu komunikaciju, muzičara, izvođača, vodili su mirovne kampove, dijelili humanitarnu pomoć i pomagali u pokretanju lokalnih nevladinih organizacija.

Ti su sastavljači, predlagači i upravitelji uživali poseban status u društvu, čak i kada su pravili štetu (a mnogi jesu). Bili su nedodirljivi i uživali visok stepen imuniteta. Njihove greške i neispravnosti sistema koje su postavljali obično su pripisivane lokalcima i manjku kapaciteta lokalaca da im se prilagode. Ostali su iznad bh. sistema i države. Kako objašnjava Kimberly Coles, “stranci nisu uključeni ili su minimalno uključeni u usluge koje pružaju javni ili privatni bh. subjekti (na primjer, identifikacijske, bankarske usluge, zdravstvo i bolnice, prevoz) i nisu uvijek podlijegali bh. propisima (na primjer, granična kontrola, porezi, saobraćajni zakoni). S druge strane, međunarodne organizacije su često pružale zamjenske usluge svojim stranim zaposlenicima, bilo pojedinačno ili u konzorcijumu.” Tako da se sa strancima pojavila jedna potpuno nova klasa, novi sistemi i industrija.

Tako se provedba mirovnog sporazuma pretvorila u punopravnu industriju izgradnje mira sa ambicioznim ljudima koji rade na razvijanju svog CV-a.

Kreiralo se i otvorilo tržište za mirovno poduzetništvo. Svi ti energični stranci nisu mogli propustiti takvu priliku. A kada nisu mogli sebi naći mjesto u već postojećoj organizaciji, ništa ih nije sprječavalo da osnuju novu, obično međunarodnu nevladinu organizaciju i da sebi pronađu mandat. Tako se provedba mirovnog sporazuma pretvorila u punopravnu industriju izgradnje mira sa ambicioznim ljudima koji rade na razvijanju svog CV-a.

4.4.3 Zajednički poduhvat

Da bi podržali ovu rastuću industriju, ljudima iz BiH uglavnom su dodjeljivane tehničke i administrativne uloge. Radili su prevodilačke poslove, finansijsku i projektnu administraciju, sekretarske poslove, eventualno su bili projektni rukovodioci ili srednje rangirani rukovodioci. Napredovanje u karijeri zavisilo je od usavršavanja projektnog jezika i izbjegavanja svake vrste kritike. Morali su se držati zacrtane politike, čak i kada je ona bila štetna po mir i, u konačnici, ljude u BiH. Neki bh. zaposlenici su dugo godina ostajali u međunarodnim organizacijama, ali sa mnogo manjim platama i drugačijim ugovorima nego stranci. Drugi su se upustili u osnivanje vlastitih nevladinih organizacija. Kako su replicirale logiku poslušnih bh. zaposlenika u međunarodnim organizacijama, te novouspostavljene nevladine organizacije su mogle računati na međunarodne donatore sve dok su se držale neokolonijalnih politika međunarodne zajednice i suzdržavale od kritike.

Konačno, industrija mira nije mogla ostvariti svoj puni potencijal bez zajedničkog poduhvata stranaca i etnonacionalističkih elita.

Konačno, industrija mira nije mogla ostvariti svoj puni potencijal bez zajedničkog poduhvata stranaca i etnonacionalističkih elita. Oni zajednički učestvuju u pronalaženju izgovora da nastave raspirivati sukob tako da proizvodnja intervencija u izgradnji mira zauvijek ostane u potražnji. Sve dok ima resursa koji privlače neokolonijalne (međunarodna zajednica) i neofeudalne (etnonacionalističke) elite, obje neoliberalne i kapitalističke, bit će razloga za komodifikaciju sukoba, a posljedično i za intervencije u izgradnji mira.

Mogle bismo nabrojati razne ideje i rješenja koja su međunarodna zajednica i etnonacionalisti osmišljavali, a s kojima smo mi bili prisiljeni svakodnevno se nositi. Ali bi nam trebalo još hiljadu stranica da ih sve obuhvatimo.

Etnonacionalističke elite nisu nikada bile protiv tranzicije u kapitalizam i neoliberalne politike slobodnog tržišta, jer su znale da u takvom sistemu mogu zadržati i učvrstiti svoje pozicije moći.

Na nesreću nas koji živimo u BiH, nametnuti pristup izgradnje mira stvorio je hibridno neokolonijalno i neofeudalno društvo. Kolonijalne moći (međunarodna zajednica) od nas su crpile sve što im je bilo potrebno: jeftinu radnu snagu, prirodne resurse i profit. Paralelno ovome, etnonacionalističke elite su nastavile svoju feudalnu vladavinu na teritorijama po njihovom kontrolom, često naizgled opstruirajući i protiveći se spomenutim reformama i restrukturiranju. Međutim, to protivljenje nikada nije bilo ideološko. Etnonacionalističke elite nisu nikada bile protiv tranzicije u kapitalizam i neoliberalne politike slobodnog tržišta, jer su znale da u takvom sistemu mogu zadržati i učvrstiti svoje pozicije moći. Radilo se o tome da se etnonacionalističke elite nisu slagale (ako i to) sa međunarodnom zajednicom i jedne sa drugima oko toga kako će se podijeliti te pozicije moći ili oko toga kako će se raspodijeliti pristup javnom dobru i prirodnim i javnim resursima.

Jasno je da se kombinacijom mandata dodijeljenih Dejtonskim mirovnim sporazumom i mandata međunarodnih organizacija, međunarodnih nevladinih organizacija, donatora i privatnih firmi zamišljalo i ponovno zamišljalo naše društvo. Većinu vremena se radilo o izgradnji mira bez građenja mira. Ogroman broj zakona i reformi koji su nam padali na glavu doveli su do toga da se ljudi u BiH, kao i mnogi stručnjaci, nisu mogli nositi s njima. Našli su se u situaciji u kojoj ih šutke prihvataju i nastoje na najbolji mogući način držati korak sa ovim novim, modernim, a ipak tradicionalnim društvom koje im se pojavljivalo pred očima.

Ono što se mijenjalo, ponekad iznova i iznova, bio je oblik prostora, format u kojem su primjenjivali, vršili i zloupotrebljavali svoje ovlasti.

Poduzete reforme, naime, nikada nisu dotakle strukture moći stvorene Dejtonskim mirovnim sporazumom. Suverena vladavina etnonacionalista nikada nije bila ugrožena reformama niti je stvoren kontekst u kojem bi uplitanje međunarodne zajednice bilo nepotrebno. Ono što se mijenjalo, ponekad iznova i iznova, bio je oblik prostora, format u kojem su primjenjivali, vršili i zloupotrebljavali svoje ovlasti. Na primjer, mnogobrojne reforme pravosudnog sistema nisu dale nikakve rezultate. Ustvari je etnonacionalističkoj političkoj eliti trebalo manje od deset godina da infiltriraju, nasele i korumpiraju ovaj novi sistem postavljanjem sebi bliskih ljudi koji slijede i podržavaju njihovu etnokleptokratsku politiku. Sistem u kojem svako ima i niko nema pravo da piše i nameće zakone i pokreće i provodi reforme ostavio je opsežan prostor za korupciju koja je postala modus operandi svih elita, od etnonacionalista preko stranaca do korporacija. Ono što smo vidjeli u proteklih 25 godina je da su neokolonijalni pokušaji međunarodne zajednice da civilizira i evropeizira “barbare” rezultirali jačanjem narativa koji doprinose izgovorima međunarodne zajednice i etnonacionalističkih elita da ostanu na vlasti, i da pomažu rastu novih aktera moći.

Slučaj BiH i način na koji je Dejtonski mirovni sporazum dogovoren i provođen otkrivaju nam opasnosti i dugoročne implikacije stavljanja po strani UN-a kao posrednika mira. Ne samo da se time oslabila izgradnja mira, već i sam UN. Nakon neuspjele mirovne operacije u BiH tokom rata, UN je isključen iz direktnog učešća u pregovorima o Dejtonskom mirovnom sporazumu. Iz tog razloga, Dejtonski mirovni sporazum postao je novi društveni ugovor koji nije usidren u sistemu UN-a, već su ga donijele određene zemlje koje su imale neki geopolitički interes u BiH. Tačno je da je neke elemente sporazuma, da bi on mogao funkcionirati kao međunarodni dokument, UN naizgled priznao i potvrdio kroz različite rezolucije i rasprave na nivou Generalne skupštine i/ili Vijeća sigurnosti. Međutim, iz stajališta nas koji ovdje živimo, uključenost UN-a je predstava—povremeni teatar.

Zaboravljena je ideja međunarodne solidarnosti koja bi trebala biti u srži UN-ovog mandata za izgradnju održivog i pravednog mira.

Kada govorimo o UN-u u BiH, marginaliziran je Dejtonskim mirovnim sporazumom i ostao je marginaliziran do danas. UN misija je uspostavljena odmah nakon rata, ali kako to biva sa mirovnim operacijama, postala je nedjelotvorna. Kao feminističke aktivistkinje, misije se sjećamo uglavnom po aroganciji njenog šefa koji se zvao Jaques Paul Klein i po njegovoj ulozi u UN-ovom zataškavanju skandala oko trgovine ljudima u seksualne svrhe u BiH. Mandat UN misije istekao je u decembru 2002. godine. Danas je UN u zemlji prisutan preko Tima Ujedinjenih nacija, koji je, iako ima mnogo zaposlenih, sveden na pukog primatelja donatorskih sredstava, često u konkurenciji sa bh. nevladinim organizacijama. O takozvanim uspjesima ovih projekata možemo saznati samo preko njihovih PR materijala—na terenu obično naiđemo na drugačiju priču. Zaboravljena je ideja međunarodne solidarnosti koja bi trebala biti u srži UN-ovog mandata za izgradnju održivog i pravednog mira. Stavljanjem UN-a po strani tokom pregovora i provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, u kombinaciji sa njegovom neoliberalizacijom, ideja međunarodne solidarnosti je pretvorena u još jednu neoliberalnu igru geopolitike.

Provedba Dejtonskog mirovnog sporazuma, a posebno korištenje bonskih ovlasti, zavisila je od stalnog dogovora država koje imaju određene geopolitičke interese, kako smo vremenom imali priliku vidjeti kroz sastanke PIC-a. Kada bi postojao zajednički interes svih uključenih strana, visoki predstavnik je imao neograničene moći da intervenira u političke i ekonomske procese u BiH, pod izgovorom provedbe mira. Međutim, kada bi se promijenila globalna geopolitička dinamika, promijenila bi se i dinamika u BiH, kao i savezi i ravnoteža snaga između različitih članica PIC-a. Na primjer, vremenom su se neki pripadnici međunarodne zajednice grupirali oko ekonomskih reformi, finansijske pomoći, kredita i s njima povezanih uslova. Evropska unija, Evropska banka za obnovu i razvoj, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, uz neke pojedinačne zemlje (najprije SAD, Njemačka i UK) najčešće djeluju zajedno.

Ispostavilo se da je na taj način postavljena izgradnja mira tek još jedna borba za moć između globalnih igrača, umjesto nešto čime bi se zadovoljavale potrebe ljudi koji žive u BiH i pokušavaju se oporaviti od rata.

Neki drugi segmenti međunarodne zajednice, na primjer, Rusija ili Turska, imaju vlastite agende i često djeluju jednostrano. Porast tenzija između Rusije i NATO-a 2010-ih godina odrazio se i na dinamiku u PIC-u i korištenje bonskih ovlasti. Rusija je sve češće počela koristiti podjele između tri etničke grupe kao dio svoje igre prema NATO-u. Ta nova igra zahtijevala je nove saveze sa nekim etnonacionalističkim elitama, što je dovelo do aktivnog ruskog opstruiranja odluka PIC-a. Donedavno nezainteresirana i neutralna Kina počela se ekonomski angažirati u regiji, napustivši svoju neutralnu poziciju prema izgradnji mira u BiH. Time je njena borba sa SAD-om oko ekonomske hegemonije dovedena na prag BiH. Ispostavilo se da je na taj način postavljena izgradnja mira tek još jedna borba za moć između globalnih igrača, umjesto nešto čime bi se zadovoljavale potrebe ljudi koji žive u BiH i pokušavaju se oporaviti od rata.

Nakon 25 godina ukorijenjene etnonacionalističke autokratije i međunarodnog (kolonijalnog) starateljstva, navikli smo se na povremenu pojavu novih geopolitičkih aktera, posebno zato što se globalne dinamike jako brzo mijenjaju. Stalno i neprekidno slabljenje države omogućilo je svakoj etnonacionalističkoj eliti da igra vlastitu igru, a međunarodnoj zajednici da unovčava (politički i ekonomski) prazninu koju je odsutna država ostavila za sobom: Kinezi prljavom energijom, Rusi vojnim igrama moći protiv NATO-a, Turci neootomanskim težnjama, EU graničnom sigurnošću. I opet ostane puno toga i etnonacionalističkim elitama da urade i unovče.

Strašno je to što je i 25 godina nakon početka provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma većina građana i građanki Bosne i Hercegovine uvjerena da ne mogu živjeti bez ovih međunarodnih staratelja, etnonacionalističkih autokrata i stranih investitora. Teško je zamisliti bilo šta izvan neoliberalizma, neokolonijalizma i neofeudalizma. Kao da naši životi nisu više naši—osim ako ti životi nisu ustvari njihovi. Slobodni smo živjeti svoje živote kako god želimo sve dok su nam granice militarizirane i zatvorene da neželjeni migranti ne bi mogli stići do EU, slobodni smo graditi svoju infrastrukturu sve dok se uklapa u Agendu za povezivanje EU, slobodni smo reformirati svoje zakone o radu sve dok su “fleksibilni”, slobodni smo glasati sve dok na kraju glasamo za “pravog” kandidata koji je pripadnik etnonacionalističkih elita i spreman na zajedničke večere sa međunarodnom zajednicom, slobodni smo uživati ljudska prava sve dok su individualna i u sferi političkih i građanskih prava, slobodni smo suočavati se s prošlošću sve dok ne dovodimo u pitanje učešće međunarodne zajednice, slobodni smo učestvovati u političkim dijalozima sve dok su u okvirima agende koju je zacrtala EU.