Zbog nedostatka zajedničkog okvira za suočavanje s prošlošću ljudima u BiH preostala je samo jedna opcija: da svako za sebe zahtijeva javni prostor neophodan da ispriča priču o pretrpljenim povredama.

Nikakav okvir za memorijalizaciju, govorenje istine ili utvrđivanje činjenica nije predviđen Dejtonskim mirovnim sporazumom. Jedino što je on predvidio jeste osnivanje pomalo bizarne Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (Aneks 8). Ovaj ogromni propust je mogao dovesti do tišine, odnosno neadresiranja ijednog zločina putem komemorativnih događaja kako bi se očuvao “mir” u društvu, kao što je to urađeno u nekim drugim državama, na primjer Španiji. Međutim, u BiH situacija je potpuno obrnuta. Različiti kolektivi žrtava (kreirani manjkavim procesom unutar kojeg je kolektiv prvo grupiran na osnovu etničke pripadnosti i individualnog zločina, a onda kao takav homogeniziran) insistirali su da uđu u javni prostor i komemoriraju određene događaje. Za razliku od Španije, gdje je takvo što bilo zabranjeno, etnonacionalističke elite su ohrabrivale privatno inicirane komemorativne prakse. Zbog nedostatka zajedničkog okvira za suočavanje s prošlošću ljudima u BiH preostala je samo jedna opcija: da svako za sebe zahtijeva javni prostor neophodan da ispriča priču o pretrpljenim povredama.

Privatizacija memorijalizacije se manifestira na različite načine: obilježavanjem određenih osoba, događaja, zločina, bitki, mjesta itd. Ove komemoracije uključuju izgradnju memorijala, spomenika, vjerskih objekata i obilježja na javnim mjestima, postavljanje spomen-ploča, (pre)imenovanje ulica, održavanje ceremonijalnih ili drugih skupova nalik na proteste. Ove intervencije i prakse iniciraju različiti akteri: od pojedinaca i pojedinki, aktivistica i aktivista, različitih nevladinih organizacija (od zagovaračkih organizacija do udruženja žrtava ili veterana), nižih administrativnih jedinica poput mjesnih zajednica i općina, do političkih partija i pojedinih političara i političarki. Inicijative koje predvode administrativni nivoi su ograničene na kontekst lokalne zajednice, te unatoč njihovoj naizgled institucionalnoj prirodi, najčešće se ne vežu za već utvrđene činjenice (ako takve postoje), već doprinose kreiranju privatnih sjećanja.

Ilustracije radi, u selu Liplje u opštini Zvornik, mnogi žitelji sela, uključujući mnoge žene i djevojčice, držani su u koncentracionom logoru. Mnogi su bili mučeni i ubijeni, dok su žene i djevojčice silovane. Do današnjeg dana niko nije optužen ili procesuiran za ove zločine, zbog čega su žrtve i porodice žrtava prepuštene da i dalje tragaju za načinom da se prizna da su se zločini uopće desili. Jedna privatna osoba odlučila je da popuni tu prazninu tako što je podigla spomenik na mjestu gdje je bio koncentracioni logor. Natpis na spomeniku obilježava “mnoge silovane majke i sestre” koje su ubijene, zajedno sa nekih 400 drugih mučenih ljudi.

Mi ne znamo mnogo o osobi koja je dala podignuti spomenik. Znamo samo da je čovjek bio žitelj sela. Ne znamo koju priču on želi ispričati, ali primjećujemo da su jedine žene koje se obilježavaju putem ove privatne inicijative one koje su definisane kao sestre ili majke. Ženama koje su preživjele silovanje nije dozvoljeno da budu išta drugo do majki i sestara. Nisu mogle biti prosto samo žene. Spomenik koji je podignut podsjeća na nadgrobni spomenik i aludira, na jedan vrlo problematičan način, da se žene iz sela, unatoč tome što su mnoge preživjele zločin silovanja, smatraju mrtvim. Međutim, bez obzira što ga je podigla privatna osoba, ovaj spomenik je postao jedno od centralnih mjesta za komemoraciju zločina u selu. Natpis na spomeniku, koji je osmislila i napisala jedna osoba sa svim svojim (u ovom slučaju patrijarhalnim) predrasudama, postao je dio javnog narativa.

Međutim, ne uspijevaju svi da se izbore za javni prostor za individualnu komemoraciju jer pristup tom prostoru ovisi o sposobnosti različitih kolektiva žrtava da postanu vidljivi.

U kontekstu gdje, čini se, svi imaju svoju verziju istine, privatizacija i individualizacija memorijalizacije uzrokovana je strahom među žrtvama da će njihova priča ostati neispričana, te da će biti zaboravljena. Međutim, ne uspijevaju svi da se izbore za javni prostor za individualnu komemoraciju jer pristup tom prostoru ovisi o sposobnosti različitih kolektiva žrtava da postanu vidljivi. Ovo je od različitih kolektiva žrtava – već oblikovanih ograničenjima koja dolaze sa, njima jedino mogućim, individualnim zahtjevima za reparacije za povrede koje su pretrpjeli – napravilo suparnike i pozicioniralo ih jedne naspram drugih.

Kao ilustraciju uzet ćemo primjer Prijedora. U Prijedoru je sproveden sistematski i organizovani progon ljudi koje su počinioci identifikovali kao ne-Srbe. Podjela teritorija, ozvaničena u Dejtonskom mirovnom sporazumu i dogovorena između etnonacionalističkih elita, stvorila je situaciju u kojoj je Prijedor postao dijelom Republike Srpske. Međutim, zločine na tom prostoru upravo je počinila Vojska Republike Srpske. Shodno tome, žrtvama je dugo vremena onemogućavana svaka memorijalizacija ili se, ako su i bila dozvoljena, na obilježavanja gledalo sa animozitetom.

U nedostatku bilo kakvog oblika institucionalne podrške ili strateškog pristupa memorijalizaciji, potreba za prepoznavanjem i priznavanjem stradanja ljudi bila je velika. U neposrednoj blizini Prijedora postojala su četiri zloglasna koncentraciona logora u kojima se sprovodilo mučenje, silovanje i ubijanje; mnoga sela su spaljena do temelja, a većina žitelja ubijena tokom napada, dok su mnogi prisilno raseljeni. U samom gradu, svi ne-Srbi su morali nositi bijele trake ili obilježiti svoje kuće bijelim plahtama, nakon čega su odvođeni u koncentracione logore, ubijani u svojim kućama. Mnogi od njih se još uvijek smatraju nestalim. Prijedor je opština gdje je otkrivena najveća masovna grobnica u BiH. Većina zločina je počinjena u periodu od maja do augusta 1992. godine.

Važno je naglasiti da se prvo procesuiranje ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) ticalo upravo zločina počinjenih u Prijedoru, te da je općenito najveći broj procesuiranja za ratne zločine vezano za ovo područje. Međutim, udaljenost sudova, u kombinaciji sa generalnim nedostatkom interesa države da pronađe adekvatne prakse za memorijalizaciju kako bi priznala patnje civilnih žrtava rata, dovela je do toga da su udruženja žrtava, koja su težila da obilježe najvažnije događaje i datume, inicirala mnogobrojne komemorativne rituale.

Stoga Prijedor od maja sve do kraja augusta postaje mjesto sa brojnim komemorativnim događajima koji obilježavaju otvaranje i zatvaranje svakog koncentracionog logora pojedinačno; svako selo obilježava datum kada je napadnuto i kada su masakri počinjeni; obilježava se dan nestalih, datum kada je svim ne-Srbima naređeno da nose bijele trake itd. Naravno, podrška među različitim grupacijama žrtava postoji. Na primjer, logoraši i porodice nestalih osoba učestvuju jedni kod drugih u komemorativnim skupovima. Međutim, prisutna je također i konkurencija među mnogima, odnosno sporenja čija su lična iskustva “istinitija”, “relevantnija” ili “zaslužnija” da postanu dijelom javnog narativa.

Čini se da se mnogo puta ove suprotstavljene komemorativne prakse gurnu u javni prostor kako bi podstaknule raspravu o tome “ko je počeo rat”, a ne da bi doprinijele suočavanju s prošlošću i zacjeljenju trauma.

Za srpske etnonacionalističke elite na vlasti u Prijedoru, svaki vid komemorativnih dešavanja smatra se napadom na njihovu moć. U skladu s tim, razvili su paralelne i suprotstavljene komemorativne prakse, unutar iste matrice privatnih i individualiziranih inicijativa. Čini se da se mnogo puta ove suprotstavljene komemorativne prakse gurnu u javni prostor kako bi podstaknule raspravu o tome “ko je počeo rat”, a ne da bi doprinijele suočavanju s prošlošću i zacjeljenju trauma. Ove suprotstavljene prakse su osmišljene tako da opravdaju počinjene zločine.

Drugi primjer mnoštva suprotstavljenih glasova u javnom prostoru je memorijalizacija opsade Sarajeva. Tokom rata, Sarajevo, glavni grad BiH, bio je fizički podijeljen. Većina centralnog dijela grada bila je pod opsadom Vojske Republike Srpske (VRS) i pod kontrolom Armije Republike BiH (ARBiH), dok je većinu rubnih dijelova grada okupirala VRS. Opsada urbanih dijelova je uključivala proizvoljno i ciljano granatiranje te ciljanu snajpersku paljbu na civile i civilnu infrastrukturu; uskraćivanje vode, struje, hrane i plina itd. što je sve vršila Vojska RS. Iako je političko vodstvo Republike BiH proglasilo nultu toleranciju za ratne zločine u dijelovima pod kontrolom ARBiH, neke ratne zločine su počinili i pripadnici Armije RBiH. U okupiranim dijelovima, Vojska RS je činila progon nad civilnim stanovništvom, što je uključivalo proizvoljna i ciljana ubistva, zatvaranja, mučenja i silovanja ljudi koji su se ili identificirali kao ne-Srbi ili su se protivili progonu civila. Civili koji su živjeli u okupiranim dijelovima su također bili izloženi povremenoj paljbi sa vojnih pozicija ARBiH.

Memorijalizacija ratnih dešavanja u Sarajevu je poprimila selektivan, ali i nasumičan oblik. S obzirom da ne postoji dogovor oko zajedničkog narativa o ratu, ili čak i o opsadi Sarajeva (unatoč činjenici da je MKSJ emitirao važne dijelove relevantnih suđenja i unatoč postojanju sudski utvrđenih činjenica), s vremenom su se formirali mnogobrojni i suprotstavljeni narativi. Ovi narativi su suprotstavljeni kada je u pitanju datum kada je opsada počela; da li se neka dešavanja, kao zaustavljanje vojnog konvoja koji se povlačio iz kasarne, trebaju karakterizirati kao ratni zločini ili ne, te koliko je ljudi ubijeno; da li su ubijene osobe bili vojnici ili civili; ko je izvršio ubistva itd.

Obilježavanje nekih događaja tokom kojih je ubijen znatan broj civila (npr. masakr na Markalama, red za hljeb u Ferhadiji ili granatiranje škole na Alipašinom polju) organizuju pojedine porodice ubijenih ili udruženja porodica žrtava, a ponekad čak sami načelnici općina gdje je zločin počinjen. Podignuto je i Spomen-obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva u centralnom dijelu grada, ali ne bez kontroverzi (npr. na spomeniku se ne nalaze imena sve ubijene djece; posebno su izostavljena imena djece koja su ubijena u okupiranim dijelovima grada, da li od samih okupatora ili granate ispaljene iz opkoljenog Sarajeva). Po cijelom gradu postavljene su brojne spomen-ploče. Postavljali su ih pojedinci, firme, organizacije ili institucije sjećajući se tako svojih zaposlenika koji su ubijeni kao civili ili kao vojnici u odbrani grada. Ploče također postavljaju općinske ili niže administrativne jedinice, na mjestima gdje su ubijeni civili ili vojnici. Mjesta na kojima su granate ubile više od jedne osobe obojena su crvenom bojom. Ova vrsta simbolične memorijalizacije postala je poznata kao “sarajevske ruže“. Tokom opsade, patnja i stradanja civila su bila velika, a zločini mnogi. U skladu s tim, i zbog toga što su iskustva individualizirana i privatizirana, komemorativnih praksi i memorijalizacija je mnogo.

Nedavno je grad Sarajevo donio odluku da podigne još jedan spomenik obilježavajući tako ubistva određenih civila iz dijelova grada koji su bili pod opsadom, a koja su počinili vojnici Armije RBiH na Kazanima. Ova intervencija je važna jer se smatra među prvim, ako ne prvom, takve vrste, jer obilježava stradanja “njihovih” žrtava “naših” zločina. Važno je naglasiti da je mjesto gdje je spomenik podignut fizički nepristupačno i nevidljivo široj javnosti, čime se izuzima iz diskursa o memorijalizaciji opsade. Predloženi natpis na spomeniku je “Spomen obilježje Kazani (1992-1994). Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana”. Tekst je popraćen imenima 17 žrtava koja su do tog dana ekshumirana iz Kazana i identificirana.

Iako se ovo može činiti kao zvanična intervencija, ona još uvijek spada u privatne. Gradonačelnica Sarajeva je predložila ovo “umjetničko” rješenje, ona je predložila mjesto podizanja spomenika, kao i sam natpis na njemu, bez bilo kakvih širih konsultacija s javnošću. Iako je njen prijedlog Gradsko vijeće odobrilo, činjenica je da nije bilo društvenog dijaloga – jedini dijalog koji je gradonačelnica imala bio je sa vojnim generalima, koji su, što nimalo ne iznenađuje, podržali njen prijedlog. Ali čak se i ovaj dijalog desio post factum i tek onda kada su se pojavili kritički glasovi.

S obzirom da natpis na spomeniku nije prošao javnu raspravu, otvoren je prostor za brojna (lična/privatna) mišljenja. A kako ne postoji zajedničko razumijevanje rata i njegove memorijalizacije, stavovi automatski zauzimaju “moralo uzvišene” pozicije. Tako strana koja se identificira kao srpska tvrdi da spomenik treba obilježavati isključivo stradanja srpskih žrtava – iako je činjenica da su ubijeni civili pripadali različitim etničkim skupinama ili se sami nisu svrstavali u bilo koju etničku grupu. U skladu s tim zahtjevom, ova strana zahtijeva vjerske simbole na spomeniku, npr. pravoslavni križ, te da se počinioci identificiraju po nacionalnoj osnovi. A onda postoji i strana koja se protivi identifikaciji počinilaca. Ova strana koja se identificira sa Armijom RBiH tvrdi da su zločine počinili pojedinci te da se Armija kao takva ne može smatrati odgovornom. Treća strana se opet protivi izostavljanju imena počinilaca sa spomen-obilježja. Neki glasovi iz ove treće skupine također kritiziraju izabranu lokaciju spomenika.

Činjenica da nije bilo javne diskusije prije donošenja odluke o izgledu i sadržaju spomenika stvorila je prostor da svi iznesu svoje lično mišljenje. Svi ovi glasovi stavljaju žrtve isključivo u etnički predodređene okvire, gdje žrtve postaju “naše” i “njihove”, a nikako civilne žrtve rata. Tako da bez obzira da li su glasovi za ili protiv ovakvog spomenika, svi oni podržavaju narativ o ratu koji su nametnule etnonacionalističke elite. Nadalje, prijedlog gradonačelnice otvara puno više pitanja nego što daje odgovora. Ovakva memorijalizacija potiskuje sam spomenik u domenu arhitektonske intervencije u javni prostor, a nikako od njega ne pravi intervenciju u proces suočavanja s prošlošću.

Sve ove individualizirane i privatizirane prakse memorijalizacije su stvorile brojne, paralelne pristupe koji na kraju stvaraju kakofoniju glasova, gdje nema komunikacije i gdje se svi nadglasavaju.

Umjesto da se suočavanje s prošlošću dešava unutar zajedničkog okvira, tako da se svačija iskustva stradanja priznaju i izgradnja održive budućnosti i mira unaprijedi, mi danas imamo situaciju u kojoj svi insistiraju da su upravo njihova iskustva najvažnija, a njihov način suočavanja s prošlošću najrelevantniji i najadekvatniji. Sve ove individualizirane i privatizirane prakse memorijalizacije su stvorile brojne, paralelne pristupe koji na kraju stvaraju kakofoniju glasova, gdje nema komunikacije i gdje se svi nadglasavaju. Komemorativne prakse su međusobno dovoljno slične u svojim performansama da se čini da nisu rezultat privatnih i individualiziranih pokušaja već da čine dijelove istog institucionaliziranog okvira. Onda je sasvim svejedno da li su činjenice utvrđene ili ne; svi narativi, čak i oni suprotstavljeni, imaju istu snagu i utjecaj na javni prostor.

Rezultat je da se svi sjećaju i kreiraju narative onako kako to njima odgovara. Na kraju, sve ove “priče” proizvode ili monologe ili konflikte. Svi se raspravljaju sa svima, a niko nema osjećaj zadovoljenja. Na ovaj način se konflikt, kao i lične traume, održava i perpetuira. Ne postoji konstruktivan dijalog koji može dovesti do međusobnog razumijevanja i empatije. Ispražnjen je od konteksta, te time onemogućava ostvarenje pravde ili suočavanje s prošlošću.

Individualna satisfakcija je važan dio izgradnje održivog mira, posebno iz perspektive porodica žrtava koje tragaju za restorativnom pravdom. Prema tome, nisu sve privatne i individualizirane prakse memorijalizacije ili poruke koje pokušavaju prenijeti, kao ni način na koji se događaji obilježavaju loše per se. Ipak, ako nisu dijelom kolektivnog pokušaja suočavanja s prošlošću i nemaju zajednički dogovoren okvir, neograničeno pravo govora, unutar kojeg svi mogu reći šta god žele, bez obzira na posljedice, stvaraju prostor za suprotstavljene narative. Svaka grupa ili pojedinac može tvrditi da je baš njihov narativ superioran nad drugim narativima, a vrlo često se ovaj prostor koristi za relativizaciju i opravdanje “naših” zločina. Ovo također stvara prostor za, kako je to hrvatski publicista Viktor Ivančić tokom svoje prezentacije na Korčula after Party u septembru 2021. nazvao, “komemorativne forme huškanja”.

Kao i sa većinom drugih stvari u BiH, privatne komemoracije predstavljaju dobru priliku za etnonacionalističke elite. Većina ovih praksi su mimikrije komemorativnih praksi razvijenih tokom socijalističke ere kada je komemoracija događaja iz Drugog svjetskog rata bila u funkciji jačanja ideološkog temelja društva. Ovog puta, ideološki temelji su drugačiji.

Performativno korištenje simbola pomaže svakoj etničkoj grupi da “svojata” žrtve i tako doprinosi narativu “nas” i “njih”.

Danas, komemorativne prakse većinom sadrže vjerske simbole i performanse kako bi etničke razlike bile vidljive. Nadalje, s obzirom da su jedini vidljivi označitelji razlika (osim religije) između etničkih grupa zastave, one su obavezna rekvizita na svim komemoracijama kako bi se demonstrirala pripadnost određenoj etničkoj grupi. Performativno korištenje simbola pomaže svakoj etničkoj grupi da “svojata” žrtve i tako doprinosi narativu “nas” i “njih”.

Unutar postojećeg okvira, u kojem se zajednički interes definira kroz etnonacionalnu pripadnost, onako kako je to strukturirao Dejtonski mirovni sporazum, takmičenje između individualnih narativa stradanja lako se pretvorilo u narative koji odgovaraju etnonacionalističkim elitama i njihovim manipulacijama. Zapravo, ohrabrivanje privatnih komemoracija u javnom prostoru je počelo onog momenta kada su etnonacionalističke elite shvatile da od većine komemoracija mogu imati koristi. Brojne komemoracije su vrlo brzo popunjene političkim elitama, koje se gotovo laktajući probijaju u prve redove, željni da dokažu kako podržavaju ovu ili onu komemoraciju. Što više ceremonija etnonacionalističke elite mogu prisvojiti to više prostora imaju da etničku grupu koju tvrde da predstavljaju preplavljuju pozicijom žrtve koju onda instrumentaliziraju, pretvarajući je u alatku za mobilizaciju i konsolidaciju svojih redova. Ali njihov se interes za žrtve i zahtjeve za pravdu ugasi čim se ugase i kamere na kraju komemoracije.

Povrh toga, neke od komemorativnih ceremonija se koriste u svrhu relativizacije ratnih zločina. Suprostavljajući dvije različite komemorativne ceremonije koje obilježavaju dva različita zločina (počinjena nad ljudima identificiranim kao pripadnici dviju različitih etničkih grupa), etnonacionalističke elite teže da “dokažu” da su zločini počinjeni kao lančana reakcija, odnosno da je jedan zločin počinjen kao reakcija na drugi te da je kao takav opravdan.

Etnonacionalistička aproprijacija memorijalizacije u svrhu kreiranja suprotnih narativa proteže se i do negiranja genocida.

Etnonacionalistička aproprijacija memorijalizacije u svrhu kreiranja suprotnih narativa proteže se i do negiranja genocida. Na primjer, neki od komemorativnih događaja i narativa su osmišljeni da bi se suprotstavili sudski utvrđenim činjenicama i postojećim komemoracijama genocida u Srebrenici. Oni uključuju spomen-ploče i spomenike koji veličaju ratne zločince te su sastavni dio politike koja ciljano relativizira ratne zločine i negira genocid. Politike negiranja genocida postoje od samog počinjenja genocida u Srebrenici, i svakim danom otvaraju sve više prostora za militarizaciju ekstremne etnonacionalističke politike i grupa. Ovo se može usporediti sa sve učestalijim poricanjem Holokausta u Evropi, ili Sjedinjenim Američkim Državama, te posljedičnim oživljavanjem militariziranih neonacističkih grupa.

Nadalje, etnonacionalističke elite vrlo vješto zloupotrebljavaju memorijalizaciju, a posebno komemorativne prakse, kako bi označile teritorije i “rezervisale” ih za sebe. Sve, od spomen-ploča, (pre)imenovanja ulica i institucija, do aproprijacije historijskih spomenika (posebno onih iz Drugog svjetskog rata) koristi se kako bi se (pre)oblikovala i redefinirala namjena javnog prostora – posebno kako bi se olakšalo etnonacionalističkoj eliti svojatanje određene teritorije. Na neki način, ovo je nastavak rata za teritoriju bez smrtonosnih sredstava. Sav ovaj “trud” je usmjeren ka konstrukciji narativa vezanog za etnicitet, za (ponovno) definisanje etničkog identiteta, i (ponovno) osmišljavanje tradicija kako bi se teritorije obilježile i svojatale. Na osnovu svega ovoga, etnonacionalističke elite mogu zahtijevati odnosno jačati svoju moć.

Ako pogledamo šta se sve obilježava, mnoge od ovih inicijativa doprinose daljoj militarizaciji društva. Neke od komemorativnih praksi čak i romantiziraju rat. Ovo je posebno vidljivo u komemoraciji poginulih vojnika, bitaka i nasumično proglašenih ratnih heroja. Komemorativne ceremonije su prepune vojnih simbola i performansi. S obzirom da ne postoji usaglašen okvir unutar kojeg razgovaramo i obilježavamo rat, te unatoč postojanju sudski utvrđenih činjenice na MKSJ-u i domaćim sudovima, privatizirane, komemorativne prakse se lako izmanipuliraju kako bi ispričale priče o velikim bitkama, ili čak od ratnih zločinaca napravile ratne heroje. A komemorativne ceremonije, čini se, imaju više utjecaja na ljude nego sudovi.

Mnogo puta komemorativne prakse i spomen-obilježja ignoriraju stvarne motivacije vojnika za priključivanje ovoj ili onoj vojsci. Na primjer, mnogi vojnici su prisilno mobilisani ili su se pak priključili vojsci jer nisu imali drugi način za preživljavanje. Na kraju krajeva, mnogi muškarci su bili pod utjecajem patrijarhalnog razumijevanja rata i njihove uloge u njemu. Ali se ipak svi poginuli vojnici obilježavaju kao vojnici koji su poginuli boreći se za vjeru ili etnonacionalno pitanje, iako mnogi od njih možda nisu imali ni jedan od tih identiteta ili motivacija.

Memorijali koji slave žrtvovanje poginulih vojnika i navodnih ratnih heroja postavljeni su na javnim mjestima, često uz puteve, na uzvisinama, u školskim dvorištima te dječjim igralištima i parkovima.

Memorijali koji slave žrtvovanje poginulih vojnika i navodnih ratnih heroja postavljeni su na javnim mjestima, često uz puteve, na uzvisinama, u školskim dvorištima te dječjim igralištima i parkovima. BiH je prepuna memorijala koji oslikavaju muškarce koji su “dali svoje živote” za ovu ili onu borbu, uvijek uokvirenu u patriotsku, etnonacionalističku odbranu etničke grupe. Na spomen-obilježjima palim borcima najviše se ističe vjerska simbolika, kao jedna od najvidljivijih odrednica etničkih razlika. Putovanje kroz BiH je stoga vrlo interesantno iskustvo. Pored puteva se mogu vidjeti, jedna za drugim, mnoga spomen-obilježja različitim herojima. Spomen-obilježja su različite veličine i oblika, ali uvijek pričaju istu priču o herojskoj smrti.

Jedan takav istaknuti primjer može se naći u selu između Vlasenice i Bijeljine. Poginuli muškarci (vojnici) su (pretpostavljamo) rodom iz tog sela. Spomen-obilježje podignuto u znak sjećanja na njih postavljeno je pored magistralne ceste kako bi bilo vidljivo prolaznicima. Spomenik oslikava kartu BiH, ali samo entitet Republiku Srpsku (za koju su vojnici navodno dali živote), dok je ostatak BiH isječen i zamijenjen krstom. Na taj način spomenik nosi dvostruku simboliku – entitet Republika Srpska “nošen” na krstu, i smrt vojnika kao žrtva za krst i za entitet.

Militarizacija je sastavni dio etnonacionalističkih narativa o neophodnosti žrtvovanja za veće dobro etničke grupe, što se djeci usađuje od prvog dana škole.

Ne radi se samo o mjestima gdje se memorijali postavljaju, već i o imenovanju škola i dječjih igrališta po navodnim ratnim herojima (neki od njih su i osuđeni ratni zločinci). Ova vrlo otvorena praksa militarizacije dovela je do normalizacije rata. Militarizacija je sastavni dio etnonacionalističkih narativa o neophodnosti žrtvovanja za veće dobro etničke grupe, što se djeci usađuje od prvog dana škole. Ovakva praksa je danas toliko normalizovana da etnonacionalističke elite, u svojim kampanjama konstrukcije etničkog identiteta, idu i korak dalje te se ne koriste samo ratnim herojima/ratnim zločincima iz 90-ih, već i fašistima iz Drugog svjetskog rata, uzdižući ih u heroje (tako ustvari ponovno osmišljavaju historiju u skladu s etnonacionalističkim narativima).

U posljednje vrijeme, naše društvo svjedoči sve većem broju komemorativnih praksi koje se odnose na fašiste, ratne zločince i etnonacionalističke saradnike nacističke Njemačke. Proces rehabilitacije ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, koji se prvenstveno dešava u susjednim zemljama (ponekada čak i putem sudskih procesa), počeo se prelijevati i u BiH. Ovo je najvidljivije u ekstremno militariziranom komemorativnom postrojavanju etnonacionalističkih trupa iz Drugog svjetskog rata, vjerskim komemorativnim obredima, preimenovanju škola, ulica i javnih institucija. Također svjedočimo korištenju murala kao novog oblika komemorativnih praksi. Zidovi na ulazima nekih gradova “ukrašeni” su likovima ne samo ratnih zločinaca iz 90-ih već i iz Drugog svjetskog rata. Na taj način, svaka od etnonacionalističkih elita pokušava pokazati historijsku “relevantnost” i kontinuitet svojih ideoloških projekata.

 Mirovni sporazum, koji nije stvorio prostor za društveni dijalog, već za monologe i konfrontacije, podbacio je u ostvarivanju svog osnovnog cilja – stvaranje uslova za izgradnju održivog mira.

Način na koji se memorijalizacije dešavaju u BiH, putem privatnog i individualiziranog polaganja prava na javni prostor, dodatno pokazuje neuspjeh Dejtonskog mirovnog sporazuma kada je u pitanju izgradnja društva. Umjesto toga, Dejtonski mirovni sporazum je omogućio formiranje različitih grupa i hiperindividualizaciju. Mirovni sporazum, koji nije stvorio prostor za društveni dijalog, već za monologe i konfrontacije, podbacio je u ostvarivanju svog osnovnog cilja – stvaranje uslova za izgradnju održivog mira.

Privatne i individualizirane prakse memorijalizacije koje dominiraju bosanskohercegovačkim javnim prostorom nisu stale sa obilježavanjem rata 90-ih. Tačnije, nakon što su ih etnonacionalističke elite kooptirale (sada one ponekada čak i organizuju obilježavanja), sami razlozi obilježavanja su se proširili. Tako smo sada došli do toga da se osim rehabilitacije ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata i rata 90-ih, te ponovnog ispisivanja historijskih činjenica o Drugom svjetskom ratu, obilježavaju i događaji iz srednjeg vijeka pa čak i dalje u prošlosti. Sva ova obilježavanja se koriste za osmišljavanje i zamišljanje etničkih grupa te dokazivanje njihove egzistencije i u vrijeme kada koncept etniciteta ili nacije uopšte nije postojao.

Ovome moramo dodati globalni kontekst širenja neoliberalizma koji prolazi bez posebne kritike. Bez dijaloga i zajednički dogovorenog narativa o prošlosti, privatna i individualizirana takmičenja za javni prostor za komemoracije podsjećaju na prakse tržišne ekonomije i takmičenja za tržišni udio. U ovom slučaju profit ne čini finansijska dobit, već primat i dominacija nad javnim prostorom. U fokusu takmičenja je ko će najefikasnije osmisliti i zamisliti narativ o “svojoj” etničkoj grupi, tako da etnonacionalističke elite mogu imati koristi od toga, odnosno koje komemoracije mogu najviše lično koristiti etnonacionalističkim elitama.

Individualizacija procesa memorijalizacije je čvrsto utemeljena u neoliberalnom kontekstu koji uokviruje našu postratnu stvarnost. Zapravo, neoliberalizam jer prisutan u svim političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim aspektima naših života, komodificirajući naša sjećanja i zarađujući na našim iskustvima. Putem privatnih i individualiziranih komemoracija i izgradnje spomenika u javnom prostoru, samo neka sjećanja i iskustva mogu doći do izražaja, dok većina drugih ostaje nevidljiva ili postaje sastavni dio dominantnog narativa.

Dejtonski mirovni sporazum je etnonacionalističkim elitama osigurao moć i alatke da utiču na narative o našoj prošlosti, ali i o našoj neoliberalnoj budućnosti. Oni koriste ovu moć kako bi manipulirali narativima o prošlosti, iskrivljujući tako koncepte kao što su heroji i zločinci, rat i mir, žrtve i počinioci. Ove manipulacije su se pokazale kao vrlo efikasan način za opstanak etnonacionalista na pozicijama moći. Zahvaljujući tome, mi već više od 26 godina “pričamo” o “suočavanju” s prošlošću, a pravde nema ni na vidiku ni za ljude ni za društvo.

Ovih dana možemo pronaći mnoge pojedinačne, nekoordinirane i projektizirane inicijative koje podržava međunarodna zajednica, a koje stvaraju dodatni haos.

Na ovo sve, moć koju je Dejtonski mirovni sporazum dodijelio međunarodnoj zajednici omogućio joj je da BiH koristi kao laboratoriju za eksperimentisanje sa neoliberalnim konceptom mira, uključujući proces memorijalizacije. Ovih dana možemo pronaći mnoge pojedinačne, nekoordinirane i projektizirane inicijative koje podržava međunarodna zajednica, a koje stvaraju dodatni haos. U nekim gradovima BiH možete se odmoriti na takozvanim “klupama mira“ čiji je cilj komemoracija (!) mira. Ovu inicijativu podržali su Agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država i Međunarodna organizacija za migracije.

Koncept memorijalizacije je sada postao elastičan. Etnonacionalistička elita ga rasteže i skuplja onako kako to njima odgovara. Postali smo tolerantni na plakate koji glorificiraju ratne zločince, na spomenike i spomen-obilježja koja izvrću ili skrivaju prošlost; adaptirali smo se na činjenicu da su ideologije i strukture koje su nas jednom odvele u rat i omogućile masovne zločine postale naša nova svakodnevnica; i naučili smo da ne propitujemo neoliberalni okvir koji nam je dat za suočavanje s prošlošću.

Nije moralo biti ovako. Ovaj put nije bio uklesan u kamenu. Ali kada mirovni sporazum ne konceptualizira i ne uključuje mehanizme za suočavanje s prošlošću, nego je umjesto toga čvrsto utemeljen u neoliberalnom okviru, sve osim suočavanja s prošlošću je, čini se, u ponudi.