Pisanje ovih eseja trajalo je nešto više od godinu dana. Tokom tog perioda, politički, ekonomski i društveni kontekst bio je vrlo dinamičan. Kretao se od potpune nezainteresiranosti Ureda visokog predstavnika i šire međunarodne zajednice, do ponovnog korištenja bonskih ovlasti, “hitnih” posjeta srednjorazrednih zvaničnika Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, te upozorenja visokog predstavnika o “predstojećem ratu”.
Etnonacionalističke elite su uzrokovale ove napete narative, ali su se njima i obilato koristile. Njihove agresivne strategije rezultirale su totalnom blokadom institucija, što je dovelo do toga da je međunarodna zajednica podigla nivo upozorenja sa “zabrinuti” do “zabrinuti do krajnjih granica”. Institucije Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) su blokirane od posljednjih izbora (2018), ali kako dolaze novi opći izbori u oktobru 2022, etnonacionalističke elite su odlučile da “pritisnu gas do daske” i prošire blokadu na državne institucije.
Tako se sada nalazimo u situaciji u kojoj su srpske etnonacionalističke elite blokirale Vijeće ministara, Parlamentarnu skupštinu i Predsjedništvo. Na nivou entiteta, hrvatski etnonacionalisti su blokirali institucije FBiH, dok institucije Republike Srpske nisu blokirane, ali su u rukama jednog čovjeka koji, koristeći se etnonacionalističkom matricom, nastavlja prisvajati moć isključivo za sebe (i svoju porodicu i “pouzdane” partnere). Iako prividno voljni raditi unutar državnih institucija, bošnjačka etnonacionalistička elita, samoproglašene “probosanske snage”, zainteresirana je za razgovore isključivo ukoliko se tiču njenih pozicija moći i ekonomskih dobitaka. Internalizacija kolonijalizma je najprisutnija upravo u ovoj etnonacionalističkoj eliti. Kontinuirano pozivaju međunarodnu zajednicu da dođe sa rješenjima, odbijajući preuzeti bilo kakvu odgovornost za državu, iako su sastavni dio vladajuće elite već više od 25 godina.
Na koncu, iako je prošlo više od 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, BiH se ni u kom pogledu nije oslobodila okova njegovih loše osmišljenih rješenja.
Na određeni način, čini se kao da se Bosna i Hercegovina (BiH) u proteklih godinu dana vratila u vrijeme koje smo opisale u prvom eseju: u vrijeme geopolitika, međunarodnih uplitanja, militariziranog govora etnonacionalističkih elita te mnogih loših rješenja. Na koncu, iako je prošlo više od 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, BiH se ni u kom pogledu nije oslobodila okova njegovih loše osmišljenih rješenja. Dok smo završavale ove eseje, na vidjelo su izašle sve njegove posljedice. U vrijeme pisanja eseja vijesti u najzastupljenijim medijima bile su prepune (re)traumatizirajućih diskursa koji podsjećaju na one prije početka rata: vječiti narativ o zemlji koja “samo što se nije raspala”, jezik mržnje i svađa između etnonacionalističkih elita koje koriste kako lokalne tako i međunarodne platforme kako bi što efikasnije pokazale i dokazale međusobni animozitet, zveckanje oružjem kod “starih dobrih” susjeda i samoproglašenih čuvara Dejtonskog mirovnog sporazuma, te vječito zabrinuta i spletkarska međunarodna zajednica koja igra svoje geopolitičke i ekonomske igre “neutralnosti”.
Tokom 2021. godine, etnonacionalističke elite i međunarodna zajednica su intenzivirali pregovore o izmjeni Izbornog zakona i Ustava BiH. Sa pregovorima je intenziviran i etnonacionalistički diskurs konflikta. Izuzetno frustrirajuće i uzrujavajuće je svjedočiti trenutnim pregovorima, koji u svojoj formi i sadržaju nisu ništa drugačiji od svih drugih pregovora koji su održani do danas i koji su propali. Iako se ne održavaju u vojnoj bazi u Dejtonu, još uvijek se održavaju iza zatvorenih vrata – u privatnim restoranima sa zidovima koji ih štite od svakodnevnog siromaštva, ili u dobro utvrđenim zgradama Delegacije EU, ambasada ili ambasadorskih rezidencija. Istina, ponekad etnonacionalističke elite turistički odlaze u Brisel, kako bi se odmorili od sumorne i sive bosanskohercegovačke realnosti i zagađenog zraka. Skupljaju oni i milje na letovima za Zagreb ili Beograd gdje idu po mišljenja i upute. Ponude Tripadvisora ponekad ih odvedu čak i do Istanbula. Na kraju, kada svi ovi sastanci i trčkaranja završe u još jednom štetnom dogovoru, možda ćemo imati priliku da pročitamo ponešto o dinamici ovih sastanaka u nečijim memoarima (možda bi se čak mogli i kladiti ko je najočitiji kandidat za takav jedan poduhvat). Ljudi u BiH, s druge strane, svjedoče duboko korumpiranom procesu koji vode etnonacionalističke elite, regionalni samoproglašeni čuvari Dejtonskog mirovnog sporazuma i međunarodna zajednica, omogućeni nefunkcionalnim sistemom u kojem živimo.
S obzirom da su svi akteri profitirali koristeći recept Dejtonskog mirovnog sporazuma, nastavljaju s istim rješenjima: međunarodna elita sa svojim geopolitičkim agendama ponovo je u ulozi moćnih međunarodnih medijatora u potrazi za načinima da smire ratnohuškački nastrojene etnonacionalističke elite.
S obzirom da su svi akteri profitirali koristeći recept Dejtonskog mirovnog sporazuma, nastavljaju s istim rješenjima: međunarodna elita sa svojim geopolitičkim agendama ponovo je u ulozi moćnih međunarodnih medijatora u potrazi za načinima da smire ratnohuškački nastrojene etnonacionalističke elite. Za razliku od 90-ih, danas imamo vrlo aktivne društvene medije. Facebook i Twitter su zatrpani “upozorenjima”, analizama i mišljenjima bh. dijaspore, srednje i visokorangiranih diplomata, različitih “eksperata”, EU parlamentaraca, influensera i tako dalje. Da budemo potpuno iskrene, njihova mišljenja ne doprinose mnogo čemu, osim haosu i traumi.
Trenutni pregovori o promjenama Izbornog zakona i Ustava BiH pripremljeni su traljavo i na brzinu. U pozadini pregovora je konstantno i namjerno pogrešno tumačenje trenutnog Ustava BiH, koji etnonacionalističke elite tumače kako njima odgovara. Nudeći rješenja koja odgovaraju isključivo njihovim ličnim interesima, ali predstavljajući ih kao rješenja “od interesa za etničku grupu”, etnonacionalističke elite (kao i tokom pregovora o Dejtonskom mirovnom sporazumu) guraju međunarodnu zajednicu da podrži njihove zahtjeve. Istovremeno, etnonacionalisti tvrdoglavo insistiraju na onemogućavanju rada postojećih institucija BiH, kreirajući tako osjećaj haosa i neposredne opasnosti od rata.
Svi ovi novi pregovori su povisili nivo tenzija. Etnonacionalističke elite su izvadile svoje male crne knjige ratnohuškačkih slogana. Međunarodna zajednica trči gore-dole optužujući nas s puno entuzijazma da iznova prijetimo sigurnosnoj situaciji cijele regije, pa čak i kontinenta, sve dok ljudi u BiH u čudu promatraju šaradu koja se odigrava ispred njihovih očiju i pitaju se da li će biti u mogućnosti da plate sljedeći račun za struju.
U pozadini ovih tenzija nije međuetnička mržnja, već žestoka konkurencija za kontrolom nad preostalim prirodnim i javnim resursima. I dok oni tako pregovaraju ko će dobiti najveći dio kolača, niko ne pita ljude u BiH da li oni uopšte žele da žive u društvu organizovanom u skladu sa etnonacionalističkim i neoliberalnim principima. Ili su ustvari više zainteresovani za dostojanstvene plate i penzije. Niko ih ne pita koji su njihovi prioriteti – možda spašavanje javnog zdravstvenog sistema od potpune propasti, spašavanje naših rijeka i zraka od zagađenja, šuma od sječe, brda od eksploatacije zbog vađenja kamena, pijeska i šljunka? Ili su im možda važniji javni parkovi nego visoke građevine. Ljudi su iz svih ovih razloga već na ulicama, protestuju. Trenutni pregovori ništa od ovoga ne uzimaju u obzir.
Nefunkcionalnost BiH nije nikakva epifanija. Diskusije o neophodnosti izmjena Izbornog zakona i Ustava BiH koje su ponovo podigle tenzije u 2021. nisu pale s neba. One su posljedica svega što je do sada urađeno.
Već neko vrijeme je očito da se Ustav BiH, kao sastavni dio paketa Dejtonskog mirovnog sporazuma, mora promijeniti jer je kreirao nefunkcionalnu administrativnu i teritorijalnu podjelu zemlje. Isto se može reći i za Izborni zakon koji, kao “popratni proizvod” Ustava, prati istu manjkavu logiku etnonacionalnih podjela. Ali ova zemlja nije vidjela ništa drugo do propalih pokušaja izmjena Ustava BiH i Izbornog zakona.
Svaki put bi ovi takozvani procesi replicirali način pregovora koji je uspostavljen sa Dejtonskim mirovnim sporazumom. Svaki put bi ti procesi podrazumijevali da se međunarodna zajednica iznova koristi istim receptom: razgovori i pregovori sa etnonacionalističkom elitom i ustupci prema njima. Njihov izgovor? Ljudi BiH su ih izabrali, kažu. Slijedom te logike, oni predstavljaju volju naroda. Ali tvrditi da ljudi u BiH biraju etnonacionaliste posljednjih 25 i više godina je taktika dezorijentacije ljudi i iskrivljavanja stvarnosti! Ovo je ništa više do korištenje korumpiranih diskursa kako bi se izbjegla odgovornost, jer su i Ustav i Izborni zakon napisani sa takvom proračunatošću i preciznošću da je izborna pobjeda etnonacionalista uvijek osigurana.
U svim tim pokušajima, međunarodnoj zajednici nije palo na pamet da neuspjeh reforme političkog sistema ima veze i sa njihovim metodama.
Prvi propali pokušaj izmjene Ustava desio se u aprilu 2006. godine. Nakon njega uslijedili su mnogi drugi propali pokušaji. Međunarodna zajednica i etnonacionalističke elite su nizali sastanke pokušavajući naći rješenje koje bi nekako zadovoljilo sve njih, a istovremeno izgledalo kao da se trude da uklone diskriminatorne dijelove Ustava. U svim tim pokušajima, međunarodnoj zajednici nije palo na pamet da neuspjeh reforme političkog sistema ima veze i sa njihovim metodama. Svaki put bi razgovarali sa pojedincima, vođama ove ili one etnonacionalističke stranke. Svaki put bi se ovi razgovori dešavali u različitim gradovima, skupim hotelima i restoranima uz obavezne večere i zdravice, u nadi da će dogovor biti postignut. Svaki put bi razgovori propali. Promatrajući kako se to sve odvijalo, čini nam se da je međunarodna zajednica ipak najviše zajedničkih interesnih tačaka i zajedničkog jezika pronalazila sa etnonacionalistima, smatrajući njih, unatoč kontinuiranim neuspjesima, jedinim relevantnim sagovornicima.
Aktivne odluke međunarodne zajednice da razgovaraju isključivo sa etnonacionalističkom elitom (utjelovljenom u etnonacionalističkim stranačkim vođama) udaljavale su ovu ključnu političku raspravu o društvenom ustrojstvu sve dalje i dalje od institucija BiH. U posljednjih nekoliko godina, ovo je vrlo očigledno. Tokom godina, trojica etnonacionalističkih političkih vođa nisu uvijek imali pozicije s izbornim mandatom. Ali nije ni bilo važno koje (nerelevantne) su pozicije unutar institucija u tom trenutku obnašali, uvijek su bili osobe s kojima međunarodna zajednica isključivo razgovara. Postupajući tako, međunarodna zajednica tretira etnonacionalističke vođe kao vlasnike države, kreirajući uslove za nove, političke krize. Tako da razlog neuspjelim razgovorima nije samo nedostatak volje kod etnonacionalističkih elita da se odreknu dijelova svoje moći koje im je osigurao Dejtonski mirovni sporazum, već i nedostatak volje kod međunarodne zajednice da se odrekne svojih kolonijalnih moći i metoda.
Čak ni presude Europskog suda za ljudska prava nisu pomogle (Sejdić i Finci, Zornić, Šlaku, Pilav i Pudarić). Nijedna nije nikada sagledana u cijelosti. Fokus se isključivo stavljao na određene dijelove. Presude su se često i namjerno pogrešno tumačile. Nadalje, predmet Zornić koji ide najdalje kada je u pitanju propitivanje etnonacionalističke vladavine, u potpunosti se ignorira i gura postrani.
Naravno, mišljenja vladajuće elite susjednih zemalja uvijek se smatraju važnijim od glasova ljudi koji žive u BiH. Etnonacionalističke elite uvijek osiguraju zvaničnu, i javno objavljenu, podršku od za njih relevantnih vladajućih elita susjednih zemalja. U skladu s biznis modelom etabliranim tokom pregovara oko Dejtonskog mirovnog sporazuma, čak i međunarodna zajednica smatra susjedne zemlje relevantnim akterima za razgovore o našim životima. Ovakav pristup u potpunosti ignorira njihovo uplitanje u unutrašnju politiku BiH i destabilizirajući efekat koji imaju, na isti način na koji je ignorirano i njihovo učešće u ratu i posljedična odgovornost za reparacije.
Svaki put kada se izađe u susret zahtjevima etnonacionalističkih elita, situacija se dodatno pogorša. Svako dosadašnje političko ustupanje je promoviralo i ukorijenilo korupciju kao osnovu za funkcioniranje državnih institucija.
Ukoliko se ne osvrnemo na kolonijalni pristup međunarodne zajednice, kao i feudalno i autokratsko ponašanje etnonacionalističkih elita, kontinuirana politička kriza u BiH se neće moći riješiti tako da doprinese izgradnji održivog mira. Održiv mir se ne može graditi na strukturama koje omogućavaju vječitu nekažnjivost korumpiranim elitama. Svaki put kada se izađe u susret zahtjevima etnonacionalističkih elita, situacija se dodatno pogorša. Svako dosadašnje političko ustupanje je promoviralo i ukorijenilo korupciju kao osnovu za funkcioniranje državnih institucija. Svaki put kad bi međunarodna zajednica ove ustupke predstavila kao privremene, bilo je nemoguće popraviti nanesenu štetu.
Ukoliko se nastavi s ovakvim pristupom, ne samo da će se greške iz prošlosti ponavljati već će se situacija, i onako alarmantna, dodatno pogoršati. Jedini način da počnemo popravljati ovaj nakaradni pristup jeste da se ljudi u BiH počnu smatrati akterima sa političkom voljom, a ne subjektima međunarodnih, neoliberalnih, kolonijalnih intervencija, te kolateralnom štetom feudalnih ambicija etnonacionalističkih elita gladnih moći.
Šta se treba promijeniti?
Za početak, moramo se odučiti od svega što nam je nametnuto nakaradnim pristupom implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma, te moramo shvatiti da ne postoje brza rješenja.
Puno toga! Za početak, moramo se odučiti od svega što nam je nametnuto nakaradnim pristupom implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma, te moramo shvatiti da ne postoje brza rješenja. Jedna stvar je sigurna: neophodne su nam radikalne promjene u pristupu izgradnji mira u BiH. Neophodna nam je korjenita transformacija i dekolonizacija trenutnog sistema. Dakle, kako bismo stvorili uvjete za održiv mir, inkluzivnost, kontekstualno razumijevanje i solidarnost moraju postati principi koji će nas voditi kroz izgradnju novog političkog, ekonomskog i socijalnog društvenog poretka u BiH.
Sasvim je jasno da se postojeći Ustav BiH mora promijeniti. Ali, jasno, to se ne može desiti putem niza reformi ili amandmana. Ne postoji nijedan smislen način reforme ustava koji je rezultat ratnih dobiti. Ne postoji nijedan amandman koji može riješiti problem do kraja, a problem je etnonacionalistički, mizogini i autoritativni sistem koji promovira korupciju i nasilje, a kojeg održava kontinuirano izmišljanje konflikta i podjela. Pažljivo razvijene ideje abolicionističkog pokreta o neophodnosti ukidanja duboko nefunkcionalnih sistema umjesto njihovog reformiranja primjenjive su i u diskusijama o načinima izlaska iz krize u BiH. Kako je naša kolegica i mirovna aktivistkinja iz Međunarodne lige žena za mir i slobodu (WILPF) Ray Acheson naglasila: “Abolicija je odbacivanje trenutnih struktura jer su izvor, a ne rješenje, nasilju. Abolicija je također proces izgradnje alternativa”.
Izmijenjeni ustav nije rješenje za BiH. Nama treba novi ustav.
Kako ćemo doći do novog ustava jednako je važno kao i sam sadržaj ustava. Proces pisanja i usvajanja novog ustava za BiH mora biti radikalno drugačiji od procesa pisanja i nametanja trenutnog. Novi ustav mora biti rezultat sveobuhvatnog, transparentnog, uključivog, informiranog i dugoročnog društvenog dijaloga unutar BiH. Za proces je važno i to da postoje mehanizmi koji će onemogućiti etnonacionalističkim elitama, kao i bilo kome izvana, da se miješaju.
Način na koji se princip inkluzivnosti primjenjuje tokom ključnih društveno-političkih diskusija u BiH je farsa. Jedan takav primjer je sramotno prisvajanje ideja direktne demokratije i plenuma koje potiču iz aktivističkih krugova koju je izvršila Delegacija EU u BiH. Delegacija EU je na pompozan način najavila da je njihov odabir članova takozvanog Vijeća građana “jedinstvena prilika za građane BiH da direktno izraze svoje stavove po pitanju reformi ustava i izbornog zakona”. Nejasno je šta je tačno jedinstveno s ovim “odozgo ka dole” projektnim pristupom demokratiji. Ovo je još samo jedan u dugom nizu projektiziranih, neokolonijalnih intervencija koje vode ka depolitizaciji ljudi u BiH.
Kada govorimo o inkluzivnom procesu, važno je naglasiti da ne mislimo na način na koji su se dosadašnji razgovori sa civilnim društvom vodili. Trenutno samo odabrani broj nevladinih organizacija ima pravo glasa, a to su prvenstveno one koje podržavaju narative etnonacionalista i/ili koje su uspostavile same elite. Druga grupa nevladinih organizacija koja ima prostor i pravo govora na takozvanim konzultativnim sastancima su one organizacije koje finansiraju etnonacionalističke elite, donatori ili EU. Konsultacije koje se održavaju sa ovim nevladinim organizacijama najčešće se organizuju kako bi organizatori dobili podršku za već dogovorena rješenja koja dolaze odozgo.
Ovakav pristup dijalogu sa civilnim društvom mora se promijeniti, jer do sada nije bio funkcionalan. Ovi dijalozi ne odražavaju intersekcionalna iskustva i stvarnosti ljudi u BiH. Oni ne nude stvarni prostor za analizu, kritiku, uticanje i/ili odbacivanje neoliberalnih ekonomskih i političkih politika koje promovišu etnonacionalističke elite, samoproglašeni regionalni čuvari ili međunarodna zajednica.
Svaki ozbiljan, inkluzivan i efikasan dijalog mora počivati na principu najšireg mogućeg učešća ljudi koji žive u BiH, te ga moraju voditi aktivisti i aktivistice i ljudi koji djeluju na nivou svojih lokalnih zajednica.
Svaki ozbiljan, inkluzivan i efikasan dijalog mora počivati na principu najšireg mogućeg učešća ljudi koji žive u BiH, te ga moraju voditi aktivisti i aktivistice i ljudi koji djeluju na nivou svojih lokalnih zajednica. Nadalje, najšire moguće učešće ljudi iz BiH u procesu pisanja novog ustava i odlučivanja o budućoj društveno-političkoj organizaciji zemlje podrazumijeva uključivanje ljudi iz različitih društvenih sektora. Proces mora biti otvoren za sve identitete koje stanovnici BiH smatraju važnim, ali najvažnije od svega je učešće ljudi sa različitim životnim iskustvima struktura opresije, te perspektive osoba iz svih društveno-ekonomskih stratifikacija.
Također moramo podvući važnost kreiranja adekvatnih uslova koji će omogućiti širem bosanskohercegovačkom društvu da se uključi u ovaj proces. Moramo osvijestiti da je proces implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma ustvari depolitizirao ljude koji žive u BiH. U skladu s tim, moramo prihvatiti da je neophodno određeno vrijeme da se taj proces preokrene, jer se društvene promjene ove vrste neće desiti preko noći.
Ad hoc privremena rješenja se ne bi smjela predlagati niti nametati, jer će zakomplikovati i onako već komplikovanu političku situaciju ili je čak i pogoršati. Umjesto toga, fokus mora biti na pružanju adekvatnih političkih alatki (npr. političke ekonomije) i rječnika kako bi ljudi u BiH mogli artikulisati svoje stavove i uključiti se u proces zamišljanja i osmišljavanja društva u kojem želimo živjeti.
Potreban nam je proces (re)politizacije društva koji će srušiti trenutni patrijarhalni, kolonijalni, militaristički i kapitalistički sistem, te započeti novi proces koji jeste kompleksan i kao takav zahtijeva prostor za refleksije.
Potreban nam je proces (re)politizacije društva koji će srušiti trenutni patrijarhalni, kolonijalni, militaristički i kapitalistički sistem, te započeti novi proces koji jeste kompleksan i kao takav zahtijeva prostor za refleksije. Tek kada ljudi iznova osvijeste svoje političke pozicije, proces izrade novog ustava može započeti. Ovaj proces ne mogu voditi ljudi iz međunarodne zajednice ili etnonacionalističke elite. Moraju ga voditi ljudi koji svakodnevno žive stvarnost BiH (iz svih sfera društva i sa različitim iskustvima opresije).
Činjenica da je trenutni Ustav BiH nametnut ljudima koji žive u BiH i da je sastavni dio mirovnog sporazuma neminovno odvlači proces izmjene ustava u svadljivu diskusiju o ponovnom pregovaranju samog Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ovo kreira prostor etnonacionalističkim elitama da kontinuirano jačaju svoju militariziranu retorku i prijete ratom.
Shodno tome, mora se odustati od bilo kakve rasprave i povezivanja izrade novog ustava sa takozvanim Dejtonom II, a kada se novi ustav za BiH usvoji, Dejtonski mirovni sporazum mora u potpunosti postati irelevantan.
Nadalje, neželjeno miješanje Hrvatske i Srbije u suverenitet i interna pitanja BiH temelji se na netačnom tumačenju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako bi se izbjegli navodi ove dvije zemlje da njihova navodna pozicija “čuvara sporazuma” zahtijeva uključenost, dok se ustvari radi o klasičnom miješanju u unutrašnja pitanja druge države, jezik Dejtonskog mirovnog sporazuma mora se odbaciti. Kako bismo stvorili okruženje unutar kojeg možemo stabilizirati BiH i raditi na održivom i pravednom miru, ljudi BiH moraju postati jedini legitimni politički subjekti.
Moramo se oduprijeti neoliberalnim politikama međunarodnih finansijskih institucija koje nam se nameću preko takozvanih programa strukturalnog prilagođavanja i kreditnih uslova. Međunarodna zajednica, uključujući međunarodne finansijske institucije i bilateralne donatore su, jednako kao i etnonacionalističke elite, odgovorni za više od 25 godina kršenja naših ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Ova odgovornost se mora prepoznati, adresirati i u konačnici obeštetiti.
Počele smo pisati ove eseje kako bismo ispričale priču o 25 godina takozvane izgradnje mira. Htjele smo izaći iz okvira dominantnih interpretacija, narativa i razumijevanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i njegovih posljedica po BiH. Htjele smo unijeti u javni prostor priču o posljedicama i efektima tog sporazuma iz feminističke perspektive, perspektive koja inače ne može doći do izražaja usred ogromnog broja, prvenstveno muških, “ekspertnih” analiza. Ove “ekspertne” analize dolaze od međunarodnih, regionalnih ili lokalnih grupa ili pojedinaca; one su etnonacionalističke i/ili liberalne prirode; često podržavaju kapitalističke ideje i ideologiju; ponekad čak dolaze i iz socijalističkih krugova. Ovi analitičari su svih dobi i sa različitim biografijama, nekada su usko vezani uz vladine institucije, a nekada dolaze iz nevladinog sektora. Ali svim tim perspektivama zajedničko je to da su duboko patrijarhalne i da zauzimaju jako puno vremena i prostora.
Glavni zadatak Dejtonskog mirovnog sporazuma nije bio izgradnja mira, već izgradnja neoliberalnog kapitalizma.
Htjele smo također da pokažemo puni spektar posljedica jednog mirovnog sporazuma koji su dogovorile lokalne i međunarodne grupe, isključivo u sopstvenu korist, potpuno nezainteresirane za ljude u BiH i njihovu postratnu stvarnost. Glavni zadatak Dejtonskog mirovnog sporazuma nije bio izgradnja mira, već izgradnja neoliberalnog kapitalizma. Kontekst unutar kojeg se odigrava ova loše osmišljena izgradnja mira u BiH između ostalog uključuje: neokolonijalnu i neofeudalnu eksploataciju i komodifikaciju naših života, rada i (prirodnih) resursa, etnonacionalističku aproprijaciju državnih struktura i eksproprijaciju zemlje i zajedničkih dobara, glorifikaciju privatnog i javnog duga koju promoviraju međunarodne finansijske institucije, postepeno ali odlučno nametanje programa strukturalnog prilagođavanja, te normalizaciju i formalizaciju korporativne zloupotrebe moći i korupcije. Dejtonski mirovni sporazum je uspio zaustaviti rat, ali je nemilosrdno nastavio omogućavati nasilje, militarizaciju, neokolonijalizam i patrijarhat – svaki od njih sušta je suprotnost samom konceptu mira.
Dejtonski mirovni sporazum je uspio zaustaviti rat, ali je nemilosrdno nastavio omogućavati nasilje, militarizaciju, neokolonijalizam i patrijarhat – svaki od njih sušta je suprotnost samom konceptu mira.
Nezadovoljstvo nametnutim rješenjima među ljudima u BiH raste. Oni zahtijevaju promjene, jer su umorni od čekanja na mir i barem neki prividni napredak. Politički status quo i potpuno urušavanje socijalnih i ekonomskih prava, što je veliku većinu ljudi gurnulo u siromaštvo, više nisu prihvatljivi. Aproprijacija zemlje i resursa je prijetnja samim našim životima, jer uzrokuje zagađenje zraka, vode i zemlje. Proces politizacije društva i zahtjevi za vraćanje moći ljudima su u svojim začecima – posebno ako uzmemo u obzir aktivizam usmjeren ka zaštiti naših prirodnih resursa i javnih površina. Kako se glas ljudi nanovo politizira, naziru se i glasovi koji propituju trenutno političko i ekonomsko uređenje države.
Priča o miru u BiH više nije samo pitanje suočavanja sa posljedicama rata iz ’90-ih. Posljedice su se s vremenom i nakon godina zanemarivanja i loše osmišljenog mirovnog sporazuma usložnile. Sada je neophodno ukinuti strukture Dejtonskog mirovnog sporazuma koje su konsolidovale moć u rukama nekolicine. Iako je prošlo više od 25 godina, BiH još uvijek treba da izgradi mehanizme za održiv i pravedan mir. Taj poduhvat zahtijeva ponovno centriranje ideje o tome ko je stvarni izvor moć – ne međunarodna zajednica, ne etnonacionalistička elita i ne institucije koje su izgrađene da održavaju njihovu autoritativnu vladavinu. Moć je u rukama ljudi.
Moć je u rukama ljudi.