Tokom rata u Bosni i Hercegovini (BiH), skoro polovica, odnosno 2,2 miliona ljudi, predratnog stanovništva je raseljena: kao izbjeglice ili kao interno raseljena lica. Stoga, ako je postojao ijedan segment prava na reparacije koji pregovarači nisu mogli ignorisati, te kome je nužno posvećena pažnja u Dejtonskom mirovnom sporazum, to je restitucija. Restitucija je pokrivena Aneksom 7 sporazuma koji navodi da je što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan cilj za rješavanje sukoba u BiH. Aneks je fokusiran na kreiranje uslova za repatrijaciju izbjeglica i raseljenih lica, a što se najvećim dijelom osiguralo zaštitom njihovog prava na povrat imovine, te prava na siguran i dobrovoljan povratak u prijeratna mjesta boravka. Između ostalog, aneks sadrži i odredbe o kratkoročnoj pomoći izbjeglicama i raseljenim licima prilikom njihove repatrijacije (ukoliko im je ta pomoć potrebna), o otklanjanju bilo kakvih diskriminirajućih zakona ili administrativnih procedura, te amnestiji za povratnike koji su optuženi za kaznena dijela izuzev ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

Aneks također sadrži odredbe o kompenzaciji za privatnu imovinu koja se nije mogla vratiti prijeratnoj vlasnici/vlasniku. U tu svrhu Dejtonski mirovni sporazum je uspostavio posebnu Komisiju za raseljena lica i izbjeglice sa mandatom da prima i odlučuje o zahtjevima za povrat imovine. Sastavni dio mandata Komisije bio je i dodjeljivanje “pravedne kompenzacije” vlasnicima imovine u situacijama kada Komisija ne bi bila uspješna u povratu njihove imovine. Kada je formirana 1996. godine, Komisija je preimenovana u Komisiju za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (engl. skraćenica CRPC), a svoj rad je okončala 2003. godine. 

CRPC je radila u teškim uslovima. Suočavala se sa političkim i drugim vrstama opstrukcija – sa izmjenama propisa i pravila, lošom sigurnosnom situacijom te učestalim incidentima i deložacijama, odbijanjem entitetskih i općinskih vlasti da implementiraju odluke CRPC-a i drugim problemima koji su uticali na tempo i dinamiku njenog rada. Kako bi se olakšao rad CRPC-a i prevazišle ove prepreke, Ured visokog predstavnika (OHR), u koordinacija sa Visokim komesarom za izbjeglice UN (UNHCR), Organizacijom za sigurnost i saradnju u Europi (OSCE), UN misijom u BiH i CRPC-om, osmislio je takozvani Plan za implementaciju imovinskih zakona (engl. skraćenica PLIP). PLIP je bio “način za okupljanje niza aktivnosti vezanih za imovinu koje su sprovodile različite agencije u jednu koherentnu strategiju s ciljem osiguravanja implementacije novih zakona”. U praksi, ovo je značilo da je Visoki predstavnik iskoristio svoje bonske ovlasti da nametne odluke CRPC-a u oba entiteta: u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj.

Nadalje, Aneks 7 je predvidio formiranje Fonda za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica pri Centralnoj banci BiH. Fond je bio namijenjen kao podrška radu CRPC-u u situacijama kada se imovina nije mogla vratiti prijeratnoj vlasnici/vlasniku te su kompenzacije bile neophodne. Međutim, Fond nikada nije uspostavljen, između ostaloga i zato što je međunarodna zajednica odlučila zaobići odredbe Aneksa 7 po pitanju kompenzacija, strahujući da će ljudi preferirati novac u odnosu na svoje domove. Ali izbor nije bio tako jednostavan. Kako objašnjava socijalni antropolog i etnograf Stef Jansen, koncept “doma” je puno više od fizičkog mjesta boravka. Za raseljene Bosance i Hercegovce/Bosanke i Hercegovke, razumijevanje doma je ”uključivalo težnju da promijene uslove nesigurnosti u kojima su živjeli i stvore nove uslove za izgradnju normalnog života“. Ali mjesta gdje su se trebali vratiti, nakon izvršenog povrata imovine, nisu bila “normalna”. Oduzimanjem prava na kompenzacije kao jedne od mogućnosti za povratnike nije urađeno ništa za osiguranje održivog povratka, jer su mnogi na kraju ipak prodali svoje kuće iz prostog razloga što povrat imovine nije isto što i povratak svojim “domovima”. Smatrajući restituciju i rekonstrukciju imovine glavnim promotorima povratka, međunarodna zajednica nije pokazala razumijevanje za sam koncept doma, niti šta ustvari povratak kući znači. Održiv povratak se jednostavno nije mogao desiti bez šireg razumijevanja ljudske sigurnosti.

Smatrajući restituciju i rekonstrukciju imovine glavnim promotorima povratka, međunarodna zajednica nije pokazala razumijevanje za sam koncept doma, niti šta ustvari povratak kući znači.

Kada su uništene kuće vraćene vlasnicima, bila je neophodna njihova rekonstrukcija. Bez sistematskog pristupa rekonstrukciji, stvorio se prostor za dolazak mnogih donatora koji su dodjeljivali sredstva po sopstvenom nahođenju i procjenama, uz malo ili nimalo međusobne koordinacije. Ovakav individualizirani pristup je stvorio situaciju u kojoj su snalažljivi uspijevali doći do donacija za rekonstrukciju svojih kuća iz više izvora, dok su mnogi ostali bez bilo kakve podrške. Nedostatak sistema je omogućio korupciju i produbljivanje nejednakosti.

Formulacija “zakoniti vlasnik” prvenstveno je ženama stvarala problem.

Nadalje, uslovljavanje povrata imovine “vlasništvom” nije bilo osjetljivo na rodne dinamike u društvu. Formulacija “zakoniti vlasnik” prvenstveno je ženama stvarala problem. Iako su zakoni iz socijalističkog doba sadržavali odredbe o jednakom pravu vlasništva (jednak udio u nasljeđivanju nakon smrti roditelja među braćama i sestrama, kao i jednak udio u imovini stečenoj u braku), u stvarnosti su prakse vlasništva bile uslovljene patrijarhalnom tradicijom. Unatoč zakonskim odredbama o jednakosti, imovina je često bivala knjižena na muškog člana porodice. Ova patrijarhalna dinamika je bila više zastupljena u nekim dijelovima zemlje. Mnoge žene čiji su se muževi smatrali nestalim suočavale su se sa preprekama u procesu povrata imovine. Zbog birokratskih procedura nisu mogle sprovesti ostavinski postupak jer se njihovi muževi nisu smatrali umrlim sve dok im se ne pronađu posmrtni ostaci. Kako imovina nije bila knjižena na njih, nisu mogle ostvariti pravo na povrat imovine jer nisu mogle dokazati da su zakonite vlasnice. S vremenom je ovaj problem prepoznat i pokušao se riješiti Zakonom o nestalim osobama koji je usvojen 2004. godine. Međutim, prošlo je više godina od usvajanja zakona do primjenjivanja odredbi koje su se odnosile na proglašavanje nestale osobe mrtvom, što je ženama dodatno prolongiralo pristup imovini.

LGBTIQ partnerstva nisu bila prepoznata u zakonu i bilo kakvi potencijalni problemi vezani za uslove za povrat imovine nisu bili prepoznati. Nadalje, homoseksualnost je bila kriminalizirana sve do usvajanja novih krivičnih zakona u Federaciji BiH (1998) i u Republici Srpskoj (2000). U skladu s tim, LGBTIQ partnerstva su bila potpuno nevidljiva, čak i tabu, tako da nije bilo prostora ni da se pokrenu zahtjevi za priznavanje i rješavanje imovinskih pitanja nakon rata. 

Klauzula “zakoniti vlasnici” stvorila je još više problema romskoj zajednici. Većina nije bila u posjedu prijeratne imovine, koja je u mnogo slučajeva bila ispod prihvatljivih standarda življenja. Nadalje, oni nisu mogli ostvariti pravo na pomoć za rekonstrukciju koju je davala međunarodna zajednica jer su mnogi projekti bili eksplicitno usmjereni na takozvane konstitutivne narode koji su bili manjina u mjestima povratka.

6.1.1 Realpolitika prava na povratak

Pravo na povratak (u razrušenu, osiromašenu, disfunkcionalnu državu kojom su vladale iste one ideologije koje su je gurnule u rat) nije postao sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma isključivo zbog toga što je međunarodna zajednica vjerovala da je povratak ključan za izgradnju mira, pomirenje i ”poništavanje” etničkog čišćenja. U toku izrade Dejtonskog mirovnog sporazuma, aktivno se zahtijevalo da se uključe odredbe o povratku. Posvećenost povratku bilo je, između ostalog, vođeno unutrašnjom politikom zemalja koje su prihvatile izbjeglice iz BiH i sada se nastojale se osloboditi tog “tereta”.

Naravno, mnogi se nisu htjeli vratiti zbog vrlo ličnih i različitih traumatičnih iskustava rata i izbjeglištva.

Unatoč internim zahtjevima tih zemalja i posvećenosti Dejtonskog mirovnog sporazuma povratku, proces povratka se nije ostvario u očekivanom obliku ili obimu. S jedne strane su bile želje, lično ili politički motivirane. S druge strane je bila stvarnost. U stvarnom životu mnogi Bosanci i Hercegovci/Bosanke i Hercegovke su u tom periodu već dobili stalne boravišne dozvole ili državljanstva zemalja u koje su izbjegli, neki su osnovali porodice, dobili djecu, započeli nove živote, neki su počeli studirati ili su se zaposlili, neki nisu bili spremni zamijeniti relativnu sigurnost tih zemalja nesigurnim uslovima u ratom razorenoj BiH. Naravno, mnogi se nisu htjeli vratiti zbog vrlo ličnih i različitih traumatičnih iskustava rata i izbjeglištva.

I naravno, pokazalo se da su zemlje koje su primale izbjeglice ovom pitanju pristupile vrlo populistički, vođene ksenofobnim zahtjevima ili loše formulisanom vanjskom politikom. Stvarnost je bila takva da je mnogim ovim zemljama bila potrebna radna snaga. Neke izbjeglice su bile visoko obrazovane i sa sobom su donijele određena znanjai vještine koje su bile od koristi za ekonomski rast i tehnološki napredak tih zemalja – vještine u koje ove zemlje nisu morale ulagati, a koje su mogle iskoristiti. Među izbjeglicama je također bilo ljudi u čije stručno usavršavanje je “uloženo” prije nego što je pokrenut proces povratka (putem školovanja, časova jezika, radnog osposobljavanja i slično). Unatoč zvaničnim politikama povratka, ove zemlje su se nerado odricale izbjeglica koje su postale jedna vrsta robe.

Većina interno raseljenih osoba je ostala da živi u mjestima u koja su izbjegli. Mnogi su uspjeli razviti društvene kontakte i mreže podrške, a drugi pak nisu uspjeli ostvariti povratak zbog opstrukcija i nedostatka podrške i resursa. Na kraju, otprilike pola od 2,2 miliona izbjeglih i interno raseljenih osoba nije se vratilo svojim prijeratnim domovima.

Za one koji se jesu vratili, dobrovoljno ili prisilno, proces povratka je bio opstruiran i popraćen nasiljem. Kamenovani su autobusi koji su prevozili ljude u posjetu svojim predratnim domovima, pripremajući tako svoj povratka,, a često se morala tražiti zaštita od mirovnih snaga Ujedinjenih nacija (UN) ili od Međunarodnih policijskih snaga (eng. skraćenica IPTF). Uznemiravanja i napadi na povratnike i njihovu imovinu bila su učestala. Čak su se dešavala i ubistva. Na institucionalnom nivou, povratnici su bili opstruirani u procesu povrata imovine, zaposlenja, zdravstvene zaštite, penzija itd. Nasilje i opstrukcije su prestale tek nakon što je OHR počeo koristiti bonske ovlasti i nametati odluke CRPC-a te smjenjivati političke zvaničnike za koje se smatralo da opstruiraju proces povratka. Također, neki od povratnika su se vratili u zemlje u  koje su izbjegli tokom rata (u koliko su tamo ostvarili stalnu boravišnu dozvolu ili državljanstvo), jer nisu uspjeli obezbijediti dostatna sredstva za život.

Sve je ovo ukazivalo na to da se željeni efekt “poništavanja” etničkog čišćenja jednostavno nije ostvario.

Povrh toga, proces povratka se dešavao paralelno sa implementacijom dijelova Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je u svojoj srži bio štetan za taj proces, odnosno sa administrativnom podjelom države. Način na koji je Dejtonski mirovni sporazum predvidio podjelu zemlje doveo je do procesa takozvane ”zamjene teritorija”, a što je rezultiralo prisilnim protjerivanjem ljudi i nastavkom prakse etničkog čišćenja i homogenizacije teritorija. Ekstremni primjer je prisilno protjerivanje bosanskih Srba iz dijelova Sarajeva tokom reintegracije grada 1996. godine. Srpska etnonacionalistička elita naredila je provođenje kampanje terora koja je natjerala desetine hiljada ljudi, od kojih mnogi to nisu htjeli, da napuste svoje domove. Ovaj proces dodatno je učvrstio ideju ”etnički odvojenih teritorija” kao jedine moguće opcije.

Nakon mnogo godina i miliona potrošenih američkih dolara, ovakav pristup niti je pomogao izgradnji mira i pomirenju niti je “poništio” etničko čišćenje.

Međutim, odredbe o povratku i restituciji Dejtonskog mirovnog sporazuma bile su ograničene na individualna prava izbjeglica i interno raseljenih lica. Ova prava bila su odvojena od drugih dijelova prava na reparacije i nedostajalo im je razumijevanje šireg konteksta u koji su intervenisali. Nedostatak sveobuhvatnog pristupa reparacijama unutar Dejtonskog mirovnog sporazuma onemogućio je ostvarenje ciljeva međunarodne zajednice. Nakon mnogo godina i miliona potrošenih američkih dolara, ovakav pristup niti je pomogao izgradnji mira i pomirenju niti je “poništio” etničko čišćenje.

6.1.2. Politička ekonomija procesa povrata imovine

Pregovori o Dejtonskom mirovnom sporazumu bili su u potpunosti pod uticajem neoliberalne kapitalističke ideologije. Posljedično, odredbe o restituciji u Aneksu 7 zasnovane su na razumijevanju koncepta imovine kao nečeg što je u potpunosti svedeno na individualno vlasništvo. Uopšte se nije uzimalo u obzir da oporavak od rata ovisi i o povratu imovine na kolektivnom, odnosno društvenom nivou.

Važno je promišljati o političkoj ekonomiji i ideološkom preokretu koji se desio u BiH između ostaloga kao rezultat odredbi o restituciji sadržanih u Dejtonskog mirovnog sporazuma. Povrat imovine bio je baziran na razumijevanju koncepta vlasništva i imovine koji je bio potpuno različit od onog iz Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH), kao i cijele Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Koncept vlasništva i imovine koji se koristio prije početka rata u BiH bio je strukturisan oko socijalističkog koncepta društvene svojine, dok je restitucija u Dejtonskom mirovnom sporazumu u potpunosti bila utemeljena na kapitalističkom konceptu privatne imovine. Ovo je zahtijevalo usklađivanje zakona poslije rata kako bi se prijašnja stanarska prava mogla transformisati u privatno vlasništvo. Usklađivanje se ticalo samo stambenih zgrada koja su bila u društvenom vlasništvu, dok ova nova pravna tumačenja vlasništva nisu uticala na ljude koji su živjeli u sopstvenim kućama.

Međutim, društvena svojina je bila kamen temeljac socijalističkog društva i kao takva nije se samo odnosila na stambene jedinice već i na fabrike, industrijske komplekse i društvenu infrastrukturu. Sve ovo je također bilo u društvenom vlasništvu. U Ustavu SFRJ, a posljedično i u Ustavu SRBiH, radnici su bili konstitutivni dio društvene i političke strukture države. Radnici, kroz svoj rad i odricanje od zarađene dodatne vrijednosti, investirali su u razvoj fabrika i druge društvene infrastrukture, te su njima upravljali i bili njihovi vlasnici. Ovo je značilo da su radnici upravljali sredstvima za proizvodnju (drugim riječima, svim fizičkim i nefinansijskim sredstvima koja su korištena u proizvodnji, uključujući sirovine, objekte, postrojenja i alate), a ne država ili općina. Oni su također odlučivali o proizvedenom višku vrijednost. U njihovom vlasništvu su bila i mnoga odmarališta koja su gradile fabrike u korist svojih radnika i radnica, na Jadranskoj obali ili bh. planinama. Ista logika je primjenjivana i kada je u pitanju društvena infrastruktura poput željeznica, kao i društvena djelatnost kao što su bolnice, škole, i slično. I njima su upravljali radnici i radnice. Društvena svojina se nije mogla privatizirati bez eksplicitnog odobrenja vlasnika i vlasnica, odnosno radnog naroda BiH. Međutim, usred rata, dok su ljudi pokušavali preživjeti ratne strahote i napade na njihove živote, ratne vlasti su pronašle vremena da se bave pravnim redefinisanjem vlasništva. Usvajanjem zakona u hitnim procedurama pod okriljem vanrednog stanja, ratne vlasti su društvenu svojinu pretvorile u državno vlasništvo. Ovo je bio neophodan korak u kasnijoj provedbi procesa privatizacije koja je vlastodršcima donijela ogroman profit. Ljudi u BiH ne samo da su bili prevareni da se upuste u rat i žrtvuju svoje živote za teritorije koje je etnonacionalistička elita pretvorila u feude, već im je ta ista elita otela i imovinu.

Društvena svojina se nije mogla privatizirati bez eksplicitnog odobrenja vlasnika i vlasnica, odnosno radnog naroda BiH.

S obzirom da je društvena svojina bila kamen temeljac bosanskohercegovačke društvene, političke i ekonomske strukture, odluka o ovakvoj vrsti “transformacije” u najmanju je ruku morala biti donesena referendumom ili nekim drugim oblikom direktne demokratije. Onemogućavanjem takve vrste odlučivanja, ratne vlasti su bukvalno opljačkale imovinu radnika i radnica, pretvarajući društvenu svojinu u ratni plijen. Nakon rata, ova imovina nikada nije vraćena stvarnim vlasnicima jer je Dejtonski mirovni sporazum smatrao isključivo privatnu imovinu predmetom restitucije.

Etnonacionalističke elite na vlasti tretirale su državnu imovinu kao svoju privatnu i koristile je u svoju korist. Otimanje društvene svojine počelo je sa fabrikama koje su privatizirane u vrlo sumnjivom i korumpiranom procesu. Često je ovaj proces uključivao međunarodne i lokalne takozvane investitore koji su kupovali fabrike po vrlo niskim cijenama, rasprodavali sve što je bilo vrijedno prodati, te ostavljali radnice i radnike na ulici, bez ičega, bez posla, plata, penzija, bez nade. Etnonacionalističke elite su se bogatile dok su radnici i radnice postajali sve siromašniji. Radnici nisu dobili nikakav vid adekvatne odštete za svoja ulaganja i učešće u izgradnji fabrika i društvene infrastrukture. Jednostavno su ih zanemarili pod izgovorom “izgradnje mira”. Ista stvar se sada dešava sa društvenom infrastrukturom i djelatnostima (bolnicama, transportnom infrastrukturom, komunalijama itd.). Otimanje društvene svojine se nastavlja unutar neoliberalnog koncepta javno-privatnog partnerstva,primjenom istog uspješnog recepta po kojem se fabrike devalviraju tako što ih unište pa prodaju po niskim cijenama prijateljima, rođacima ili međunarodnim interesnim grupacijama. 

Otimanje društvene svojine od ljudi u BiH jedan je od najočitijih primjera stvarnog težišta Dejtonskog mirovnog sporazuma – ekonomska i politička tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, a ne tranzicija iz rata u mir.

Otimanje društvene svojine od ljudi u BiH jedan je od najočitijih primjera stvarnog težišta Dejtonskog mirovnog sporazuma – ekonomska i politička tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, a ne tranzicija iz rata u mir. Ograničeni uspjeh procesa restitucije, onako kako je predviđen Aneksom 7, rezultat je između ostaloga i navodnog nepoznavanja specifičnosti koncepta vlasništva u BiH, te činjenicom da je mnogo više od stambenih jedinica trebalo biti vraćeno stvarnim vlasnicima. Koristeći Dejtonski mirovni sporazum kako bi se konstitutivni radnici zamijenili sa konstitutivnim etničkim grupama, etnonacionalističke elite su dobile mogućnost da uspostave feude, a međunarodna zajednica kolonije. Ovo je olakšalo etnonacionalističkim elitama i međunarodnoj zajednici, kao i međunarodnim investitorima, da zajedno (i vrlo uspješno) nastave sa pljačkom zajedničkih dobara u postratnom periodu. S obzirom da je proces pljačkanja počeo u ratu, čini nam se da je Dejtonski mirovni sporazum dokument koji konsoliduje ratni plijen, a nemirovni sporazum.

Još jedan dokument relevantan za diskusiju o reparacijama je Aneks 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Aneks 6 predstavlja Sporazum o ljudskim pravima. Ovim sporazumom Dejtonski mirovni sporazum obrađuje kršenja ljudskih prava nastala u periodu nakon rata. Iz njegovog sadržaja može se zaključiti da je namjera onih koji su ga pisali bila osigurati mir tako što će se osigurati poštovanje ljudskih prava nakon rata. U tom smislu, Aneks 6 nije zamišljen kao sastavni dio ograničenog pristupa reparacijama koji se može naći u sporazumu. Međutim, tokom godina, Aneks 6 je omogućio otvoranje određenog prostor za pokretanje pitanja reparacija i adresiranje nekih od posljedica rata.

Aneksom VI uspostavljena je Komisija za ljudska prava (Komisija). Komisija se sastojala od dva tijela: Ureda ombudsmena za ljudska prava i Doma za ljudska prava. Međunarodna zajednica imenovala je Ombudsmena. U skladu s odredbama Aneksa 6 o “prenosu nadležnosti”, pet godina nakon stupanja na snagu Dejtonskog mirovnog sporazuma strane potpisnice imale su mogućnost da prenesu nadležnost sa Komisije na institucije BiH. Posljedično, Komisija je prestala sa radom kada je rasformiran Dom za ljudska prava (2003), a Ured ombudsmena je počeo djelovati kao neovisno tijelo sa tri domaća ombudsmena, što je postalo moguće nakon usvajanja Zakona o ombudsmenima 2004. godine.

 Nedostatak institucionalne i društvene memorije doprinosi depolitizaciji društva.

Moramo se osvrnuti na činjenicu da smo se susrele sa problemima dok smo pokušavale da uđemo u trag procesu transformacije Komisije i formiranju odvojene, domaće institucije Ureda ombudsmena. Nismo mogle naći nikakav javno dostupan, hronološki pregled tranzicije u domaći Ured ombudsmena ili informacije o radu prvog, međunarodno imenovanog Ombudsmena. Nisu bile dostupne ni informacije o naknadno formiranim, ali vrlo brzo raspuštenim uredima ombudsmena na entitetskim nivoima. Također nije bilo ni dokumenata koji bi pojasnili i dokumentirali tenzije između entiteta i države u procesu uspostavljanja zajedničkog Ureda ombudsmena na državnom nivou. Ovo spada u domen politike zaborava o kojoj smo pisale na drugim mjestima u ovoj zbrici eseja. Nedostatak institucionalne i društvene memorije doprinosi depolitizaciji društva. Čini se da same institucije ne smatraju da je važno da postoje javne bilješke o njihovom formiranju; jedino što postoji je bezvoljno citiranje relevantnih aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma ili zakona. Kao da se ne shvata da je važno imati transparentne, lako dostupne, javne informacije o formiranju ili gašenju bh. institucija unutar procesa implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Kada je u pitanju gašenje Doma za ljudska prava, jednako je teško ući u trag razlogu i procesima koji su doveli do njegovog zatvaranja 2003. godine, posebno ako uzmemo u obzir veliki broj predmeta koji je Dom rješavao. Nakon zatvaranja Doma, preostale predmete preuzeo je Ustavni sud BiH, ali čak ni to nije transparentno predstavljeno. Istina, BiH, Federacija BiH i Republika Srpska su potpisale Sporazum u skladu sa članom XIV Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Sporazumom je omogućeno zatvaranje Doma za ljudska prava i prenos preostalih predmeta na Ustavni sud BiH. Međutim, sam sporazum ne spominje razloge koji su doveli do zatvaranja Doma i potpisivanja sporazuma. Razlozi koji su doveli do odluke da se predmeti prenesu na Ustavni sud BiH umjesto da Dom za ljudska prava nastavi djelovati do pravosnažnog okončanja svih predmeta važan su dio naše društvene memorije. 

Nadalje, ne znamo na koliko predmeta je uticala činjenica da se kriteriji za dopustivost zahtjeva razlikuju između Doma za ljudska prava i Ustavnog suda BiH. Na svojoj web stranici, Ustavni sud BiH je napravio kratki pregled prenosa predmeta, ali ove informacije se odnose samo na “važne i uticajne” odluke i daju samo parcijalnu sliku.

Procesi zatvaranja Aneksa 6 formiranjem domaćeg Ureda ombudsmena za ljudska prava i prenosom predmeta Doma za ljudska prava na Ustavni sud BiH skoro su pa potpuno nevidljivi. Ostaju samo u ličnim sjećanjima ljudi direktno povezanih s tim procesima ili institucijama, te kao sporadične, zaostale bilješke na web stranicama koje bi u svakom trenutku mogle nestati iz digitalnog prostora. 

6.2.1. Slučaj Komisije za Srebrenicu

Unatoč svemu, prije zatvaranja, Dom za ljudska prava odigrao je ulogu u rješavanju pitanja reparacija za jedan kolektiv žrtava. Iako nije bio predviđen kao mehanizam za podršku procesu suočavanja s prošlošću, Dom za ljudska prava se pokazao korisnim u prepoznavanju nekih od kršenja ljudskih prava nastalih nakon rata koja su povezana sa teškim kršenjima ljudskih prava u ratu. Na primjer, jedan broj porodica nestalih osoba iz Srebrenice podnio je prijavu Domu za ljudska prava navodeći da su diskriminirani u odnosu na pravo na istinu, pravo na djelotvoran pravni lijek te pravo na pristup informacijama. Podnosioci prijave su tvrdili da su, kao bliski članovi porodice nestalih osoba, i sami žrtve kršenja ljudskih prava uslijed nedostatka specifičnih informacija o sudbini i mjestu gdje se nalaze njima bliske osobe, posljednji put viđene u Srebrenici u julu 1995. Tražili su pravo da saznaju istinu. Kao rezultat ove prijave, Dom za ljudska prava utvrdio je kršenje pozitivne obaveze poštovanja i osiguravanja prava podnosilaca na privatni i porodični život, kršenje prava podnosilaca da ne budu podvrgnuti nehumanom i ponižavajućem postupku, te diskriminaciju u odnosu na uživanje ovih prava na osnovu etničke pripadnosti podnosilaca.

Ova kršenja su nastala jer Republika Srpska nije podnosiocima otkrila “istinu o sudbini i mjestu gdje se nalaze nestali članovi njihove najbliže porodice, niti je sprovela svrsishodnu i efikasnu istragu o masakru u Srebrenici u julu 1995. godine”. Shodno tome, Dom za ljudska prava naložio je Republici Srpskoj da, između ostaloga, sprovede potpunu, svrsishodnu i detaljnu istragu o događajima koji su doveli do utvrđenih kršenja ljudskih prava, da objavi nalaze istrage, te da obznani sve informacije koje posjeduje u momentu donošenja odluke u predmetu u vezi sa događajima u Srebrenici.

Unatoč odluci Doma za ljudska prava, detaljna istraga o genocidu u Srebrenici započeta je tek onda kada je OHR izvršio pritisak na Vladu Republike Srpske da uspostavi istražnu komisiju. Komisija je uspostavljena u decembru 2003. godine, kao privremeno radno tijelo Vlade Republike Srpske pod imenom Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine (Komisija za Srebrenicu). Komisija za Srebrenicu je dobila mandat da istraži lokacije ubistava i masovnih grobnica, te da identificira žrtve. Svoje nalaze Komisija za Srebrenicu objavila je 2004. godine, i oni su u mnogo čemu bili historijski: formalno vladino tijelo utvrdilo je činjenice o ubistvima, nestalim osobama, masovnim grobnicama, te o svim događajima koji su doveli do genocida u Srebrenici. Ali, čak ni ove utvrđene činjenice nisu bili konačni podaci. Komisija za Srebrenicu je u svom konačnom izvještaju zaključila da broj od 7.779 identifikovanih osoba nije konačan broj žrtava, te da Vlada Republike Srpske treba nastaviti sa istraživanjem. 

Rad Komisije za Srebrenicu i njene nalaze je srpska etnonacionalistička elita, koja je aktivno sudjelovala i ohrabrivala poricanje genocida, ispolitizirala. Negiranje genocida u Srebrenici je i dalje općeprihvaćen diskurs u Republici Srpskoj unatoč utvrđenim činjenicama Komisije za Srebrenicu, kao i činjenici da je Vlada Republike Srpske usvojila njene nalaze, te postojanju utvrđenih činjenica na međunarodnim i lokalnim sudovima. Zapravo, nedavno je Vlada Republike Srpske stavila van snage izvještaj Komisije za Srebrenicu te formirala novu komisiju, čiji je zadatak bio ne samo da relativizira nalaze Komisije za Srebrenicu već i da iznova napiše već utvrđenu istinu. Ovo predstavlja nastavak genocida i nanošenja povreda ljudima koji su ga preživjeli.

Htjele bismo se usput osvrnuti i na proces prikupljanja materijala za potrebe pisanja ovih eseja. Kada smo pokušale naći izvještaj Komisije za Srebrenicu kako bismo ga uvezale kao referencu za čitaoce i čitateljice ovih eseja, bile smo iznenađene činjenicom da je, čini se, nestao sa online domena. Dok smo pisale eseje, nismo ga mogle pronaći, barem ne putem najvećeg pretraživačkog motora, Googlea. Tek kada smo pokušale sa manjim pretraživačem, Bingom, uspjele smo da nađemo puni izvještaj. Kada bismo ukucale “izvještaj Komisije za Srebrenicu” ili puno ime Komisije u Google, bilo da smo tražile na bosanskom/srpskom/hrvatskom ili engleskom jeziku, rezultati koje smo dobivale su većinom bile analize izvještaja Komisije za Srebrenicu (akademske ili od nevladinih organizacija), ali ne i sam izvještaj. Također su prisutni, u velikom broju, različiti članci ili “analize” sa porukom negiranja genocida. Čini nam se da je učestalo pojavljivanje članaka koji negiraju genocid posljedica svjesnih aktivnosti da se utvrđene činjenice vezane za genocid relativiziraju, te da se brojčanom nadmoći članaka izgura istina.

6.2.2 Problem ad hoc rješenja

Iako je ograničen broj porodica žrtava srebreničkog genocida uspio da preko Doma za ljudska prava dođe do obeštećenja za pretrpljene povrede, važno je naglasiti da je ovo bilo na individualnoj osnovi, te da nisu ponuđena nikakva sistematska rješenja za reparacije. Samo su oni koji su imali dovoljno sreće, koji su bili upućeni u mogućnost pokretanja predmeta, te koji su na vrijeme, prije zatvaranja Doma za ljudska prava, podnijeli prijave uspjeli ostvariti neku vrstu pravnog zadovoljenja. Ovo možemo vidjeti i u drugim predmetima koji su se pojavljivali pred Domom za ljudska prava: od povrata imovine oduzete tokom rata preko individualnih prijava po osnovu trgovine djecom, do procesa povratka itd.

Krajem 2002. godine, Dom za ljudska prava imao je preko 12.000 neriješenih predmeta. Po isteku mandata 2003. godine, Dom je ove predmete prenio na Ustavni sud BiH. Prenos predmeta se pokazao štetnim po mnoge zahtjeve jer je Ustavni sud BiH imao drugačije standarde dopustivosti nego Dom za ljudska prava. Shodno tome, Komisija za ljudska prava formirana pri Ustavnom sudu BiH odbila je većinu preostalih predmeta prebačenih iz Doma za ljudska prava.

Promatrajući ovaj proces u retrospektivi, Dejtonski mirovni sporazum tumačio je postratnu zaštitu ljudskih prava kao dio prevencije ponavljanja rata, ali je propustio da u prevenciju uvrsti i prepoznavanje kršenja prava i povreda nastalih tokom rata.

Promatrajući ovaj proces u retrospektivi, Dejtonski mirovni sporazum tumačio je postratnu zaštitu ljudskih prava kao dio prevencije ponavljanja rata, ali je propustio da u prevenciju uvrsti i prepoznavanje kršenja prava i povreda nastalih tokom rata. Ovo je negativno uticalo na proces izgradnje mira. Neprepoznate povrede nastale u ratu postale su meta manipulacije etnonacionalističkih elita. U nedostatku mehanizma za obeštećenja, Dom za ljudska prava postao je mjesto gdje se sve rješava. Zbog toga je, u okolnostima masovnog kršenja ljudskih prava (prije i poslije rata), Dom bio zatrpan predmetima koje nije mogao efikasno riješiti.

Opisani mehanizmi, kako su ih predvidjeli pregovarači Dejtonskog mirovnog sporazuma i kako su u praksi primjenjivani, jednostavno nisu bili adekvatan odgovor na postratnu stvarnost društva koje je nastojalo da se oporavi od rata. Postratna stvarnost BiH skoro pa je natjerala institucije različitih administrativnih nivoa da omoguće pristup ograničenim vidovima reparacija za mnogobrojne žrtve nekih od najužasnijih zločina.

Međutim, nedostatak sveobuhvatnog mehanizma za reparacije u Dejtonskom mirovnom sporazumu doprinio je situaciji u kojoj se BiH počela baviti reparacijama kroz krajnje neuvezane procese. Oni su bili usmjereni na određene kolektive žrtava (one najvidljivije) i imali su jednak pristup za sve. “Kolektiv” je definiran specifičnim zločinom, npr. nezakonito zatvaranje u logore ili porodice nestalih osoba.

Vrlo brzo nakon rata postalo je jasno da su reparacije, u svom najširem smislu, ključne za ekonomski, društveni i politički oporavak.

Vrlo brzo nakon rata postalo je jasno da su reparacije, u svom najširem smislu, ključne za ekonomski, društveni i politički oporavak. Međutim, u nedostatku okvira za ovaj ključni aspekt izgradnje mira, reparacije u BiH su reducirane na projektizirane i neusklađene pristupe. Žrtve su se našle u situaciji u kojoj se na komadiće raspada obaveza države da osigura obeštećenja za ratno kršenje ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava.Njihov pristup (ograničenim) obeštećenjima ovisio je o tome da li su etnonacionalističke elite smatrale njihova iskustva nasilja korisnim, odnosno da li je kolektiv žrtava dovoljno jak da izvrši pritisak na etnonacionalističku elitu i/ili međunarodnu zajednicu, odnosno, u konačnici, da li postoje neki aspekti kršenja koji su međunarodnoj zajednici dovoljno zanimljivi da osigura finansiranje projekata nevladinih organizacija. Svim žrtvama je zajedničko pak to da se susreću sa brojnim problemima, prvo tokom zakonskog procesa priznavanja statusa civilne žrtve rata, a onda u pristupu pravima koja proizilaze iz njihovog zakonskog statusa.

6.3.1. Nevidljivost povreda

Nedostatak sveobuhvatnih i sistematskih reparacija je u praksi značio da se nije desio nikakav proces identifikacije ratnih kršenja ljudskih prava i posljedičnih povreda. Umjesto toga, fokus je stavljen na nasilje, odnosno zločin koji je imao pravnu definiciju. Ovoi je onemogućilo identificiranje svih potencijalnih korisnika i korisnica reparacija i određivanje adekvatnih reparativnih mjera. 

Povrede koje su ljudi pretrpjeli kao posljedice zločina, međutim, nisu sve obuhvaćene pravnim definicijama, te kao takve često ostaju nevidljive.

Smatramo da je ovdje važno pojasniti razliku između kršenja prava i povreda. Kršenja imaju pravnu definiciju u okviru međunarodnog prava ljudskih prava, međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnog krivičnog prava. Kršenja su prepoznata ili kao kršenja ljudskih prava ili kao međunarodni zločini. Povrede koje su ljudi pretrpjeli kao posljedice zločina, međutim, nisu sve obuhvaćene pravnim definicijama, te kao takve često ostaju nevidljive. Nadalje, kršenja ljudskih prava i međunarodni zločini su rodno neutralni, što unutar patrijarhalnog pravnog sistema međunarodnog prava dovodi do previđanja rodne prirode kako kršenja tako i povreda. Zbog svega ovoga je iznimno važno ispravno identificirati povrede i prepoznati njihovu orodnjenu prirodu. Takav pristup bi pomogao pri razlikovanju višestrukih i različitih posljedica kršenja (neovisno o tome da li su one prepoznate kao zločin ili još uvijek nemaju takav status), te olakšao donošenje rješenja koja su strukturalna i intersekcionalna. Takva rješenja, osjetljiva prema različitim iskustvima i potrebama ljudi, upotpunila bi retributivni pristup kao odgovor na počinjena kršenja. 

Kako bi osigurali sveobuhvatno suočavanje s prošlošću koje bi moglo doprinijeti izgradnji mira, ali i pravednom i jednakom društvu, restitutivni i retributivni mehanizmi bi trebali obuhvatiti širok spektar povreda, imajući na umu i društvene i individualne potrebe.

Sistem unutar kojeg se povrede obeštećuju preko kršenja, kao što je to slučaj u BiH, počiva na pretpostavci da kršenja uvijek uzrokuju iste vrste povreda. Ovakav pristup stvara jednoobrazne intervencije podrške žrtavama koje se posmatraju kao homogene skupine. Identitet “skupine” je određen prirodom zločina počinjenog nad njima, bez obzira na povrede koje je prouzrokovao i bez obzira na socioekonomsku i drugu poziciju u društvu individualne žrtve. Kako primjećuje Kristen Campbell, profesorica sociologije čiji se rad i istraživanje fokusira na međunarodno krivično pravo i tranzicijsku pravdu, zemlja koja prelazi iz rata u mir mora razmatrati kako “grupne tako i individualne povrede, te prepoznati da su te povrede proizvod rata. To znači da moramo prepoznati da same skupine koje opisujemo nisu postojale prije nastale povrede, već su vrlo često kreirane kao posljedica te povrede”. Kako bi osigurali sveobuhvatno suočavanje s prošlošću koje bi moglo doprinijeti izgradnji mira, ali i pravednom i jednakom društvu, restitutivni i retributivni mehanizmi bi trebali obuhvatiti širok spektar povreda, imajući na umu i društvene i individualne potrebe. Međutim, u BiH je urađeno upravo suprotno.

Ilustracije radi, žrtva je prepoznata samo kroz jednu vrstu kršenja, npr. žrtva može biti samo žrtva prisilnog raseljavanja ili žrtva ratnog silovanja, ali nikada i jedno i drugo. Osim toga, nekim iskustvima se pripisuje veća vrijednost, ovisno o etnonacionalističkoj procjeni potencijala tog iskustva za mobiliziranje (“potencijal” se također mjeri mjestom gdje je kršenje prava počinjeno). S obzirom na patrijarhalni okvir, smrt muškog člana porodice ženske osobe koja je preživjela genocid ili etničko čišćenje ima veću vrijednost od njenog iskustva npr. prisilnog raseljavanja, dok se ženama koje su preživjele koncentracione logore “priznaje” seksualno nasilje, ali ne i prisilni rad koji su također pretrpjele, a ni sama činjenica da su bile zatočene u koncentracionom logoru. Zapravo, žene su preživjele mnogostruke povrede, nekada i istovremeno: smrt muža/drugih članova porodice, postajale su samohrane majke i/ili preživjele prisilno raseljavanje, zatvaranje, prisilni rad uključujući rad koji je svojim karakterom nalikovao kućnom radu, silovanje itd. Međutim, reparacije, reducirane na kompenzacije, mogle su se tražiti samo na osnovu jednog kršenja, a takozvani izbor se vršio zavisno od toga koja povreda je bila “korisnija” za žrtvu (“korisnost” se u ovom slučaju nije nužno mjerila novcem, već i statusom koje je društvo dodjeljivalo).

6.3.2 Administrativne kompenzacije kao dominanti oblik reparacija

Određeni vidovi reparacija (uglavnom novčane naknade odnosno kompenzacije) mogu se pronaći u pravnim okvirima entiteta (Republike Srpske i Federacije BiH). Civilnim žrtvama rata su dodjeljivane materijalne i nematerijalne kompenzacije putem administrativnih postupaka predviđenih u dva entitetska zakona: Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Federacije BiH i Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata Republike Srpske. Republika Srpska je 2018. godine usvojila i poseban zakon za žrtve torture koji je promijenio način na koji žrtve seksualnog nasilja i silovanja, a koje žive u tom entitetu, pristupaju administrativnim kompenzacijama. Jedini kolektiv žrtava koji je priznat na nivou države su porodice nestalih osoba. Njihov pristup ograničenim reparacijama se reguliše Zakonom o nestalim osobama. Međutim, za razliku od onih koji su ostvarili neki vid kompenzacija putem entitetskih zakona, porodice nestalih osoba nisu do danas bile u mogućnosti da pristupe socio-ekonomskim aspektima reparacija koje predviđa ovaj zakon. To nužno ne znači da neki od članova porodica nisu ostvarili kompenzacije putem drugih kategorija civilnih žrtava rata.

Najučestaliji pristup u administrativnim postupcima je zahtjev o dokazivanju tjelesnog oštećenja od najmanje 60% kako bi osoba uopšte mogla ostvariti pravo na kompenzacije koje proizilaze iz njenog statusa civilne žrtve rata. Procent tjelesnog oštećenja je isti u oba entiteta. Osim porodica nestalih osoba, iznimka od pravila o dokazivanju 60% tjelesnog oštećenja je napravljena za žrtve seksualnog zlostavljanja i silovanja. Ovoj skupini preživjelih dodijeljen je poseban status entitetskim zakonima koji propisuju posebne procedure za njihovo zakonsko priznavanje i punu naknadu. Posebni status za žrtve seksualnog zlostavljanja i silovanja u Federaciji BiH uveden je 2006. godine, nakon ogromnog pritiska ženskih organizacija koje su pružale podršku ženama koje su preživjele ratno silovanje. Republika Srpska je tek nedavno (2018. godine) usvojila novi zakon koji omogućava preživjelim žrtvama ratnog seksualnog zlostavljanja i silovanja zaobilaženje obaveze dokazivanja 60% tjelesnog oštećenja kako bi ostvarile pravo na naknade. Proces dodjeljivanja statusa civilne žrtve rata za preživjele žrtve ratnog seksualnog zlostavljanja i silovanja je rodno neutralan u svojoj formulaciji u zakonima oba entiteta. Drugi kolektivi žrtava, kao npr. logoraši (žrtve prisilnog pritvaranja), ukoliko ne mogu dokazati 60% tjelesnog oštećenja, nemaju pravo na naknade. 

Materijalne naknade

Vrijedno je spomenuti da je mjesečna naknada najzastupljeniji oblik podrške žrtvama. Pravo na mjesečnu naknadu se može posmatrati kao jedan oblik reparacija, odnosno kao kompenzacija. Međutim, ove naknade nisu bazirane na kršenju prava ili pretrpljenim povredama nego isključivo na tjelesnom oštećenju. Pravo na naknadu predviđeno je pravnom regulativom koja se odnosi na socijalnu zaštitu i ekonomsku podršku skupinama koje se nalaze u nepovoljnom položaju u društvu, što ovom pravu daje karakter socijalne pomoći, a nikako reparacija. Ovakva postavka sasvim neopravdano stavlja civilne žrtve rata i osobe u potrebi socijalne zaštite jedne nasuprot drugih, te ih dovodi u situaciju u kojoj se moraju takmičiti za i onako oskudne resurse. Nadalje, zbog pogrešnog spajanja dva različita koncepta, civilne žrtve rata koje primaju mjesečnu naknadu prolaze kroz procese provjere i automatski gube pravo na druge vidove socijalne zaštite, npr. dječji doplatak. Osobe koje borave više od tri mjeseca van zemlje također nemaju pravo na naknadu, uslovljavajući tako  pristup naknadi za pretrpljene povrede mjestom boravka. Ovakvo pogrešno spajanje dva različita koncepta u zakonu i javnim narativima – kompenzacije kao sastavnog dijela prava na obeštećenje za kršenja prava i pretrpljene povrede u ratu te koncepta socijalne zaštite – ima višestruke posljedice po žrtve i društvo. Kao prvo, ovakav pristup je finansijski i u svakom drugom pogledu neodrživ, a kao drugo, umjesto da postane mehanizam koji će priznati pretrpljene povrede, ove naknade kreiraju zbrku koja onda dodatno onemogućava pružanje adekvatne podrške bilo kome.

Mjesečne naknade za civilne žrtve rata su jako niske, te čine samo djelić onoga što primaju ratni vojni veterani. Na ovakav pristup djelomično je uticalo razumijevanje da civilne žrtve rata većinom čine žene, dok su ratni vojni veterani, naravno, muškarci! Zbog ovakvog viđenja, kolektiv civilnih žrtava rata prolazi kroz proces takozvanog feminiziranja. Kako je pojasnila Cynthia Enloe, istaknuta feministica, spisateljica, teoretičarka i profesorica, proces feminiziranja je ”proces nametanja navodno femininih karakteristika osobi – muškarcu ili ženi – ili grupi ili vrsti aktivnosti. Često je cilj feminiziranja nekoga (ili nečega) umanjiti njegov (ili njen) status”. Proces feminiziranja dovodi do razumijevanja da su niske mjesečne naknade sasvim “dostatne” za “potrebe žena”.

Orodnjena dinamika ovih “naknada” je izričito vidljiva kada su u pitanju preživjele žrtve seksualnog nasilja, jer ove naknade primaju većinom žene. Zbog ovih “primanja”, u kombinaciji sa visokom nezaposlenošću među drugim članovima porodice, žene su postale glavne hraniteljice domaćinstava ili glave porodice, povećavajući tako teret rada sa kojim se suočavaju. Time što su postale glava porodice ili jedine hraniteljice domaćinstava teret kućnog rada i poslova brige se nije umanjio, a što je negativno uticalo na mogućnost žena da uzmu učešće u javnom prostor. Druge vrste intervencija podrške kao npr. obrazovni programi, stručne obuke ili zaposlenje koje bi pomogle ženama da napuste privatnu sferu nisu implementirane niti čak razmatrane. Nadalje, važno je istaći da mnoge žene nisu ni zatražile ni dobile ove naknade. To je vrlo indikativno i ukazuje na veliki broj administrativnih prepreka u pristupanju ovim pravima, ali i na njihovu neadekvatnost.

S druge strane, zatvaranja u koncentracione logore i mučenja smatraju se “muškim” povredama, odnosno zločinima koji najčešće pogađaju muškarce. Ukoliko osoba koja je preživjela ove zločine ne dokaže najmanje 60% tjelesnog oštećenja, neće imati pristup kompenzacijama. Tako da se čini da zakonodavci smatraju da su muškarci civilne žrtve sposobni za rad i zarađivanje, osim u slučajevima visokog procenta tjelesnog oštećenja.

Nematerijalne kompenzacije

Mjesečne naknade nisu jedini oblik takozvanih prava. Entitetski zakoni predviđaju i druga prava kao što su dodatak za njegu i pomoć od strane drugog lica, pomoć u troškovima liječenja i nabavci ortopedskih pomagala, osposobljavanje za rad, prioritet u zapošljavanju i stambenom zbrinjavanju, te psihološka i pravna pomoć. Međutim, važno je istaći da implementacija nematerijalnih prava nije dosljedna. Pristup nematerijalnim pravima ograničen je i otežan kompliciranim birokratskim procedurama. Kada je u pitanju Federacija BiH, gdje se implementacija Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom dešava na nivou deset kantona, ostvarivanje ovih prava je uslovljeno budžetskim i drugim ograničenjima različitih kantona. Također, postoji razlika u pravima koja su dostupna u Federaciji BiH i onim koja su dostupna u Republici Srpskoj.

6.3.3 Kompenzacije putem sudskih postupaka

Bosanskohercegovački pravni sistem također omogućava traženje naknade za nematerijalnu štetu (kompenzacije) putem postupaka pred sudovima, kako u građanskim tako i u krivičnim postupcima. Ali ni ovaj pristup nije bez prepreka za žrtve, koje su ograničene u samom pristupu sudovima kao i u tome šta su u mogućnosti ostvariti onog momenta kada krenu u pravnu bitku.

U parničnim postupcima žrtva mora biti u mogućnosti da si priušti advokata. Za većinu žrtava koje se nalaze u teškoj socio-ekonomskoj situaciji ovaj vid “luksuza” nije dostupan. One žrtve koje nađu načina i odluče se za ovaj korak suočavaju se sa teretom dokazivanja koji je u potpunosti stavljen na njih. Teret dokazivanja odnosi se na dokazivanje da je nad njima počinjen zločin kao i na stepen povrede uzrokovane zločinom. Za one žrtve koje su nakon dugotrajnih procesa uspijevale ostvariti svoje zahtjeve, slijedila bi teška borba za izvršenje dodijeljenih naknada. Podnosile su tužbe protiv Federacije BiH, Republike Srpske ili države. Kad bi uspjele, dodijeljene naknade su pretvarane u javni dug entiteta, sa dugotrajnim rokom otplate. Od 2013. godine, nakon odluke Ustavnog suda BiH da je pravo na naknadu nematerijalne štete nastale tokom rata zastarjelo, sudovi su počeli ova potraživanja odbijati.

Nije sasvim jasno zbog čega je došlo do ove iznenadne promjene sudske prakse i uvođenja zastare koja se nije primjenjivala prije 2013. godine. Čini se da je prije 2013. postojalo određeno razumijevanje da žrtve, zbog specifičnih okolnosti, nisu bile u mogućnosti podnositi zahtjeve za naknadu ratne štete “na vrijeme”. Možemo jedino nagađati razloge koji su doveli do promjene ovog stava. Možda se jedan od razloga može naći u političkoj ekonomiji ”računice” etnonacionalističkih elita u smislu koliko zahtjeva javni budžet može podnijeti, i činjenici da BiH nema sveobuhvatan program reparacija koji bi rasteretio javne budžete od ove vrste individualnih i ad hoc zahtjeva. 

Kada su u pitanju krivični postupci, zahtjevi za naknadu nematerijalne štete nemaju zastaru. Ipak, proces dobivanja naknade štete putem krivičnih postupaka nije ništa lakši, a iskustvo svjedočenja za žrtve je puno puta retraumatizirajuće. Nadalje, iako su entitetski i državni zakoni o krivičnom postupku omogućavali dodjeljivanje naknade za nematerijalnu štetu u krivičnim postupcima, sudovi su imali tendenciju da, odlučujući o krivičnom djelu, upute zahtjev za naknadu nematerijalne štete na parnični postupak. Krivični sudovi su tvrdili da bi zahtjevi za naknadu nematerijalne štete otežali, po njima, već komplikovana pitanja, dodatno opterećujući tako rad sudova. Posebno su isticali već postojeći veliki broj predmeta ratnih zločina. 

Pravo žrtava za uključivanje njihovih zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u krivične postupke dugo je zanemarivano. One žrtve čiji su zahtjevi preusmjereni u parnične postupke još jedanput su se morale susresti sa teretom dokazivanja i novim sudskim postupcima. Iako bi ovaj put žrtve dokazivale samo stepen povrede uzrokovane zločinom, postupci su zahtijevali od žrtava ulaganje dodatnog vremena, energije i emotivnog dobrostanja. 

U konačnici, s obzirom da će samo nekolicina žrtava dočekati podizanje optužnice protiv svojih počinilaca i tako dobiti priliku da podnese zahtjev za naknadu nematerijalne štete, krivični sudovi, kao prostor za rješavanje ovih pitanja, ostaju dostupni samo ograničenom broju žrtava.

U konačnici, s obzirom da će samo nekolicina žrtava dočekati podizanje optužnice protiv svojih počinilaca i tako dobiti priliku da podnese zahtjev za naknadu nematerijalne štete, krivični sudovi, kao prostor za rješavanje ovih pitanja, ostaju dostupni samo ograničenom broju žrtava. Postoje brojne prepreke koje se moraju prebroditi prije nego što se počinilac dovede pred sud. Prvo, zločin mora biti prijavljen ili identificiran tokom istražnih radnji. Drugo, počinilac mora biti identificiran i uhapšen. BiH je zemlja sa ogromnim brojem ratnih zločina. Stoga, ključno za pokretanje predmeta i mogućnost individualnih žrtava da dočekaju podizanje optužnice i kažnjavanje počinilaca jeste postojanje dokaza i svjedoka. Vrlo mali broj žrtava je imao ovu mogućnost. Nadalje, ne postoji garancija da će počinilac biti proglašen krivim, pa čak i ako se to desi i sud dodijeli naknadu za nematerijalnu štetu, ne postoje garancije da će se naknada ikada isplatiti. Počinioci često svu svoju imovinu, kako pokretnu tako i nepokretnu, uključujući i novac, prepisuju na druge osobe što dovodi do problema u izvršenju dijela presude o isplati naknade za nematerijalnu štetu. 

Neki međunarodni donatori, međunarodne i lokalne nevladine organizacije inicirali su projekte s ciljem lobiranja krivičnih sudova da počnu sa dodjelom kompenzacija unutar krivičnog postupka. Ovakve inicijative su započinjane samo u odnosu na predmete seksualnog nasilja u ratu, te su imale ograničen uspjeh. Putem ograničenog broja predmeta dokazno je da nije tačna tvrdnja da je dodjeljivanje naknada za nematerijalnu štetu u krivičnim postupcima komplikovano i da bi značajno produžilo proces suđenja. Ono što je nedostajalo su adekvatne procedure. Ali s obzirom da su ove intervencije bile bazirane na projektima i fokusirale se na nekolicinu individualnih žrtava određenog zločina, proces dodjeljivanja naknade za nematerijalnu štetu u krivičnim postupcima se nije počeo sistematski primjenjivati u sudovima. Preživjele žrtve drugih zločina se, u nedostatku pažnje donatora i nevladinih organizacija, i dalje usmjeravaju na parnične postupke ukoliko se počinilac proglasi krivim. Ako se počinilac oslobodi u krivičnom postupku, žrtvama ne preostaju druge mogućnosti traženja kompenzacije jer nemaju koga tužiti.

6.3.4 (Nepostojeći) sistem koji “privilegira”

Sve žrtve se kontinuirano viktimiziraju u postojećem socijalnom, političkom i ekonomskom sistemu, te se marginaliziraju politikama etnonacionalističkih elita. S toga ne govorimo olako o “privilegiranim pozicijama” određenih kolektiva žrtava. Ipak, bosanskohercegovački ad hoc pristup reparacijama postavio je različite kolektive žrtava jedne naspram drugih, kreirajući tako kolektive žrtava koji su prividno u privilegiranoj poziciji u usporedbi sa drugim skupinama žrtava. Ova prividna privilegija proizlazi iz prisustva određenih kolektiva u javnom prostoru te percepcije da te kolektive preferiraju donatori ili etnonacionalističke elite, pa su tako u mogućnosti da utiču na politike ili usmjeravaju donatorska sredstva. Ova prividna privilegija proizlazi također iz činjenice da su neki (ali ne svi) kolektivi žrtava zakonski prepoznati, te tako imaju pristup određenim pravima (npr. mjesečnim naknadama).

Ovo privilegiranje u zakonima, politikama i donatorskim sredstvima nužno ne proizvodi stvarnu “korist” za kolektiv ili individualnu žrtvu. Pokazalo se da je domaće zakone teško implementirati, posebno kada je u pitanju pristup socio-ekonomskim pravima, dok međunarodne inicijative najčešće završavaju kad i projektni ciklus. Na primjer, u bh. kontekstu, inicijativa britanske vlade Prevencija seksualnog nasilja u konfliktu usmjerila je značajna sredstva ka “adresiranju ratnog seksualnog nasilja”. Unutar projekata koje finansiraju održane su brojne radionice, okrugli stolovi, konferencije, kampanje za podizanje svijesti i kreirani su različiti materijali. Nakon utrošenih miliona američkih dolara, eura i britanskih funti, kolektivna korist žrtava silovanja ostvarena ovim projektima, u smislu reparacija i uopće njihove ekonomske, socijalne i političke pozicije u društvu, skoro je jednaka nuli.

Brojne nevladine organizacije su dobile projektna sredstva, a svi znamo da se projekti moraju privesti kraju, čak i ako to znači da stvarni korisnici ovih projekata ustvari nemaju nikakve koristi od njih.

Dok je direktna korist za žrtve bila oskudna, javni prostor postao je prezasićen projektnim aktivnostima, ostavljajući tako utisak da se društvo “brine” o preživjelim. Brojne nevladine organizacije su dobile projektna sredstva, a svi znamo da se projekti moraju privesti kraju, čak i ako to znači da stvarni korisnici ovih projekata ustvari nemaju nikakve koristi od njih. Ono što je izgubljeno u ovom procesu je podrška postojećim kritičkim, analitičnim i pronicljivim feminističkim naporima da se adresiraju posljedice ratnih silovanja i doprinese prevenciji nasilja. Ulazak neoliberalne ideologije u ovaj vrlo specifično “ženski” segment, koja, između ostalog, koristi i politiku zaborava, doveo je do neprepoznavanja patrijarhalnih struktura i mizoginije.

Prividna podrška etnonacionalističke elite određenim kolektivima žrtava i naknadno priznavanje tih žrtava u zakonskim okvirima nikada nije bilo ništa više do dobra PR strategija. Etnonacionalističke elite su znale da neće biti dovoljno javnog novca za implementaciju svih obećanih prava, te da u većini slučajeva zakone neće biti moguće implementirati. Na kraju krajeva, njihov modus operandi ovih posljednjih 25 i više godina je upravo neprovođenje zakona usvojenih u skladu sa standardima ljudskih prava. S druge strane, ovakav prikaz dobre volje kupovao je etnonacionalistima dodatne glasove, osiguravajući tako njihov ostanak na pozicijama moći. 

Još jedna anomalija uzrokovana ovom prividnom privilegijom nastalom zbog neoliberalnog insistiranja na individualizmu i identitetima jeste uspjeh etnonacionalističkih elita da kooptiraju individualne žrtve u svoje etnonacionalističke projekte. U tu svrhu, pojedine žrtve imenovane su “predstavnicima” kolektiva. Ti pojedinci i pojedinke su možda i imale neke koristi, ali dugoročan i održiv sistem nikada nije osmišljen. Umjesto toga, postoje samo ad hoc, privremena rješenja koja se uvijek, uslijed neoliberalne transformacije bh. ekonomije, mogu poništiti.

Dejtonski mirovni sporazum se nije pokazao učinkovit u stvaranju održivog mira. Tome je doprinio fokus na individualno pravo na povratak imovine, isprazno pravo na povratak, te potpuno zanemarivanje specifičnosti bh. konteksta (posebno u odnosu na koncept vlasništva), kao i nedostatak razumijevanja i kritičkog promišljanja o kompleksnosti procesa izgradnje mira. Kao “mirovni sporazum” koji ne sadrži ključni aspekt sveobuhvatnih obeštećenja za kršenja prava i posljedične povrede, na individualnom, kolektivnom i društvenom nivou, Dejtonski mirovni sporazum nije mogao ništa drugo do stvoriti okvir za (ponovno) stvaranje povreda. S obzirom na kontekst i kompromise napravljene sa etnonacionalističkom elitom tokom pregovora o Dejtonskom mirovnom sporazumu, mala je bila vjerovatnoća da će se BiH uspješno suočiti s prošlošću, isključivo putem obeštećenja individualnih trauma. Neadresiranje povreda na sveobuhvatan način omogućilo je rast nezadovoljstva i stvaranje starih/novih konflikata.

Kao “mirovni sporazum” koji ne sadrži ključni aspekt sveobuhvatnih obeštećenja za kršenja prava i posljedične povrede, na individualnom, kolektivnom i društvenom nivou, Dejtonski mirovni sporazum nije mogao ništa drugo do stvoriti okvir za (ponovno) stvaranje povreda.

Pregovarači Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu prepoznali međusobnu povezanost različitih aspekata izgradnje mira, kao npr. demilitarizaciju, reparacije, procesuiranje ratnih zločina, memorijalizaciju, pa čak ni političku ekonomiju. Ovaj propust se pokazao štetnim po ostvarivanje ograničenih odredbi za kompenzacije koje se nalaze u Dejtonskom mirovnom sporazumu, a posebno po pravo na povratak. Ustupci i kompromisi militariziranim etnonacionalističkim elitama (koje su analizirane drugdje u ovoj zbirci eseja), a posebno kada je u pitanju definiranje rata kao etničkog u kombinaciji sa neoliberalnim, kapitalističkim okvirom unutar kojeg se dešavala izgradnja mira, strahovito su uticali na proces suočavanja s prošlošću, a posebno na specifični aspekt reparacija.

Nadalje, pregovarači Dejtonskog mirovnog sporazuma su o ovim stvarima razmišljali (ili pak nisu!) u izoliranoj vojnoj bazi, poimajući rat isključivo kao sukob oko teritorije, a rješenja su vidjeli u kapitalističkoj tržišnoj ekonomiji. Ovo stajalište je odraženo u odredbama za obeštećenje predviđenim Dejtonskim mirovnim sporazumom. Osim što su teritorije “dodijeljene” određenim etničkim grupama, jedini povrat imovine koji se desio bio je povrat privatne imovine. Ali rat je bio mnogo kompleksniji i uzrokovao je mnogo više različitih povreda koje prevazilaze individualne naknade ili povrat imovine. Odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma su dakle bile nedovoljne da podstaknu zemlju da se suoči sa posljedicama rata.

Depresivna realnost BiH, više od 25 godina nakon početka “izgradnje mira”, uzrokovana je nizom različitih faktora, ali Dejtonski mirovni sporazum je svakako odigrao ulogu u tome, time što je propustio da prepozna ratna kršenja prava i povrede na sveobuhvatan način.

Depresivna realnost BiH, više od 25 godina nakon početka “izgradnje mira”, uzrokovana je nizom različitih faktora, ali Dejtonski mirovni sporazum je svakako odigrao ulogu u tome, time što je propustio da prepozna ratna kršenja prava i povrede na sveobuhvatan način. Način na koji je umjesto koncepta društvene svojine uvedeno državno vlasništvo, a potom oteta imovina radnika i radnica, djelomično je rezultat propusta Dejtonskog mirovnog sporazuma da prepozna ne samo individualne već i kolektivne i društvene traume. Neuspjeh da se restitucijom imovine “vrate” ljudi neuspjeh je Dejtonskog mirovnog sporazuma i njegovog uskog viđenja kako se kreira kontekst koji će ljudima omogućiti održiv povratak. I na kraju, način na koji su etnonacionalisti uspjeli iskoristiti ovaj nedostatak sistemskog pristupa izgradnji mira također možemo pripisati neuspjehu Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Ali neuspjesi Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu samo ti! Zanemarivanje ratnih posljedica i potrebe za obeštećenjem mnogih povreda koje su pretrpjele brojne žrtve, kao i samo društveno tkivo, omogućilo je etnonacionalistima da manipulišu žrtvama. Ad hoc rješenja i neusklađeni kanali putem kojih su različite žrtve pokušavale pristupiti reparacijama samo su produžili agoniju individualnih žrtava, ali i društva (koje je kao kolektiv preživjelo rat). Dugoročno i održivo rješenje se ne čini mogućim unutar postojećeg sistema. 

Propust Dejtonskog mirovnog sporazuma da prepozna potrebu za sveobuhvatnim mehanizmom za obeštećenje, te posljedični propust da se osigura sistematski i sveobuhvatan pristup obeštećenjima, kako je opisano u ovom eseju, doveo je do sljedećih posljedica u BiH kada su u pitanju individualni zahtjevi za pravdu:

• jednodimenzionalan pristup prepoznavanju kršenja prava i povreda;
• stvaranje hijerarhije između različitih iskustava nasilja;
• individualizirani zahtjevi za reparacije;
• individualizirani zahtjevi za procesuiranje individualnih počinilaca. 

Individualne kompenzacije same po sebi nisu problematične ukoliko su sastavni dio postojećeg, sistematskog i sveobuhvatnog mehanizma za suočavanje s prošlošću. Međutim, individualiziran pristup je daleko od dovoljnog za proces suočavanja s prošlošću ukoliko se ne uspostavi sveobuhvatni mehanizam  za obeštećenja svih žrtava, a koji bi doprinio i kolektivnom oporavku bh. društva i društvenog tkiva.

Prividno privilegiranje određenih žrtava postaje neminovno kada država nema sveobuhvatan i svima dostupan program reparacija, već umjesto toga prepušta pristup reparacijama pukoj “sreći” pojedinaca i njihovoj nadi da će se njihov počinilac privesti pravdi. Privilegiranje postaje neminovno i kada se pristup reparacijama prepusti kapacitetima samih žrtava da zatraže kompenzacije unutar komplikovanog birokratskog sistema. Ovakav sistem dovodi žrtve u situaciju gdje se moraju takmičiti jedne s drugima (i s drugim marginaliziranim skupinama). Takmiče se za privilegiju da budu prepoznate u zakonima. Potom se, jednom kada se nađu u zakonu, takmiče za oskudne resurse koji su namijenjeni za socijalnu pomoć koja uključuje i kompenzacije. Ovaj (nepostojeći) sistem nema nikakvu ulogu osim jačanja pozicija moći etnonacionalističkih elita koje koriste žrtve u svrhu mobiliziranja etnonacionalističkih sentimenata kako bi došli u posjed još veće političke i ekonomske moći. A što etnonacionalisti imaju više moći to je mogućnost stvarnog obeštećenja za ratna kršenja prava i povrede sve manja. Koristi od ovog (nepostojećeg) sistema imaju i brojne nevladine organizacije i međunarodna zajednica: nevladine organizacije uspijevaju osigurati dovoljno projektnih sredstava, a međunarodna zajednica ima razlog da ostane u zemlji.

Kako bi se orodnjena povreda adresirala na adekvatan način i zadovoljenje i pravda osigurali, pa čak i na individualnom nivou, patrijarhalni sistem se mora srušiti.

Postoje, naravno, i drugi problemi sa konceptom reparacija, posebno kada su u pitanju aspekti koji se tiču ”povratka u prvobitno stanje”. Ovo je, iz feminističke perspektive, problematično jer je prvobitno stanje bilo patrijarhalno. Povratak žena, ali i cijelog društva u “prvobitno stanje” značilo bi insistiranje na povratak u nejednako i nasilno društvo. U patrijarhalnom društvu, individualni zahtjevi za pravdu ne mogu osigurati pravdu jer patrijarhalni okvir ne dozvoljava vidljivost orodnjenih povreda. Počinioca mogu uhapsiti i kazniti zatvorskom kaznom, žrtva može čak dobiti i neku vrstu obeštećenja od počinioca ili administrativne jedinice obavezne da zaštiti žrtvu. Ali ovakav pristup će isključivo adresirati individualnu žalbu. Žrtva će i dalje biti vraćena u patrijarhalno okruženje te prisiljena da se u kontinuitetu suočava sa povredom uzrokovanom zločinom, bilo da je u pitanju samohrana majka, glavna hraniteljica domaćinstva, preživjela žrtva silovanja ili koncentracionog logora, osoba sa poteškoćama uzrokovanim ratnom povredom itd. Kako bi se orodnjena povreda adresirala na adekvatan način i zadovoljenje i pravda osigurali, pa čak i na individualnom nivou, patrijarhalni sistem se mora srušiti. Ovo su razgovori koje bismo trebali voditi. Trenutni feministički prijedlozi idu u pravcu identificiranja kontekstualiziranih i transformativnih oblika reparacija koje i mi zagovaramo. Nažalost, ovi se razgovori u BiH još uvijek nisu pokrenuli.