Kako nije bilo klauzule o odgovornosti susjednih zemalja u Dejtonskom mirovnom sporazumu, te posljedično ni obaveza obeštećenja za povrede koje su nanijele, sav teret suočavanja s prošlošću prenesen je na ionako slabe institucije BiH. Istina, država BiH je imala na raspolaganju međunarodnopravni mehanizam kojem je mogla pristupiti kako bi osigurala reparacije od susjednih zemalja, odnosno Međunarodni sud pravde. Međutim, činjenica da su Dejtonskim mirovnim sporazumom susjedne zemlje priznate kao dovoljno važne da ga potpišu omogućila im je da opstruiraju i ometaju bh. zahtjeve za pravdu pred međunarodnim mehanizmima te da se na takav način suočavaju sa nekim aspektima prošlosti. Dakle, iako je postojao nezavisni arbitar (Međunarodni sud pravde) za utvrđivanje stepena odgovornosti susjednih zemalja za rat i njihovih posljedičnih obaveza prema BiH, BiH je bila spriječena da samostalno formulira zahtjeve pred ovim arbitrom, jer je susjednim zemljama bilo omogućeno da se miješaju.

Unutrašnje i regionalne političke borbe oko podnošenja predstavki Međunarodnom sudu pravde samo su produbile nefunkcionalnost državnih institucija. Vladajuće etnonacionalističke elite bosanskih Srba i bosanskih Hrvata nisu bile spremne podnositi tužbe protiv Srbije, odnosno Hrvatske jer su identitet svojih grupa konstruirale tako što su gradile percepciju bližih odnosa sa “domovinama” Hrvatskom i Srbijom nego sa BiH. To se naravno dešavalo uz blagoslov i bodrenje Hrvatske i Srbije.

Načelo odlučivanja putem konsenzusa spriječilo je podnošenje predstavki Međunarodnom sudu pravde. Predsjedništvo BiH ima ustavni mandat za međunarodne odnose, tako da se tri člana Predsjedništva BiH trebaju dogovoriti oko predstavki. S obzirom na to da su srpski i hrvatski članovi Predsjedništva bili skloniji slušati i zaštititi svoje “domovine” nego pomagati državi BiH u pokušaju da osigura reparacije putem međunarodnog mehanizma, njima je bilo lako opstruirati te predstavke. To je otežalo državi podnošenje tužbi za agresiju protiv susjedne Srbije i Hrvatske. Jedino je tužba koja se ticala odgovornosti Srbije za genocid u Srebrenici sudski razmatrana. Na kraju su čak i ovu tužbu za genocid podnijele etnonacionalističke elite Bošnjaka i bosanskih Hrvata umjesto države.

Međunarodni sud pravde je 2007. godine potvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid, ali je ustanovio da nema dovoljno dokaza da se Srbija proglasi direktno odgovornom za taj genocid ili saučesnicom u njemu. Međutim, Međunarodni sud pravde je također utvrdio da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu jer nije spriječila genocid i nije kaznila odgovorne osobe. Nisu uspjeli pokušaji da se podnese zahtjev za reviziju presude nakon što su ranije nedostupni dokazi postali dostupni. Srpska etnonacionalistička elita, kao i političari iz Srbije, aktivno su se suprotstavljali institucionalnim odlukama koje su se ticale podnošenja zahtjeva za reviziju Međunarodnom sudu pravde. Rezultat je bio taj da je zahtjev za reviziju politički podržala samo bošnjačka etnonacionalistička elita te je stoga odbijen kao nedopustiv jer je Međunarodni sud pravde zaključio da osobu koja je tvrdila da je ovlašteni zastupnik BiH ustvari nije imenovala država.

Problemi oko imenovanja ovlaštenog zastupnika su ukorjenjeni u borbe za vlast etnonacionalističkih elita. Svi samoproglašeni predstavnici etničkih grupa insistirali su da je zahtjev za reviziju stvar određene etničke skupine (tj. Bošnjaka), a ne države. Odanost etnonacionalističkih elita svojim “domovinama” doprinijela je kontroverzi oko zastupnika, kao što su doprinijeli i kontinuirani pokušaji opstruiranja funkcioniranja državnih institucija.

5.1.1. Manipulisanje suđenjima za ratne zločine

Susjedne zemlje također aktivno rade na samo-oslobađanju od obaveze suočavanja s prošlošću i to tako što odbijaju preuzeti odgovornost za procesuiranje ratnih zločina u svojim državama ili obavezati se na druge procese tranzicijske pravde, poput provjere (vetting) i lustracije. Od početka procesuiranja ratnih zločina u regiji, i Hrvatska i Srbija zauzele su stav da su jedina prihvatljiva krivična gonjenja ona koja elite tih zemalja doživljavaju kao korisna za svoj cilj – a to je izgradnja nacije. Stoga je njihovo primarno prihvatanje odgovornosti za procesuiranje ratnih zločina sadržavalo dvostruki standard. Ivo Josipović, profesor krivičnog procesnog prava i bivši predsjednik Republike Hrvatske, pojašnjava da postoji “‘naša’ i ‘njihova’ [odgovornost] – unutar koje se nisu kažnjavali ni najteži zločini počinjeni protiv neprijatelja, dok se krivično gonjenje pripadnika neprijateljskih vojnih formacija u brojnim slučajevima vršilo bez pravne osnove, na diskriminatoran način i bez poštovanja prava na pravično suđenje.”

Kad je riječ o krivičnom gonjenju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (Haški tribunal), i Srbija i Hrvatska su aktivno opstruirale takva procesuiranja, posebno onih pojedinaca čija bi suđenja mogla implicirati direktnu umiješanost struktura tih država u činjenju ratnih zločina. Te su se opstrukcije odigravale kroz npr. odbijanje izručenja ili razmjene dokaza, zbog čega je dolazilo do kašnjenja i postupci su se dodatno otežavali. I Srbija i Hrvatska iskoristile su svoju obavezu da sarađuju sa Haškim tribunalom kako bi predočile dokumentaciju protiv “neprijatelja”, a ne da podrže proces suočavanja s prošlošću. Ipak, desila su se dva izuzetka. Prvi je bio kada je Srbija predala dokumente Haškom tribunalu o Srebrenici za predmet koji se vodio protiv Slobodana Miloševića, ali uz zahtjev da ostanu u tajnosti. Stoga se nisu mogli otkriti najosjetljiviji dijelovi ovih dokumenata Međunarodnom sudu pravde ili javnosti, što je bilo prepreka za tužbu BiH protiv Srbije. Drugi izuzetak se desio kada je Hrvatska predala dokumentaciju u sklopu ispunjavanja uslova za pristupanje EU.

Srbija i Hrvatska su nastavile koristiti procesuiranja ratnih zločina da sebe pozicioniraju kao žrtve i zanemare svoje aktivno učešće u ratnim zločinima u BiH. Ovakav pristup imale su tokom trajanja Strategije okončanja rada Haškog tribunala i tokom naknadnih postupaka pred domaćim sudovima. Kada se nije radilo o procesuiranju neprijatelja, Srbija i Hrvatska su radile sve da propadnu postupci protiv “njihovih” ratnih zločinaca. Povremena procesuiranja koja su se dešavala su bila više simboličke prirode kako bi se udovoljilo međunarodnim i EU birokratama koji, s vremena na vrijeme, zahtijevaju ukidanje nekažnjivosti za ratne zločine. Ovi zahtjevi više proizilaze iz njihovih političkih interesa, nego što su bazirani na stvarnom opredjeljenju da se javno pokrene proces suočavanja s prošlošću. Procesuiranje hrvatskih građana u Hrvatskoj i srpskih građana u Srbiji za ratne zločine koje su počinili u BiH, kada se u rijetkim slučajevima pokrene, obično je skriveno od očiju javnosti, osim ako se optuženi oslobodi krivice ili se predmet odbaci iz proceduralnih razloga.

U konačnici, sve te opstrukcije i kašnjenja dio su strategije relativiziranja i delegitimizacije procesa suočavanja s prošlošću, u BiH i na regionalnom nivou. Uspješno sprovođenje tog procesa bi impliciralo Srbiju i Hrvatsku kao učesnice u ratu, kao i da su činile ratne zločine u BiH. Slabi rezultati Srbije i Hrvatske u pogledu procesuiranja ratnih zločina učinkovita su strategija negiranja njihove uloge u ratu u BiH, što ima ozbiljne posljedice po regionalnu odgovornost.

Druga posljedica neuključivanja odgovornosti Hrvatske i Srbije za umiješanost u rat u BiH vidljiva je u nastavku njihove ratne politike uplitanja. Samo što sad, ako izuzmemo trenutnu utrku u naoružanju, susjedne zemlje ne koriste militarizirano nasilje za uplitanje u unutrašnja politička, ekonomska i kulturna pitanja i dinamiku moći u BiH.

Susjedne zemlje su iskoristile činjenicu da su potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma da sebe predstavljaju kao zaštitnice kako sporazuma tako i etničke grupe za koju tvrde da je njihova.

Trenutno uplitanje je direktno i indirektno. Susjedne zemlje su iskoristile činjenicu da su potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma da sebe predstavljaju kao zaštitnice kako sporazuma tako i etničke grupe za koju tvrde da je njihova. Ovo stalno uplitanje u bh. pitanja također je nastavak agresije i ekspanzionističke politike prema BiH jer i Hrvatska i Srbija održavaju svoje nacionalističke projekte Velike Srbije i Hrvatske, projekte kojima je krajnji cilj da preuzmu dijelove bh. teritorije. Dok nastavlja praksu nacionalističkih teritorijalnih pretenzija koje su obnovljene tokom rata, Srbija se predstavlja kao zaštitnica interesa bosanskih Srba i Republike Srpske. Na isti način se Hrvatska predstavlja kao zaštitnica interesa bosanskih Hrvata i kantona nad kojim hrvatske etnonacionalističke elite polažu pravo kontrole. Takvim predstavljanjem, obje zemlje se upliću u političku dinamiku u BiH i osiguravaju uspostavu kontrole nad određenim dijelovima BiH. Sada su teritorijalne pretenzije suptilnije: finansiranje osnivanja ustanova poput bolnica, kulturnih centara i univerziteta u određenim dijelovima BiH, davanje državljanstva i mjesta u parlamentima odgovarajućim etnonacionalističkim elitama iz BiH, kao i korištenje posebnih veza sa bh. etnonacionalističkim elitama kako bi se domogli prirodnih resursa, npr. rijeka zarad proizvodnje struje.

U svaku unutrašnju društvenu, političku ili ekonomsku dinamiku ili borbu oko moći u BiH odmah se upletu ključne političke figure iz Srbije ili Hrvatske, koji promoviraju svoje vizije o tome kako BiH treba rješavati svoje probleme.

U svaku unutrašnju društvenu, političku ili ekonomsku dinamiku ili borbu oko moći u BiH odmah se upletu ključne političke figure iz Srbije ili Hrvatske, koji promoviraju svoje vizije o tome kako BiH treba rješavati svoje probleme. Njihova uključenost obično se dešava u saradnji sa etnonacionalističkim elitama iz BiH. Povrh toga, nameću se kao autoriteti za tumačenje pitanja ko je takozvani “legitimni” predstavnik određene etničke grupe, zanemarujući činjenicu da taj politički koncept ne postoji u Ustavu BiH te odbacuju (kao da uopšte imaju na to pravo!) rezultate izbora u BiH. Koncept “legitimnosti” su u opticaj stavile etnonacionalističke elite u BiH kada su na izborima počele gubiti pozicije moći. Izveden je iz tvrdnje da samo jedna etnonacionalistička politička stranka može zastupati određenu etničku grupu te da se samo pripadnik te političke stranke smatra “zakonitim” predstavnikom te grupe.

Također, pripisana uloga zaštitnika obje etničke grupe i Dejtonskog mirovnog sporazuma dozvolila je političkoj eliti susjednih zemalja da BiH koriste kao sredstvo upravljanja opozicijom u svojim zemljama. Oni sa sebe skreću pažnju raspirivanjem sukoba u BiH. Sve te intervencije ustvari doprinose produbljivanju sukoba, kako u BiH tako i u regiji, a ne stvaranju uslova za izgradnju mira.

Nepostojanje odredbe o odgovornosti u Dejtonskom mirovnom sporazumu ohrabrilo je i Srbiju i Hrvatsku da pružaju utočište i finansijsku podršku ratnim zločincima. Finansijska podrška se između ostalog pružala za troškove odbrane na suđenjima za ratne zločine i pomoć porodicama dok su oni u zatvoru. Bilo je i situacija u kojima su i Hrvatska i Srbija kao heroje hvalile najviše rangirane vojne i političke vođe koji su osuđeni za ratne zločine, posebno po povratku nakon odslužene kazne. To se radilo u korist viših ciljeva nacionalističke političke elite, odnosno u svrhu zataškavanja uloga Srbije i Hrvatske u ratu u BiH.

Dominantno, kako međunarodno tako i regionalno, tumačenje rata u BiH kao unutrašnjeg, etničkog sukoba (što je Dejtonski mirovni sporazum ukorijenio), stvorilo je situaciju “reprezentacionalizma”. Etnonacionalističke elite su manipulativno tvrdile da osuda jedne osobe koja se poistovjećuje sa određenom etničkom grupom predstavlja okrivljavanje cijele grupe za neki zločin. Imajući u vidu zamišljenu vezu etničkih grupa sa njihovim “domovinama”, ovom tvrdnjom se tako okrivljavanje protezalo na Hrvatsku i Srbiju. Tom logikom, odbranom časne uloge optuženog ili osuđenog brani se i čast etničke grupe i dotične “domovine”. Logika je jednostavna: ako među etničkim grupama koje smatraju svojima nema ratnih zločinaca, onda nema ni mrlja u pogledu umiješanosti Srbije, odnosno Hrvatske u rat. Ista logika se primjenjuje na građane i pripadnike struktura susjednih država optužene i osuđene za ratne zločine u BiH.

Gotovo 25 godina nakon pošteđivanja susjednih zemalja od odgovornosti za obeštećenje za povrede uzrokovane njihovim učešćem u ratu, regija je dovedena u apsurdnu situaciju. Projekat Evropske unije (EU) koji je imao cilj da oblikuje zemlje Balkana u prihvatljive, buduće članice EU doveo je do pogrešnog i dekontekstualiziranog pokušaja “regionalnog pomirenja”. To je postao jedan od ključnih aspekata pristupne politike EU prema zemljama bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koje još uvijek čekaju članstvo u EU (znači, isključujući Sloveniju i Hrvatsku).

Evropska komisija (EK) usvojila je 2018. godine Strategiju za zapadni Balkan. Kroz šest vodećih inicijativa, odnosno prioriteta, EK je postavila okvir za svoj pristup procesu transformacije zapadnog Balkana, ciljajući na područja kao što su vladavina prava i reforma javne uprave. Jedan od prioriteta usmjeren je na podršku pomirenju i dobrosusjedskim odnosima. Iako se ovim pristupom pruža određena formalna podrška tranzicijskoj pravdi i traženju nestalih osoba, pomirenje se više smatra inicijativom za uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa kroz doprinos povećanju “saradnje u obrazovanju, kulturi, pitanjima mladih i sportu”. U datom kontekstu, ovako postavljena inicijativa za pomirenje je farsa. Fokus je stavljen na davanju podrške različitim inicijativama nevladinih organizacija, a ne na suočavanje s prošlošću na strukturnom nivou ili rješavanju pitanja odgovornosti država iz perioda rata.

Da napravimo digresiju, vrijedi se kratko osvrnuti na pitanje kako je uopšte koncept pomirenja prvi put došao u BiH. Uveden je ubrzo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kroz različite međunarodno vođene inicijative za tranzicijsku pravdu, ponajviše kroz inicijativu Američkog instituta za mir (USIP) 1997. godine. 

U sklopu ove inicijative, pripremljen je Nacrt zakona o komisiji za istinu i pomirenje, ali je naišao na žestoke kritike udruženja žrtava i daljeg pomaka od nacrta zakona nije bilo. Ni ova, a ni kasnije inicijative USIP-a nisu bile uspješne jer su doživljene kao “elitističke” ili “privatne” te se smatralo da im nedostaje kontekstualnog razumijevanja.

Udruženja žrtava su odbacila koncept pomirenja jer im je predstavljen kao projekat, a ne proces.

O konceptu pomirenja se naširoko raspravljalo tokom sljedećih nekoliko godina u okviru brojnih inicijativa za tranzicijsku pravdu koje su pokretale i međunarodne organizacije i domaće nevladine organizacije. Udruženja žrtava su odbacila koncept pomirenja jer im je predstavljen kao projekat, a ne proces. Takav projektni pristup nije bio prihvatljiv. Štaviše doživljen je kao dječje “mir, mir, mir, niko nije kriv”. Žrtve i druge osobe koje su se bavile izgradnjom mira, kao i braniteljice/branitelji ljudskih prava smatrale su da bi to značilo da će počinitelji biti tretirani kao jednaki žrtvama (kao da su obje strane jednako odgovorne za rat i ratne zločine) te da će imati jednak status u tom procesu. Počinitelji su u ovom kontekstu poimani i kao pojedinci i kao političke zajednice (npr. susjedne države, ali i unutrašnji entiteti nastali ratom). Žrtve su neprestano ponavljale da se ni sa kim nisu svađale tako da nema razloga da ih se tjera da se sa bilo kim mire.

Za razliku od onoga što im je nametano, udruženja žrtava su pomirenje doživljavala kao proces, a ne kao ishod. U jednom trenutku se koncept suočavanja s prošlošću pojavio kao najprihvatljiviji pristup među grupama civilnog društva koje su se bavile posljedicama rata. Stoga je u kasnijim inicijativama za tranzicijsku pravdu dosta manji značaj pripisivan pomirenju — sve dok ga pristupne politike EU za zemlje zapadnog Balkana nisu preuredile i u ovaj “novi“ proces pozvale nove (a i stare) lokalne, regionalne i međunarodne aktere voljne da prihvate sve što im EU grantovi serviraju. Za razliku od žrtava čiji je interes za pravdu bio u centru svih njihovih angažmana, novi/stari igrači, iako nisu bili (ne)svjesni svega što se ranije dešavalo, prvenstveno su bili vođeni dostupnosti donacija, profitom i mogućnostima izgradnje karijere.

Uz vrlo problematičan pristup pomirenju, pristupne politike EU u intersekciji su sa činjenicom da Dejtonski mirovni sporazum nema odredbe o odgovornosti Hrvatske i Srbije za rat i sa regionalnom geopolitikom suočavanja s prošlošću, posebno u BiH. Hrvatska vidno nedostaje ovom novom setu pristupnih politika EU. Njeno članstvo u EU izbacilo ju je iz skupine zemalja koje se razmatraju za ulazak u EU, dok su preostale bivše jugoslavenske zemlje (Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, BiH i Kosovo) grupisane zajedno sa Albanijom u novozamišljenu geopolitičku skupinu, takozvani “Zapadni Balkan”. Ovo “zapadni” u nazivu simbolizira težnje da se divlji Balkan uključi u civiliziranu Evropu.

Nova geografska odrednica sa sobom nosi političke, ekonomske i društvene posljedice po sve zemlje koje su u nju uključene. Kao članica EU, Hrvatska je odjednom unaprijeđena sa pozicije u kojoj je bila uslovljavana pretpristupnim zahtjevima EU na poziciju “Zapada” i uticaja. Na ovoj novoj poziciji, Hrvatska je u potpunosti odriješena od suočavanja s prošlošću u pogledu rata u BiH. Kako je postala “Zapad,” ima imunitet za počinjene zločine i oslobađa se odgovornosti za ratove zato što “civilizirani Zapad” u svojim očima nikada nije agresor ili počinitelj, uvijek je mirotvorac.

Posljedice za BiH i njeno suočavanje s prošlošću su velike, jer se potpuno narušava sveobuhvatno suočavanje s prošlošću. Ipak, to zasigurno nije nešto čime se Evropska komisija zamarala. Od BiH se očekuje ulazak u regionalne programe pomirenja sa Albanijom, ali ne i sa Hrvatskom! Evropsku komisiju ne zabrinjava činjenica da ovo nema nikakvog smisla.

Zapravo, za EU pomirenje nije samo po sebi cilj. Umjesto toga, možemo iščitati iz Strategije Evropske komisije za zapadni Balkan da EU pomirenje podređuje stvaranju ekonomskih prilika. Kako kaže teoretičar kulture Boris Buden, u svom osvrtu na odnos Zapada sa Balkanom:

Onaj Drugi Zapada [Balkan] postaje Zapad ne ostavljajući za sobom nikakve tragove svoje specifičnosti. Jednostavno se stopi. Glas Balkana direktno postaje glas Zapada, odnosno glas svog gospodara. Zato to ne možemo ni nazvati pokoravanjem, jer pokoravanje podrazumijeva neku vrstu odnosa. Ovdje nema nikakvog odnosa. Radi se, naime, o kloniranju: budućnost Balkana postaje zapadni klon.

Pomirenje je za EU sredstvo za postizanje cilja: tržišna ekonomija koja nije opterećena prošlošću već oslobođena profitom.

Pomirenje je za EU sredstvo za postizanje cilja: tržišna ekonomija koja nije opterećena prošlošću već oslobođena profitom. S druge strane, za nas u BiH suočavanje s prošlošću nije stvar postignuća već rezultat kumulativnih napora da rješavamo društvene, političke i ekonomske posljedice rata. Privilegiranjem sticanja profita u odnosu na suočavanje sa posljedicama rata, EU doprinosi destabilizaciji ove regije i podriva sve procese mira koji su u toku.

Dakle, gdje smo pristigli više od 25 godina nakon što su “mudraci” potpisali Dejtonski mirovni sporazum u smislu dinamike i odnosa s našim “dobrim” susjedima? Nismo baš daleko. Zbog činjenice da nemamo mirovni sporazum kojim se nameće odgovornost i dodjeljuju naknadne obaveze, BiH je spriječena u suočavanju s prošlošću, te je time stavljena u poziciju države razapete između unutrašnjih tenzija i agresivnog uplitanja susjednih zemalja. Da stvari budu komplikovanije, pretpristupni uslovi EU nametnuti BiH nastavljaju sa politikom oslobađanja Srbije i Hrvatske od odgovornosti za rat u BiH, a očekuje se od BiH da se magično suoči sa svojom prošlošću, potpuno zanemarujući trenutni kontekst.

U tom kontekstu, Hrvatska zauzima asimetričnu poziciju moći u regiji. Kao država članica EU, ima određene ovlasti odlučivanja i dio je uticajnih platformi u odnosu na BiH. U kontekstu suočavanja s prošlošću te činjenice da nikada nije prihvatila nikakvu odgovornost za rat u BiH, Hrvatska i dalje koristi Evropski parlament kao platformu za legitimiranje i iznošenje nerealnih zahtjeva hrvatskih etnonacionalističkih elita iz BiH. Uticaj Hrvatske u EU utiče na uslove pristupanja BiH. Hrvatska se zalaže za izmjene Ustava BiH i Izbornog zakona u pravcu stvaranja trećeg entiteta: etnički definirane teritorije kojom bi vladali hrvatske etnonacionalističke elite. To je san hrvatskih etnonacionalista i hrvatskih državnika koji je nastao u ratu i od kojeg zapravo nikada nisu odustali. Hrvatska također podržava i opravdava narative da je samo jedna stranka “legitimni” predstavnik bosanskih Hrvata.

S druge strane, Srbija je također dio procesa pridruživanja EU. Srbija igra igru kooperativne zemlje kada su u pitanju uslovi koje postavlja EU. Međutim, ta se kooperativnost svodi na davanje obećanja, zatim odgađanje potpisivanja dogovorenih dokumenata do posljednjeg trenutka, pa na to da se pobrine da potpisani dokumenti budu samo pro forma, a ne nešto što se može provesti. Kada je riječ o suočavanju s prošlošću, to se najbolje vidi u sporazumima o saradnji u procesuiranju ratnih zločina i razmjeni informacija o nestalim osobama (potpisani su brojni sporazumi o saradnji, posljednji 2019. godine, nakon što je provedba prethodnih propala). Pored toga, dok koketira sa EU, Srbija također vodi računa o tome da ostane na strani ruskih geopolitičkih interesa u regiji, a BiH je uvijek dio tog geopolitičkog narativa u kojem, opet, suočavanje s prošlošću na neki način igra važnu ulogu.

U takvoj dinamici, posljednja stvar na listi interesa EU je suočavanje s prošlošću. Priznanje odgovornosti Srbije i Hrvatske za rat u BiH od sekundarnog je ili nikakvog značaja (bez obzira na mnoge formalne izjave EU kojima se tvrdi suprotno). Ovome treba dodati da je prošlo 25 godina od rata i da je Haški tribunal završio svoj mandat. Dakle, EU, kada uključuje pomirenje u svoje uslove za Srbiju, prihvaća pro forma djelovanje. Već je duže vrijeme jasno da je sve što je Srbija radila bilo “skidanja tačaka s dnevnog reda”. Ustvari se ništa ne dešava po pitanju istinskog bavljenja prošlošću na način koji bi bio doprinio oporavku BiH ili ostatka regije. Opet je BiH ostavljena da se sama nosi sa posljedicama i nefunkcionalnim institucijama, dok istovremeno pritisak da krene dalje i riješi svoje probleme prijeti raspadom zemlje.