Photo credit: Sanja Vrzić
Kraj 2020. godine je za Bosnu i Hercegovinu označio 25 godina od potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir, kolokvijalno poznatog kao Dejtonski mirovni sporazum. Tim činom je u Bosni i Hercegovini započet kontradiktorni proces izgradnje mira. Ove kontradikcije istovremeno održavaju mir i zemlju drže u stalnom stanju sukoba. Kako je prošlo više od 25 godina od rata, pravo je vrijeme za promišljanje, ispitivanje i analiziranje uspjeha i neuspjeha procesa izgradnje mira koje su oblikovala rješenja iz mirovnog sporazuma.
Mir ne počinje niti se završava činom potpisivanja mirovnog sporazuma. Izgradnja mira bi trebala biti inkluzivan i promišljen proces utemeljen u stvarnim iskustvima onih na koje ona utiče. U Bosni i Hercegovini, pak, mirovni proces to nije podrazumijevao. Građanke i građani Bosne i Hercegovine već više od 25 godina trpe posljedice nametnutog i manjkavog mirovnog sporazuma koji opterećuje njihove političke, ekonomske i društvene odnose. Bez promjene narativa i pristupa izgradnji mira, rat će još godinama oblikovati njihove živote.
Zbog navedenog, Međunarodna liga žena za mir i slobodu (WILPF) predstavlja ovu zbirku eseja dvije lokalne feministice koje govore o zemlji u kojoj se 25 godina izgrađuje mir – priču koja nadilazi uobičajena tumačenja, narative i poimanje mirovnog sporazuma i njegovih posljedica.
U esejima se analizira uticaj Dejtonskog mirovnog sporazuma na živote ljudi, a napisani su sa stajališta onih čija su tijela bila izložena njegovom djelovanju. Iako se Dejtonskom mirovnom sporazumu može pristupiti iz više uglova, ova zbirka od devet eseja će prvenstveno obrađivati pet tema i njihovu orodnjenu prirodu: historijski i geopolitički kontekst politike mirovnih pregovora i izgradnje mira, (de)militarizaciju rata i mira, etnonacionalizam i podjelu teritorije i moći, međunarodnu civilnu administraciju i njen neokolonijalni karakter, te neoliberalni uticaj na izgradnju mira i suočavanje s prošlošću.
Kroz ove teme, autorice daju osvrt na načine na koje su rat i mir tumačeni, primjenjivani, projicirani i reproducirani u bosanskohercegovačkom društvu te na način kako je proces izgradnje mira, čvrsto utemeljen u neoliberalnoj ideologiji, proizveo rezultate koji su suprotni samoj suštini mira. Primjenom feminističkog kontranarativa na neokolonijalni, patrijarhalni i militantni okvir, ovi eseji nude uvid u mogućnost početka popravljanja društvenog tkiva rastrganog ratom i njegovim posljedicama.
Gorana Mlinarević je nezavisna istraživačica koji se bavi procesuiranjem ratnog seksualnog nasilja i ratnih i poslijeratnih pitanja koja pogađaju žene. Ona često istražuje intersekcije i tenzije između identitarne politike i ekonomske i društvene stvarnosti poslijeratnih društava. Fokus njenog rada i aktivizma je Bosna i Hercegovina (BiH) i lokalne zajednice u BiH i balkanskom regionu.
Nela Porobić je aktivistica i istraživačica iz Bosne i Hercegovine (BiH). U fokusu njenog rada je neoliberalna politička ekonomija koja prožima procese postkonfliktne rekonstrukcije i oporavka. Ona istražuje i analizira iskustva rata i postratne tranzicije u BiH kako bi se ista mogla dijeliti putem feminističkih mreže i dijaloga solidarnosti. U WILPF-a Nela radi na pitanjima feminističkih alternativa kapitalističkoj političkoj ekonomiji i koordinira aktivnosti WILPF-a u BiH.
“Ovoj esej daje nam, čini mi se, obrazac kako se NE baviti poslijeratnom demilitarizacijom. U Bosni i Hercegovini je Dejtonski mirovni sporazum rezultirao fertilizacijom tla za toksično maskuliniziranu remilitarizaciju.”
“Treći esej u ovoj važnoj zbirci kritičkih promišljanja o 25 godina primjenjivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma razmatra kako je podjela teritorija i moći bila više u službi održavanja i produbljivanja podjela nego u službi održavanja mira. ”
“Ovaj esej osporava pogrešno uvjerenje da međunarodna zajednica ima moralno opravdanje da definira postkonfliktnu rekonstrukciju koja je protkana neokolonijalizmom i imperijalizmom.”
“Bez pravde ne može biti trajnog mira i niko ne bi trebao da žrtvuje pravdu za mir. Nadalje, nije stvar izbora između mira i pravde, već o određivanju najboljeg načina ostvarivanja jednog u odnosu na drugo, uzimajući u obzir specifične okolnosti i nikada ne žrtvujući pravdu.”
“Uvid u ovu oblast “iznutra“ je posebno važno jer nudi perspektivu često saniranom diskursu o “uspješnosti“ procesa tranzicijske pravde u bosanskohercegovačkom kontekstu.”
“Esej bi trebao biti obavezna lektira za svakoga ko radi u oblasti međunarodne pravde, kako bi se lekcije iz bosanskohercegovačkog iskustva „izmještanja“ pravde na međunarodni nivo koje esej opisuje naučile.”
“Svojim prikazom autorice nam otvaraju oči pred opasnostima povezanim s neoliberalnim modelom međunarodne izgradnje mira, koji nije uspio na adekvatan način adresirati naslijeđe rata u BiH.”
“BiH je na žalost jedna grozna lekcija u neuspjesima ekskluzivnog pregovaranja o miru, ili bolje rečeno, trgovanja mirom. Ova feministička analiza nam ukazuje na važnost da naučimo ove lekcije, te šta bi trebali uraditi, šta se može i mora uraditi kako bi se došlo do mira.”
Želimo se zahvaliti Kirsten Campbell, Madeleine Rees i Ray Acheson što su našle vremena da čitaju, komentiraju i uređuju eseje. Svaka nam je na sebi svojstven način pomogla da promislimo i poboljšamo ono što smo napisale u esejima – često usred frustracije i bijesa zbog situacije koja se u zemlji odvija.
Posebnu zahvalnost dugujemo i Aidi Spahić i Sandri Zlotrg koje su izdvojile svoje vrijeme i znanje kako bi se eseji, koji su izvorno napisani na engleskom jeziku, preveli i lektorisali, te tako postali dostupni i zainteresiranim čitaocima i čitateljicama iz regije.
Hvala vam! Sestrinski i u miru, Gorana i Nela.
Spomenik “Ženi borcu“ je napravio renomirani bosanskohercegovački kipar Alija Kučukalić koji je poginuo tokom opsade Sarajeva. Spomenik “Ženi borcu“, sa visoko uzdignutim rukama, simbolizira antifašističku borbu i posvećen je hrabrim ženama i borkinjama Narodnooslobodilačke borbe. Također simbolizira jednakost žena u svim sferama društva. Skulptura spomenik je sastavni dio graditeljske cjeline spomen-parka Vraca u Sarajevu, posvećenog žrtvama fašizma iz Drugog svjetskog rata. Spomen-park je otvoren 25. novembra 1981. i u potpunosti je finansiran doprinosima građana i građanki Sarajeva. Na mjestu na kojem je podignut spomen-park je nekada bila vojna tvrđava iz austrougarskog doba. Tokom Drugog svjetskog rata, tvrđava je postala stratiše brojnih građana i građanki Sarajeva koje je nacistički režim dao pogubiti. Na spomen-ploči nalaze se imena 4.113 žena žrtava fašizma od kojih su 208 imena žena borkinja Narodnooslobodilačke borbe.
Tokom opsade Sarajeva, Vojska Republike Srpske koristila je spomen-park kao jedan od svojih vojnih položaja sa kojih je granatirala grad i stanovnike. Nakon rata i teritorijalne podijele zemlje, spomen-park je ostao na ničijoj zemlji, između dva entiteta, i kao takav, napušten je.
Skulptura “Ženi borcu“ doživjela je istu sudbinu kao ostatak spomen-parka. Napuštena je i uništena.
U više navrati su građani i građanke Sarajeva pokušale oživiti spomen-park, ali bezuspješno. Feministkinje su jedan takav pokušaj organizirale 8. marta 2015, na dan obilježavanja 70 godina od oslobođenja Sarajeva od fašizma. Grupa feministkinja, zajedno sa nekolicinom umjetnika i umjetnica na simboličan način intervenirali su u spomenik zamijenivši oskrnavljenu ruku na spomeniku drvenom. Umjetnici koji su radili na intervenciju su bili Maja Matašin i Adis Fejzić. Ovu intervenciju fotografirala i dokumentirala je Sanja Vrzić.
Predstavljajući skulpturu “Ženi borcu” kroz četiri različita godišnja doba, fotografkinja Sanja Vrzić je na simboličan način, za potrebe ovih eseja, htjela ukazati na kontinuitet i postojanost feminističke i antifašističke borbe.
Cynthia Enloe
Emerita na Odsjeku za međunarodni razvoj, zajednicu i okoliš, sa izborom i na Odsjeku za ženske i rodne studije, te na Odsjeku za političke nauke, Clark univerziteta
Ovo detaljno istraživanje bosanskohercegovačkih feminističkih istraživačica, Nele Porobić i Gorane Mlinarević, o pretpostavkama, politici i djelovanju pregovarača Dejtonskog mirovnog sporazuma daje nam, čini mi se, obrazac kako se NE baviti poslijeratnom demilitarizacijom. U Bosni i Hercegovini je Dejtonski mirovni sporazum rezultirao fertilizacijom tla za toksično maskuliniziranu remilitarizaciju.
Dejtonski međunarodni stratezi će tvrditi da su njihove namjere bile dobre, da oni nisu krivi zbog ponovnog pojavljivanja onoga što oni lijeno i ustrajno zamišljaju kao „drevno etničko rivalstvo“. Međutim, to je samo dimna zavjesa da bi izbjegli vlastitu odgovornost.
Upravo ovaj esej uvjerljivo iznosi dokaze koji ih opovrgavaju:
Prvo, međunarodni stratezi za okončanje ratova u bivšoj Jugoslaviji nikada nisu razvili sveobuhvatnu analizu o tome ko je i šta je militarizirano u periodu između 1991. i 1995. kao ni u godinama koje su uslijedile. Ignorirali su i sopstvene militarizirane načine razmišljanja. Zar je bilo za očekivati da će raspoređivanje NATO, a zatim i maskuliniziranih trupa Evropske Unije donijeti pravičan mir? Njima ni bilo kakav pokušaj sveobuhvatne analize ne bi pomogao da osmisle neki koherentan program demilitarizacije. Umjesto analize oni su se oslanjali na fragmentirane pojedinačne projekte od kojih su korist jedino imali naručioci i izvođači tih projekata. Projekti su dodjeljivani organizacijama koje nisu imale nikakvog iskustva na djelotvornoj, rodno svjesnoj, demilitarizaciji (npr. Svjetska banka – zaista?).
Drugo, dejtonski akteri i njihovi postdejtonski namještenici nikada nisu ozbiljno shvatali svu složenost djelovanja maskuliniteta – svojih vlastitih, NATO-ovih, Evropske Unije, vlade SAD-a, UN-a i maskuliniteta koji djeluju u svim zajednicama u Bosni i Hercegovini.
Treće – nadopunjujući svoje druge neuspjehe – međunarodni i regionalni igrači su se ignorantski ponašali prema bosanskohercegovačkim ženama iz svih zajednica, kao da ih one nisu mogle ničemu naučiti o militarizaciji, korupciji, nepovjerenju, raseljavanju, pohlepi, nasilju, o oslanjanju na proizvodnju i trgovinu oružjem, o hipokriziji regrutovanja žena u policijske snage koje se modernizuju za militarizovano, dominantno muško, djelovanje i naravno, o patrijarhalnim političkim strankama. Insistirajući na svojoj ignorantnosti, međunarodni i regionalni igrači su odabrali da ne sarađuju sa bosanskohercegovačkim feministkinjama na osmišljavanju političkih i ekonomskih sistema koji bi mogli djelotvorno adresirati međuovisnost ovih devet navedenih anomalija.
Dok sam pomno čitala ovaj informativni esej, razmišljala sam o tome kako će, ukoliko svi ne naučimo teške lekcije iz Dejtonskog mirovnog sporazuma i onoga što je taj sporazum iznjedrio, demilitarizacije u Etiopiji, Mijanmaru, Ukrajini, Sudanu, Kazahstanu, itd. također propasti, dok će se remilitarizacija jednostavno „modernizirati“.
Christine Chinkin
Profesorica međunarodnog prava Osnivačica i prva direktorica Centra za žene, mir i sigurnost, Londonska škola ekonomije i političkih nauka, Univerzitet u Londonu
Dejtonski mirovni sporazum je trebao donijeti mir – ali mir za koga i šta ustvari znači mir? Za pregovarače je to bila karta s linijama razgraničenja koje su podijelile Bosnu i Hercegovinu, suverenu državu, na više dijelova. Ove podjele su napravljene bez ikakvih konsultacija sa stanovništvom BiH i bez eventualnog osvrta na svakodnevne živote ljudi u BiH. Još manje pažnje je bilo posvećeno konsultacijama s ženama ili eventualnom ostrvu na njihove živote.
Treći esej u ovoj važnoj zbirci kritičkih promišljanja o 25 godina primjenjivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma razmatra kako je podjela teritorija i moći bila više u službi održavanja i produbljivanja podjela nego u službi održavanja mira. Međunarodnim pregovaračima, predvođenim Richardom Holbrookom, trebao je brzi dogovor kao dokaz uspješne vanjske politike tadašnjeg predsjednika SAD-a Bill Clintona, a možda i kako bi se demonstrirao uspjeh SAD-a tamo gdje su Ujedinjene Nacije i Evropska unija zakazale. Nakon kolapsa Sovjetskog saveza bilo je potrebno zaboraviti socijalističko doba, pa su aktivno brisane sve reference na socijalizam iz sistema i svijesti ljudi u BiH. Skrivajući se iza fasade demokratije i poštivanja ljudskih prava moć je predana u ruke istim onim koji su vodili rat, uzrokovali masovna raseljavanja i sprovodili etničko čišćenje. Uspostava mira preko osiguranja socijalne i ekonomske pravde što bi poboljšalo živote civila nije bila ni razmatrana u mirovnom sporazumu koji je podržao zahtjeve etnonacionalističkih trvdolinijaša koji su osmislili i poticali nasilje. Dejtonski mirovni sporazum je ponudio održivost, ali održivost moći, a ne mira.
Razgraničenja su isključiva. Ona poručuju da “niste dobrodošli ovdje”, a teritorijalne granice pojačavaju podjele u svijesti ljudi i stvaraju “one druge”.
Podjela teritorije na osnovu etničke pripadnosti legitimira etničko čišćenje, nasilje, uključujući seksualno nasilje, i masovno raseljavanje, sve korišteno kako bi se upravo postigla ta podjela. Ovo se suprotstavlja pozivima na odgovornost, te direktnim nagrađivanjem ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida uskraćuje mirnu budućnost.
Dejtonski mirovni sporazum je donio Ustav BiH u kojem je etnički identitet postavljen kao osnova moći. Ustavom definirana diskriminacija u političkom životu prelijeva se u sve sfere života, blokirajući političku diskusiju i ostavljajući društvo bez ikakvih drugih opcija. Ironično, u društvu izgrađenom na diskriminaciji sve druge osnove diskriminacije se ignoriraju, uprkos presudama Evropskog suda za ljudska prava; Dejton se postavlja iznad svih drugih izvora legitimne vlasti i zakona.
Mnogobrojni nivoi vlasti (esej identificira 14 nivoa) a samim tim i način na koji se moć primjenjuje, nameću prepreke za komunikaciju, pristup uslugama, i drugim rutinskim aspektima svakodnevnog života. Linije razgraničenja su konstruirali ljudi koji ne moraju živjeti s njihovim posljedicama. Podijeljena teritorija podsjeća na Zapadnu obalu i način na koji linije na karti iscrtane oko naselja i puteva pojačavaju podjele u svijesti i kao takve manipuliraju osjećajima mržnje.
A gdje su žene u ovoj podijeljenoj teritoriji? Esej jasno ukazuje da ovim različitim nivoima moći dominiraju muškarci. Žene nisu bile prisutne tokom mirovnih pregovora, a muškim pregovaračima u Dejtonu nije bilo ni na kraj pameti da osiguraju pravo žena da učestvuju u ovim različitim slojevima vlasti. Svega nekoliko mjeseci ranije Pekinška platforma za akciju je identificirala neophodne aktivnosti koje vlade, međunarodne i regionalne organizacije trebaju poduzeti kako bi promovirali “ravnopravno učešće žena i jednake mogućnosti učešća žena u svim forumima i mirovnim aktivnostima na svim nivoima, pogotovo na nivoima odlučivanja”. Ove riječi su ignorirane u Dejtonu, gdje su pregovarači požurili da kreiraju etnički podijeljen, neoliberalan prostor koji privilegira individualni identitet konstruiran nasiljem. Taj identitet je onda održavan kao “oblik pripadnosti i kulture” kako bi se još više napravio odmak od predratnog društvenog života i kako bi se građani ubijedili “da opresije sa kojima se suočavaju nisu zasnovane na ideologiji i strukturnim nejednakostima, već isključivo na identitetu.”
Helena Kezie Nwoha
Feministkinja, mirovna aktivistkinja i braniteljica ženskih ljudskih prava iz Nigerije, Izvršna direktorica Međunarodnog ženskog centra za mir
Četvrti esej Eksperimentiranje sa neokolonijalizmom: civilna provedba mirovnog sporazuma se fokusira na dekonstrukciju neokolonijalizma i načina na koje neokolonijalizam funkcionira unutar paramentara implementacije civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma, što uključuje: humanitarnu pomoć, obnovu infrastrukture i ekonomije, uspostavu političkih i ustavnih institucija, promociju i ostvarivanje ljudskih prava, povratak interno raseljenih osoba i izbjeglica, te održavanje slobodnih i poštenih izbora.
Esej osporava pogrešno uvjerenje da međunarodna zajednica ima moralno opravdanje da definira postkonfliktnu rekonstrukciju koja je protkana neokolonijalizmom i imperijalizmom. Autorice tvrde, i to s pravom, da oni koji su pogođeni sukobom trebaju biti ti koji određuju i definiraju kako mir i postkonfliktna rekonstrukcija trebaju izgledati da bi se postigao trajni mir.
Međutim, način na koji međunarodna zajedinica tumači ove odredbe ukazuje na prelazak sa socijalističke na kapitalističku političku ekonomiju i uspostavljanje međunarodnog protektorata, konsolidujući ulogu međunarodne zajednice koristeći nekoliko taktika, uključujući:
Iz eseja zaključujem sljedeće:
Prvo, upotreba nejasnog jezika u mirovnim sporazumima ostavlja mogućnost širokog tumačenja i pruža priliku garantima/međunoradnim čuvarima sporazuma da koriste tako široko postavljene odredbe u svoju korist, djelujući u partnerstvu sa onima koji imaju direktnu korist od mirovnih sporazuma (kao što su etnonacionalističke elite u BiH, koje su iskoristile dvosmislenost Dejtonskog mirovnog sporazuma da stvore tenzije koje su pak dale razlog međunarodnoj zajednici da i dalje ostane u BiH).
Drugo, aktivnosti i uloge različitih zainteresovanih strana moraju biti jasno definisane kao i sam vremenski okvir za realizaciju kako bi se izbjeglo davanje prostora različitom tumačenju i uvođenju aktivnosti koje nikada nisu bile sastavni dio mirovnog sporazuma. Također je važno da Ujedinjene nacije igraju ključnu ulogu u svim fazama izgradnje mira umjesto da budu pozvane da preuzmu samo određene uloge.
Treće, ekonomske reforme u postkonfliktnim okruženjima moraju biti oblikovane ratnim iskustvima ljudi i njihovom ekonomskom realnošću u postratnom periodu, a fokus se mora staviti na ulaganje u društvenu infrastrukturu i sredstva za život kako bi se obnovilo društveno tkivo zajednica.
Konačno, način na koji je izgradnja mira korištena kao oblik kolonijalizma u BiH je lekcija za druge zemlje u sukobu kao i postkonfliktne zemlje, posebno zemlje kao što su Ukrajina, Etiopija, Afganistan, Sudan, Južni Sudan, Somalija i Demokratska Republika Kongo, da obrate pažnju na ulogu međunarodne zajednice u unapređenju i izgradnji mira, i postkonfliktnoj rekonstrukciji u ovim zemljama.
Nora Ahmetaj
Istraživačica
Bez pravde ne može biti trajnog mira i niko ne bi trebao da žrtvuje pravdu za mir. Nadalje, nije stvar izbora između mira i pravde, već o određivanju najboljeg načina ostvarivanja jednog u odnosu na drugo, uzimajući u obzir specifične okolnosti i nikada ne žrtvujući pravdu.
Čitajući ovu analizu koju su napisale bosanskohercegovačke feministice Nela Porobić i Gorana Mlinarević, lako se moglo vidjeti kako je Dejtonski mirovni sporazum olako zanemario pravdu, zamagljujući odgovornost kao ključ za dugoročni mir.
Autorice razmatraju dinamiku odnosa moći Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini (BiH), kao i kako se političke i strateške ambicije ove dvije zemlje utjelovljuju kroz konstitutivne srpske i hrvatske etničke grupe u BiH. BiH je, kao nijedna druga zemlja, predodređena sporazumom koji je daleko od idealnog, ali isto tako nije uspio postići ni dugoročni mir u zemlji.
Dvije od tri potpisnice Dejtona ne samo da odbijaju da prihvate odgovornost za prošlost, tvrde autorice, već i pokušavaju da po svaku cijenu iskoriste svoju poziciju na geostrateškom planu kako bi izbjegle suočavanje sa svojim učešćem u ratu, pa tako ni Srbija ni Hrvatska ne priznaju nikakav stepen odgovornosti i obaveze naknade štete koju su nanijeli tokom rata u BiH.
Broj nestalih u BiH i dalje je visok, posebno zbog nespremnosti Srbije i Hrvatske da otvore državne arhive i daju informacije, a međunarodna zajednica da obezbijedi satelitske zapise. Sa 7.000 nestalih osoba BiH je prva u regionu po broju nestalih. S druge strane, pravo na pravdu i suđenja za ratne zločine bili su jako izmanipulisani. Dok Srbija i dalje negira genocid u Srebrenici i ne prihvata odgovornost za omogućavanje bosanskohercegovačkim Srbima da počine zločine u BiH, i Srbija i Hrvatska iskoristile su svoju obavezu saradnje sa Haškim tribunalom za pružanje dokumentacije protiv svojih „neprijatelja“, a ne u prilog procesa suočavanja sa prošlošću. Stoga su obje države vrlo često odbijale izručenje ili razmjenu dokaza, što je stvaralo kašnjenja i dodatno otežavalo procesuiranje ratnih zločina.
Isto se može reći i za stub reparacija. S obzirom na to da su srpski i hrvatski članovi Predsjedništva bili skloniji da slušaju i štite svoju “otadžbinu” nego da pomognu državi BiH u pokušaju da osigura reparacije putem međunarodnog mehanizma, država BiH je lako postala kaotična.
Na kraju, ali ne i najmanje važno, međunarodna zajednica je učinila brojne greške u svojim pokušajima i inicijativama da promovira pomirenje kao jednokratan čin, a ne proces. Autorice ispravno kritiziraju takav pristup, tvrdeći da su mnogi akteri, uključujući i civilno društvo, olako pristali da rade u tom smjeru, što se nakon više od 25 godina pokazalo kao pogrešno ili jalovo, jer je pomirenje proces u kojem se strane moraju suočiti sa činjenicama iz prošlosti. Udruge žrtava i nestalih snose najveći teret u ovoj oblasti, a pomirenje nikada nisu doživljavali kao projektni ciklus sa krajnjim ciljem, već kao dug i mukotrpan proces koji se mora dešavati paralelno sa svim drugim stubovima tranzicijske pravde.
Rashida Manjoo
Emerita Odsjek za javno pravo, Pravni fakultet Wilfred i Jules Kramer, Univerzitet u Cape Townu Bivša posebna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama
Publikacija autorica Nele Porobić i Gorane Mlinarević je dobrodošao doprinos literaturi u oblasti tranzicijske pravde. Publikacija pruža kritičku analizu iz političke, pravne, društvene i ekonomske perspektive, a što je još važnije daje uvid u ovu oblast “iznutra“. Ovo posljednje je posebno važno jer nudi perspektivu često saniranom diskursu o “uspješnosti“ procesa tranzicijske pravde u bosanskohercegovačkom kontekstu. Čast mi je i privilegija da doprinesem ovoj diskusiji kroz kratki osvrt na esej koji se bavi reparacijama.
Eseji pet i šest osvjetljavaju strukturalne probleme koji su povezani sa reparacijama, uključujući na primjer izostanak “klauzule o odgovornosti susjednih zemalja u Dejtonskom mirovnom sporazumu, te posljedično [nedostatak] obaveza obeštećenja za povrede koje su nanijele“ stavljajući sav teret suočavanja s prošlošću na ionako slabe institucije BiH. Dejtonski mirovni sporazum se također smatra nedorečenim “kada je u pitanju eksplicitno prepoznavanje svih civilnih žrtava rata kao nosilaca prava na obeštećenje”. Naknadni sudski postupak koji je Bosna i Hercegovina (BiH) vodila pred Međunarodnim sudom pravde i putem kojeg je pokušala da osigura reparacije, također je bio otežan političkim i pravnim uplitanjem susjednih zemalja Srbije i Hrvatske. Nedostatak suštinske pravde i odgovornosti kroz procese koji su vođeni pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, je također imalo negativne posljedice kada je u pitanju mogućnost šire transformacije društva, a posebno kada su u pitanju reparacije.
Šesti esej posebno ističe izazove u tumačenju i implementaciji koji su proizašli iz više faktora, uključujući i identifikaciju počinilaca i žrtava, ali i korisnika reparacija. Pravna i politička djelovanja, poduzeta kako bi se spriječile implikacije Srbije i Hrvatske o učešću i činjenju ratnih zločina u ratu u BiH, su očita u analizi načina na koji je ovo rađeno, s ciljem “pranja“ uloga ovih država. Nadalje, odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma ograničenog su sadržaja u odnosu na obeštećenja, uključujući pravo na povratak i pravo na povrat imovine. Pristup koji nije baziran na poznavanju društvenog kontekstu je ilustriran tvrdnjama autorica da „Smatrajući restituciju i rekonstrukciju imovine glavnim promotorima povratka, međunarodna zajednica nije pokazala razumijevanje za sam koncept doma, niti šta ustvari povratak kući znači.“ Esej ukazuje na brojne izazove koji su nastali usred uskog normativnog pristupa reparacijama, te ukazuje na posljedične propuste u traganju za transformativnim mjerama tranzicijske pravde. Ovo posljednje je dobro ilustrirano u diskusiji o „vječito rastućoj industriji mira“ i privilegiranju određenih kolektiva u BiH.
Prema autoricama, ideologija i pristup tranzicijskoj pravdi putem „kopiranja modela“ koji je primijenila međunarodna zajednica u bosanskohercegovačkom kontekstu nije uspio. Moj izvještaj iz 2010. godine Vijeću za ljudska prava Ujedinjenih nacija na temu reparacija kao alata za transformaciju, ističe određene ključne normativne aspekte. Tada sam argumentirala da je pravo na reparacije locirano u okviru prava na pravni lijek i da sadrži dva aspekta: proceduralni i suštinski. Proceduralno, pravni lijekovi su procesi u kojima nadležni organi, bilo sudski ili upravni, razmatraju tužbe o zločinima i odlučuju o njima. Suštinski, pravni lijekovi se sastoje od ishoda postupka, uključujući i mjere obeštećenja koje su dosuđene žrtvama. Pravo na pravni lijek obuhvata jednak i efikasan pristup žrtava pravdi i adekvatnoj, djelotvornoj i brzoj reparaciji za pretrpljenu štetu. Pravni lijekovi mogu služiti i individualnim i društvenim ciljevima, a temeljne svrhe mogu uključivati korektivnu pravdu, odvraćanje, retributivnu i restorativnu pravdu.
Značajan doprinos normativnom okviru o obavezi pružanja reparacija proizilazi iz Osnovnih načela i smjernica za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparaciju žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava koja su usvojena 2005. godine. Iz Osnovnih načela i smjernica proizilazi da modaliteti reparacija mogu uključiti restituciju, kompenzaciju, mjere satisfakcije, mjere rehabilitacije i garancije neponavljanja.
U svojoj analizi autorice eseja na prikladan način prikazuju da gore navedeni aspekti koji se odnose na reparacije nisu realnost u bosanskohercegovačkom kontekstu.
Kirsten Campbell
Profesorica na Odsjeku socijologije Goldsmiths College, Univerzitet u Londonu
Unatoč obimnom pisanju o pravdi nakon ratnih zločina čini se da još uvijek nemamo dovoljno uvida u to šta bi ta pravda mogla biti, ili kako je postići. Još rjeđe u ovoj literaturi čujemo perspektive bosanskohercegovačkih feministkinja, uprkos ključnoj ulozi feministkinja iz bivše Jugoslavije u izgradnji međunarodne pravde. Ovaj esej pruža ključnu feminističku analizu bosanskohercegovačkog iskustva u procesu ostvarivanja pravde nakon ratnih zločina.
U ovom eseju Nela Porobić i Gorana Mlinarević analiziraju pravdu u društvenom i političkom kontekstu postratne Bosne i Hercegovina (BiH). Umjesto uobičajenih obmanjujućih narativa o pravdi nasuprot miru ili apstraktnim pravnim raspravama, esej pozicionira „pravdu“ u konkretne uslove poslijeratne BiH. Ističući važnost krivičnog gonjenja za postizanje pravde, esej također naglašava da takva gonjenja sama po sebi ne mogu uticati na društveni oporavak. Esej bi trebao biti obavezna lektira za svakoga ko radi u oblasti međunarodne pravde, kako bi se lekcije iz bosanskohercegovačkog iskustva „izmještanja“ pravde na međunarodni nivo koje esej opisuje naučile.
Esej započinje svoju analizu pozicioniranjem „pravde“ u kontekst Dejtonskog mirovnog sporazuma – pokazujući njegovo zanemarivanje uloge Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u izgradnji poslijeratnog mira. U eseju se insistira na važnosti ovog međunarodnog mehanizma da se „okonča nekažnjivost“, ali i da okončanje nekažnjivosti uključuje više od dodjeljivanja krivične odgovornosti pojedincima. Osim individualne krivične odgovornosti, autorice tvrde, „okončanje nekažnjivosti“ uključuje važnu odgovornost prema pogođenim društvima i važnu ulogu koja doprinosi društvu da se suoči s prošlošću.
Porobić i Mlinarević pokazuju kako je MKSJ propustio da preuzme tu odgovornost i ulogu, te ozbiljne posljedice za izgradnju mira u bosanskohercegovačkom društvu koje su uslijedile. MKSJ, tvrde one, nije uspio da procesuira kriminalitet sistema, pa se tako nije uspio nositi s društvenim i političkim strukturama i ideologijama koje su bile ključne za zločinačko vođenje rata. To je doprinijelo nastavku orodnjenih etnonacionalističkih narativa o ratu, a ne restauraciji društvenog tkiva BiH. Autorice pokazuju da su ovi neuspjesi pogoršani fizičkom i metaforičkom udaljenosti MKSJ i izmještanjem pitanja reparacija.
Esej ukazuje na važnosti prepoznavanja ograničenja krivične pravde, što je moglo otvoriti prostor za razvijanje drugih mehanizama suočavanja s prošlošću u BiH društvu. Autorice argumentiraju da je umjesto toga MKSJ sveo pravdu isključivo na kaznenu pravdu, a odgovornost na individualnu krivičnu odgovornost koja se uklopila u „neoliberalnu matricu identitarnog pripadanja“, što je opet proširilo prostor za etnonacionalističke politike. Autorice ne argumentiraju protiv procesuiranja ratnih zločina, već se zalažu za neophodnost prepoznavanja načina na koji je pravda izmještena na međunarodnu arenu te učinka takvog pristupa na bosanskohercegovačku društvo danas. Nadalje, autorice se nadaju da će bosanskohercegovačko iskustvo biti prepoznato u drugim kontekstima.
Maria O’Reilly
Docenitica na Odsjeku za politiku i međunarodne odnose Univerzitet Leeds Beckett (UK)
Ovaj esej Gorane Mlinarević i Nele Porobić pruža detaljnu kritiku privatnih i individualiziranih pristupa sjećanju u Bosni i Hercegovini (BiH). Svojim prikazom autorice nam otvaraju oči pred opasnostima povezanim s neoliberalnim modelom međunarodne izgradnje mira, koji nije uspio na adekvatan način adresirati naslijeđe rata u BiH. One ističu posljedice neuspjeha obezbjeđivanja zajedničkog okvira za podizanje spomen obilježja i odavanje počasti žrtvama i preživjelim ratnog nasilja. Takav zajednički okvir je prijeko potreban jer bi pomogao zajednicama širom BiH da odaju priznanje i sjećaju se onih koji su stradali u ratu, koristeći se praksama memorijalizacije i komemoracije.
U ovom eseju Gorana Mlinarević i Nela Porobić identificiraju očite propuste i nedosljednosti u pristupu međunarodne zajednice procesu izgradnje mira. One pokazuju da se međunarodna zajednica, umjesto bavljenjem potrebama i dobrobiti ljudi čiji su životi uništeni ratom, usko fokusirala na osiguravanje individualne krivične odgovornosti, promoviranje ekonomske konkurencije i izgradnju političkih institucija koje ne samo da konsoliduju etnonacionalizam već ne predstavljaju ni ljude iz BiH. Ovakav model mira nije uspio prepoznati važnost izgradnje zajedničkog razumijevanja prošlosti, a također je propustio podržati inkluzivne prakse memorijalizacije.
Umjesto kreiranja prostora za dijalog i razumijevanje, ovakva izgradnja mira stvorila je intenzivno takmičenje za prepoznavanje među različitim kolektivima žrtava. Kolektivne prakse sjećanja nisu bile promovirane, a neoliberalni model je individualizirao odgovornost i privatizirao problem suočavanja sa teškim posljedicama prošlosti. U skladu s time, u svojoj težnji za oporavkom i priznanjem, pojedinci i grupe diljem BiH su prisiljeni da sami osmišljaju svoje oblike memorijalizacije. Rezultati ovih privatnih i individualnih praksi sjećanja su često vrlo problematični, kako je i pokazano u eseju. U mnogim slučajevima, memorijalizacije i komemorativni događaji favoriziraju jednu grupu nad drugom. Nadalje, odsustvo javnog dijaloga i konsenzusa o načinu na koji bi se rat trebao memorijalizirati je omogućio etnonacionalističkoj eliti da iskoristi tu prazninu i nametne svoj militaristički narativ koji se često koristi kako bi se prizvale priče o traumi i gubicima. Vrlo je uznemirujuće da postojeće prakse sjećanja, umjesto da pomognu ljudima da se suoče sa proslošću i grade mirnu budućnost, često jačaju podjele među ljudima i štete već ionako krhkom miru.
Za mene ključna lekcija ovog eseja je da se ne može pomoći zajednicama da se oporave i nanovo izgrade svoje živote nakon nasilnog konflikta ukoliko se ignorira nasljeđe tog nasilja, gubitka i patnje. Mučenje, seksualno nasilje, prisilni nestanci, ubistva i druga nasilna djela često ostavljaju duboke i dugotrajne fizičke i psihičke ožiljke kod preživjelih. Iskustvo nasilja ne samo da nanosi ogromnu bol i tugu, već izaziva i osjećaje ljutnje, straha, tuge, nepovjerenja i izdaje. Ove emocije se ne osjećaju samo na nivou individualnih žrtava i preživjelih već i u kompletnim zajednicama i društvu uopšte. Očito je da izgradnja mira zahtjeva razradu traume i intenzivnih emocija izazvanih ratom. Ipak, Dejtonski arhiteki nisu uspjeli da prepoznaju važnost oporavka od traume za izgradnju održivog mira. Možda, s ozbirom da su emocije i emotivnost stereotipično povezani sa ženama i femininitetom, ne bismo trebali biti iznenađeni da jedan mirovni proces kojim su dominirali muškarci i koji je bio duboko maskulinistički nije bio u stanju prepoznati emotivne dimenzije mira. Ovaj esej ukazuje na opasnosti ovakvog uskog pristupa te podcrtava važnost odgovaranja na patnju saosjećanjem i empatijom.
Druga za mene bitna lekcija ovog eseja je da je proces privatizacije predstavljao važnu prepreku za one koji rade na izgradnji inkluzivne kulture sjećanja. Neoliberalna izgradnja mira uključuje privatizaciju prethodno državnog ili društvenog vlasništva. U slučaju BiH ovo je kreiralo situaciju gdje (u nedostatku dogovorenog okvira za sjećanje) privatni vlasnici imaju moć da selektivno nametnu, ili pak onemoguće, proces priznavanja žrtava i preživjelih rata. Naprimjer, privatni vlasnici zemlje i objekata imaju moć da blokiraju pristup mjestima stradanja. Privatni vlasnici mogu također onemogućiti preživjelima da podižu spomenike na mjestima stradanja i da opstruiraju napore da se žrtve rata komemoriraju.
Važna posljedica ovog privatiziranog i individualiziranog pristupa sjećanju jeste društvena nejednakost i podjele koje se kreiraju i održavaju. U BiH i drugim postratnim kontekstima konstruira se izuzetno maskulinizirana verzija kolektivnog sjećanja rata. Memorijal u Liplju je važan primjer kako se ženska iskustva rata (a posebno iskustva seksualnog nasilja) olako brišu iz kolektivnog sjećanja rata. Pod patrijarhalnom logikom sjećanja, onaj koji je vlasnik zemlje na kojoj su ljudi patili može kontrolirati narative o tome kako (i ako) se održava sjećanje na žrtve.
Nadam se da će međunarodni donosioci politika obratiti pažnju na štetu koja se čini lošim okvirom za izgradnju mira, okvirom koji najčešće stvara nova neprijateljstva, a ne empatiju za žrtve rata. Sjećanja na nasilje mogu održavati neprijateljsko ponašanje i stavove koji podgrijavaju konflikt i generišu loš kvalitet mira. Ipak, sjećanja se mogu koristiti i na pozitivan način kako bi se izgradilo razumijevanje, priznale povrede i adresirala nepravda. Neoliberalna logika na kojoj počivaju intervencije u izgradnju mira do sada nisu bile uspješne u stvaranju zajedničkog pristupa sjećanju u BiH. Umjesto toga, etnonacionalističke strukture moći i militaristički stavovi nastavljaju da cvjetaju u okruženju u kojem nema zajedničkog okvira za memorijalizaciju i komemoraciju. Promjene su neophodne kako bi ljudi diljem BiH mogli poslati jasnu poruku da su žrtve i preživjeli rata važni, te da se nasilje koje su pretrpjeli mora obilježiti.
Madeleien Rees
Generalna sekretarka Međunarodne lige žena za mir i slobodu
Kao feministkinje prvo kritički promatramo, proučavamo linije podjela, raspetljavamo mrežu laži, prevare i samoobmana izgrađenih oko njih, a zatim pričamo priču o tome šta treba učiniti da bi se društvo popravilo i obnovilo. Tako je i sa ovom serijom eseja. Posljednje poglavlje govori sve: moć je u rukama ljudi – ili bi tako trebalo biti ako slijedimo feminističku kritiku.
Vrlo reprezentativna historija međunarodne političke ekonomije ispisana je na tijelu Bosne i Hercegovine (BiH) i njenog naroda. Međunarodna zajednica nije započela rat, barem ne direktno, ali je dala ozbiljan doprinos njegovom nastavku drugim sredstvima. Na taj način se izrugala takozvanim principima zapadne demokratije: poštivanje zakona i ljudskih prava, reprezentativna demokratija, transparentnost, odgovornost i jednakost. Slučajnost, neznanje ili dizajn? Što se tiče učinka, zapravo nije važno šta je od toga, ali kada se radi o ozdravljenju, apsolutno jeste.
Nela i Gorana nam pokazuju prirodu i praksu isključenja. Mjesta tajnih diskusija, raskoš okoline koja prikriva stvarnost onoga što je od stvarne važnosti za one koji su isključeni. Namjerno odbijanje svih aktera da postupe po odluci međunarodnih sudova. Međusobno podržavanje međunarodnih pregovarača i etnonacionalista i njihovih međusobnih interesa, put koji započet u Dejtonu koji je kroz Ustav i međunarodnu podršku njegovom sadržaju ugradio: neoliberalizam na štetu ljudskih prava i okoliša, fragmentaciju naroda umjesto solidarnosti i zajedničkih interesa, promociju elitizma a ne jednakosti – prepuštajući da se sve to ispreplete sa mrežom nacionalističkih identiteta koji nikada ne mogu donijeti dobro. To nije mir.
Prošlo je više od 25 godina od Dejtona. To je više nego dovoljno. Sve uspostavljene strukture, od vladavine do kooptacije civilnog društva, su ogoljene u ovoj analizi. Smrt aktivizma koju su donijeli projekti, uklanjanje autentičnih glasova ljudi koji su htjeli svoja prava, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, čist zrak – a ipak ti glasovi se ne mogu jasno i zajednički artikulisati sve dok elite neumorno rade na tome da ih ubijede da „oni drugi“ rade protiv njih.
Gorana i Nela tvrde da je došlo vrijeme da se prestane pratiti taj put, i upravu su. Neophodno je razmontirati strukture. Kada je nešto suštinski pogrešno, male popravke u nedogled nam neće donijeti neophodnu transformaciju. Ništa što je nametnuto odozgo ne može pustiti korijenje i kreirati mir. U BiH je sve nametnuto. U ovim esejima se poziva na resetovanje, i taj poziv moramo čuti i djelovati u skladu s njim. Postoji mogućnost za mir, za adresiranje povreda, za transformaciju i povratak dostojanstva, ali on mora doći od samih ljudi, na osnovu uključenosti i jednakosti.
BiH je na žalost jedna grozna lekcija u neuspjesima ekskluzivnog pregovaranja o miru, ili bolje rečeno, trgovanja mirom. Ova feministička analiza nam ukazuje na važnost da naučimo ove lekcije, te šta bi trebali uraditi, šta se može i mora uraditi kako bi se došlo do mira. Ovi eseji su blagovremeni i važni. Moramo čitati i učiti, i zahvaliti se Neli i Gorani što su nam svima pomogle da stignemo do te tačke.
