Copyright: UN International Criminal Tribunal for former Yugoslavia/Flickr, CC BY 2.0

Sedmi esej:

Izmještanje pravde izvan BiH

Kako smo već istaknule u prethodnom eseju, Dejtonski mirovni sporazum nije ponudio sveobuhvatan okvir za postizanje poslijeratne pravde. Možda su pregovarači smatrali da mirovni sporazum, kao politička nagodba, ne treba biti povezan sa potrebama poslijeratne pravde? Razlog za ovakav pristup potencijalno može biti činjenica da je postojao prethodno uspostavljen međunarodni mehanizam za procesuiranje ratnih zločina počinjenih tokom ratova 1990-ih na području bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MKSJ je osnovan 1993. godine, prije nego što su pregovori koji će se zaključiti Dejtonskim mirovnim sporazumom uopće i počeli. Stoga se čini da je MKSJ mogao poslužiti kao izgovor da se Dejtonski mirovni sporazum ne fokusira na međunarodnu krivičnu pravdu.

S obzirom na postojanje MKSJ-a, glavni javni diskurs tog vremena je bio da je za suočavanje s prošlošću dovoljno imati krivična procesuiranja, a da je za krivično procesuiranje upravo najprikladnija međunarodna arena, kao navodno neutralan teren. Ova neutralnost se očigledno smatrala dovoljnim garantom da će počinioci ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida odgovarati, da će se procesuiranja ratnih zločina voditi nepristrasno te da neće biti osporavana ni korištena za odmazdu.

MKSJ je, bez ikakve sumnje, bio jako važan mehanizam putem kojeg su ljudi u Bosni i Hercegovini (BiH) ostvarili neku pravdu. Pred MKSJ su utvrđene činjenice o počinjenom genocidu, zločinima protiv čovječnosti i ratnim zločinima i osuđeni su gotovo svi oni najodgovorniji za masovne zločine počinjene tokom rata u BiH. Jedan veliki i važan slučaj ostao je, međutim, nezavršen, pošto je Slobodan Milošević preminuo tokom suđenja. Sve u svemu, teško je i zamisliti da bi bez postojanja MKSJ-a žrtvama bio omogućen ovakav nivo pristupa krivičnoj pravdi i posvećenosti procesuiranju ratnih zločina nakon rata, posebno imajući u vidu način na koji se pregovaralo o Dejtonskom mirovnom sporazumu.

Ipak, ne samo da su sudnice bile odvojene od javnosti neprobojnim staklom, već je isključivi fokus na krivično pravosuđe MKSJ-u uskratio društveni uticaj. Usko shvatanje djelovanja MKSJ-a, kao relevantnog samo za suđenje zločincima, a ne i za cjelokupnu poslijeratnu društvenu dinamiku, suzilo je obim pravde koji je bio dostupan građanima i građankama BiH. Nemogućnost MKSJ-a da sveobuhvatno sagleda poslijeratnu pravdu komplementarna je nedostatku promišljanja o poslijeratnom oporavku u Dejtonskom mirovnom sporazum.

Gledajući Dejtonski mirovni sporazum, primjetno je da ne sadrži poseban aneks ili odjeljak posvećen MKSJ-u. U Dejtonskom mirovnom sporazumu se samo povremeno spominje MKSJ kako bi se potvrdila uloga MKSJ-a kao glavnog mehanizma za postizanje krivične pravde. Možda je do ovog izostanka došlo zato što je mandat MKSJ-a već bio uspostavljen ili zato što je postojanje MKSJ-a pružilo savršen izgovor pregovaračima da se u sporazumu ne bave detaljnije ratnim nasiljem.

Dejtonski mirovni sporazum se poziva na MKSJ u dijelovima u kojima utvrđuje obavezu institucija i strana u sporazumu da sarađuju sa MKSJ. Nadalje, Dejtonski mirovni sporazum je utvrdio da oni koji su optuženi, ali se nisu pojavili pred MKSJ nakon što je izdata optužnica protiv njih, i oni koji su osuđeni i služe kaznu za ratne zločine, nemaju pravo da se kandiduju na izborima ili da budu uzeti u obzir za različite komisije ustanovljene Dejtonskim mirovnim sporazumom. Dakle, kada je riječ o ratnim zločincima i njihovom učešću u poslijeratnom javnom političkom životu, odnosno u mehanizmima koji su uspostavljeni za potrebe izgradnje mira, Dejtonski mirovni sporazum se ograničio samo na osuđene ratne zločince u toku služenja izrečene im kazne.

Međutim, bez uspostavljenih sveobuhvatnih i sistematskih mehanizama provjere (vetting) i lustracije, odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu mogle spriječiti ratne zločince da učestvuju u javnom političkom (ili ekonomskom) životu u poslijeratnoj BiH prije nego bi optužnica protiv njih bila podignuta (što je ponekad trajalo godinama) ili nakon što bi odslužili kaznu. Mnogi koji su učestvovali u prvim poslijeratnim izborima 1997. godine, pa čak i bili izabrani na (ključne) javne funkcije, naknadno su osuđeni za ratne zločine. A mnogi od onih koji su se nakon izdržane zatvorske kazne vratili u BiH dobili su značajan javni politički prostor.

To je bila logična posljedica mirovnog pregovaračkog procesa zasnovanog na kompromisima s najodgovornijima za rat i ratne zločine.

To je bila logična posljedica mirovnog pregovaračkog procesa zasnovanog na kompromisima s najodgovornijima za rat i ratne zločine. Pored toga što je etnonacionalistička ideologija legitimisana kroz dejtonske mirovne pregovore, učešće na izborima onih na ključnim političkim (i ideološkim) pozicijama moći samo je još dodatno zamaglilo ulogu koju je ta ideologija imala tokom rata.

Nakon pada Berlinskog zida i naknadnog proglašenja da je svijet došao do kraja historije – tj. da smo počeli živjeti postideološku eru – ponovo se otvorio prostor za korištenje međunarodnog krivičnog pravosuđa u situacijama masovnih zločina. Ideja življenja u postideološkoj eri omogućila je novi, pojačan fokus na međunarodne pravne mehanizme, a posebno na mehanizme međunarodnog krivičnog pravosuđa. Dva suprotstavljena ideološka bloka koja su se takmičila i koristila međunarodnu arenu jedan protiv drugog naizgled više nisu postojala. MKSJ je nastao u tom kontekstu.

Ipak, osnivanje MKSJ-a su pratili snažni zahtjevi da se uspostavi mehanizam koji bi osigurao da odgovorni za ratne zločine budu krivično gonjeni. Ove zahtjeve su artikulirale žrtve, aktivisti i aktivistice, pa čak i neki koji su bili na političkim pozicijama moći. Zahtjevi su dodatno dobili na snazi jer je u to vrijeme rastao bijes javnosti na globalnom nivou, a što je uslijedilo nakon što su dokumentovani zločini koji su se dešavali u BiH naširoko emitovani putem svjetskih televizijskih kanala. Doduše, procesuiranja ratnih zločina u BiH su se odvijala čak i tokom rata, ali su ona bila obilježena međunarodnom zabrinutošću da suđenja nisu pravična i da se koriste za odmazdu. U to vrijeme nije postojao stalni međunarodni mehanizam za procesuiranje ratnih zločina, ali se stvorio međunarodni pritisak za formiranje međunarodnog ad hoc tribunala za ratne zločine kao nekog oblika garanta kako neutralnosti, tako i okončanja nekažnjivosti.

MKSJ je osnovan 1993. godine Rezolucijom 827 Vijeća sigurnosti UN-a. Tribunal je dobio mandat da procesuira osobe koje su počinile teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije, počevši od 1. januara 1991. godine. Međutim, uspostavljanje MKSJ-a nije odmah praćeno političkim, finansijskim i logističkim angažmanom međunarodne zajednice, koja nije bila sigurna šta da radi s međunarodnim krivičnim mehanizmom za procesuiranje međunarodnih zločina. Tek nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, MKSJ je počeo dobivati sredstva adekvatna za njegov rad.

Pregled ključnih predmeta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Copyright: UN International Criminal Tribunal for former Yugoslavia web stranice; Slika u pozadini UN International Criminal Tribunal for former Yugoslavia /Flickr, CC BY 2.0

Tokom mandata MKSJ-a, koji je trajao od 1993. do 2017. godine, optužena je 161 osoba. Od toga je 90 osoba proglašeno krivim, dok je 18 oslobođeno. Neki su umrli tokom suđenja ili na izdržavanju kazne, uključujući jednog od ključnih pregovarača Dejtonskog mirovnog sporazuma, Slobodana Miloševića. Većina predmeta pred MKSJ-u se odnosila na zločine počinjene tokom rata u BiH. Bitno je naglasiti da je do maja 2021. godine, kada su posljednji put ažurirane informacije o ključnim brojevima MKSJ-a, 59 osuđenih već odslužilo zatvorske kazne i pušteno na slobodu. Oni su sada slobodni da se ponovo uključe u javni život, pa čak i da se kandiduju za javne funkcije. Istovremeno, BiH i region jedva da su se počeli suočavati s prošlošću.

Kada je u pitanju okončanje nekažnjivosti, MKSJ je dao važan doprinos. Utvrđene su činjenice o masovnim zločinima koji su se dogodili u BiH, kao i individualne krivične odgovornosti za te zločine.

Kada je u pitanju okončanje nekažnjivosti, MKSJ je dao važan doprinos. Utvrđene su činjenice o masovnim zločinima koji su se dogodili u BiH, kao i individualne krivične odgovornosti za te zločine. Također je utvrđeno da su ratno silovanje i seksualno nasilje međunarodni zločini koji se mogu krivično procesuirati. MKSJ je također unaprijedio proceduralne standarde za krivično gonjenje i dodatno razvio elemente već priznatih međunarodnih zločina. Također je uspostavio međunarodne standarde za podršku i zaštitu žrtava-svjedoka.

Međutim, MKSJ-u je nedostajala odlučnost da se na pravi način pozabavi ideologijama koje su izazvale rat i poticale ratne zločine. Također, MKSJ nije u potpunosti shvatio svoju ulogu u procesu suočavanja s prošlošću. Ova uloga prevazilazi puko utvrđivanje individualne krivične odgovornosti. Ona zahtijeva utvrđivanje odgovornosti samih struktura koje su omogućile i podržale ratne zločine. Zbog ova dva nedostatka, MKSJ nikada nije imao priliku da postane stvarni akter u izgradnji mira u BiH. Umjesto toga, postao je mehanizam koji je na površan način prihvatio narativ o etničkom karakteru rata koji je potvrđen u Dejtonskom mirovnom sporazumu. S obzirom da taj isti narativ koriste ratni zločinci u konstrukcijama svojih odbrana, MKSJ je time dopustio da narativom manipuliraju etno- nacionalističke elite i koriste kao kao oruđe za dalju mobilizaciju.

MKSJ je imao solidan pravni presedan razvijen na suđenjima u Nirnbergu, koja su održana nakon Drugog svjetskog rata. Tokom ovih suđenja, istaknuti članovi političkog, vojnog, pravosudnog i ekonomskog vodstva nacističke Njemačke procesuirani su po konceptu “kriminaliteta sistema”. Ovaj koncept se odnosi na kolektivne entitete koji “naređuju ili podstiču počinjenje međunarodnih zločina, ili dozvoljavaju ili tolerišu činjenje međunarodnih zločina”.

Uprkos postojanju ovog presedana, MKSJ je dogmatski insistirao na individualnoj krivičnoj odgovornosti. Za razliku od nacističke Njemačke, nikada se nije sudilo strukturama koje su podržavale i omogućavale počinjenje zločina u BiH.

Uprkos postojanju ovog presedana, MKSJ je dogmatski insistirao na individualnoj krivičnoj odgovornosti. Za razliku od nacističke Njemačke, nikada se nije sudilo strukturama koje su podržavale i omogućavale počinjenje zločina u BiH. Ovako uspostavljen rad MKSJ-a nije bio adekvatan da podrži proces suočavanja s prošlošću. U BiH su masovni ratni zločini pažljivo planirani i implementirani na način da služe višim ciljevima etnonacionalističkih elita i kriminalnih struktura koje su te elite stvorile ili prisvojile – ciljevima koji su kasnije urezani u mape i dokumente napravljene u Daytonu. Etnonacionalističke elite su stvorile nove strukture (npr. koncentracione logore) i prisvojile postojeće (npr. policiju, vojsku, pravosuđe) te ih namjerno koristile za činjenje ratnih zločina pod svojim ideološkim barjakom. Drugim riječima, ratni zločini nisu bili samo rezultat ponašanja pojedinca, već su činjeni jer su doprinosili ispunjavanju ciljeva postavljenih određenom ideologijom.

Procesuiranje kriminaliteta sistema u MKSJ-u je onemogućeno insistiranjem da se rat u BiH tumači kao isključivo etnički rat. Dakle, svaki pokušaj utvrđivanja kriminaliteta sistema tumačen je kao okrivljavanje neke etničke grupe, bez obzira što procesuiranje kriminaliteta sistema i kriminalizacija struktura nikada ne bi mogli rezultirati okrivljavanjem bilo koje etničke grupe. Strukture nemaju etnicitet, niti je etnicitet koncept koji sam po sebi ima strukture. Tako na primjer dok su nacističke i fašističke strukture i organizacije osuđene i ostaju kriminalizovane i zabranjene u većini zemalja i danas, za zločine tih struktura ne mogu se okrivljavati svi Nijemci, Italijani ili Japanci.

Zakašnjelo hapšenje Radovana Karadžića. Naslovna stranica Oslobođenja 2008. godine. Photo credit: UN International Criminal Tribunal for former Yugoslavia/Flickr, CC BY 2.0

MKSJ je kontinuirano insistirao na individualnoj odgovornosti iako je bilo očigledno da masovni zločini nisu mogli biti počinjeni u vakuumu, bez podrške ideologije i struktura. To je donekle bilo prepoznato u inicijalnim optužnicama MKSJ-a protiv Karadžića, Mladića, Plavšić i Krajišnika, ali je splet okolnosti — kao što su sporazum o priznanju krivice s Plavšić, zakašnjela hapšenja Karadžića i Mladića, razumijevanje rata i posljedica rata isključivo kroz prizmu etnonacionalističke podjele vlasti kreirane u Dejtonskom mirovnom sporazumu, činjenica da cijela Evropa počiva na etnonacionalističkim projektima, itd.— u potpunosti preusmjerio MKSJ od razmatranja kriminaliteta sistema.

MKSJ je kontinuirano insistirao na individualnoj odgovornosti iako je bilo očigledno da masovni zločini nisu mogli biti počinjeni u vakuumu, bez podrške ideologije i struktura.

MKSJ je djelomično pokušao osuditi kriminalne strukture koristeći doktrinu krivične odgovornosti koja se naziva udruženi zločinački poduhvat. Međutim, ishod presuda je i u ovom slučaju bio utvrđivanje individualne odgovornosti za ratne zločine, ovaj put zločine koje je počinila grupa pojedinaca, i dalje bez da se osuđuju ideologije, sistemi i strukture koji su omogućili grupi pojedinaca da počini zločine (vidi Feminist Critiques of International Criminal Law in the Age of Identity Politics, u Indira Rosenthal, Valerie Oosterveld, Susana SáCouto (eds) Gender and International Criminal Law. Oxford: Oxford University Press, najavljena objava 2022).

Ovakav pristup je MKSJ-u stvorio nekoliko problema u ispunjavanju datog mu mandata, a koji je sadržavao doprinos obnovi i održavanju mira u BiH.

Ovakav pristup je MKSJ-u stvorio nekoliko problema u ispunjavanju datog mu mandata, a koji je sadržavao doprinos obnovi i održavanju mira u BiH. Takav pristup je također pomogao u stvaranju konteksta unutar kojeg se razvijala društvenopolitička dinamika u poslijeratnom periodu. Propust da se osudi etnonacionalistička ideologija, zajedno sa sličnim pristupom u Dejtonskom mirovnom sporazumu, omogućili su etnonacionalističkoj ideologiji da se neobuzdano razvija nakon rata. Tvrdnja da bi primjena koncepta kriminaliteta sistema osudila čitave etničke grupe te da je zbog toga individualna odgovornost odgovarajuća strategija, dodatno je ojačala etnonacionalističke elite u njihovoj borbi za moć. Ali više od svega, etnonacionalističkim strankama je dat prostor da neometano napreduju i nastave sa izgradnjom svojih nasilnih etnonacionalističkih projekata koji su ih i doveli na vlast.

Nadalje, propustom da kriminalizira strukture koje su bile ključni pokretači i realizatori ratnih zločina (npr. vojska, policija, pravosuđe, političke stranke, vjerske institucije, industrija), MKSJ nije prepoznao i osudio metode mobilizacije i linije odgovornosti struktura za počinjenje masovnih ratnih zločina. Da je to učinjeno, adekvatna pažnja se mogla obratiti na te strukture: ukinuti strukture koje su bile militarizirane i prožete etnonacionalističkom ideologijom, transformirati strukture koje su se mogle transformirati, te izgraditi nove strukture potrebne za održivi mir. Na primjer, za izvršenje genocida u Srebrenici, mobilizirana je transportna industrija za deportaciju žena i djece sa tog područja, te za transport muškaraca na mjesta njihovog pogubljenja. Nadalje, teška građevinska mehanizacija je mobilisana iz industrijskog sektora i raspoređena za kopanje masovnih grobnica, a kasnije i za skrivanje zločina iskopavanjem i transportom tijela u sekundarne i tercijarne masovne grobnice. Sve je to zahtijevalo masovnu mobilizaciju struktura koje su angažovale radnike i mehanizaciju. Ništa od ovoga, međutim, nikada nije oslovljeno. Naime, ove industrije su nastavile sa radom bez ikakvih posljedica. Ako već nisu bile u privatnom vlasništvu, privatizirane su nakon rata – mnogo puta su ih kupovali upravo oni koji su učestvovali u zločinima – te su nastavile ostvarivati profit bez da su ikada smatrane odgovornim za svoje uloge u genocidu.

Ima i drugih primjera. U gradu Mostaru, pod političkim i vojnim vodstvom hrvatskih etnonacionalističkih elita, u nekim fabrikama tokom rata korišten je ropski rad. Muškarci, koji su bili zarobljeni u koncentracionim logorima u Mostaru i okolini, odvođeni su u fabrike na razne vrste prisilnog rada. Ovo je također ostalo neoslovljeno i bez adekvatne reparacije.

Na kraju krajeva, političke stranke, koje su bile glavne nositeljice širenja etnonacionalističke ideologije i nasilnih projekata, te aktivno učestvovale u podsticanju rata i ratnih zločina, nikada nisu kriminalizirane. Dapače, njihovi predstavnici su učestvovali u mirovnim pregovorima i Dejtonskom mirovnom sporazumu, što im je posljedično omogućilo da neometano ostanu na vlasti u različitim oblicima do danas. Zamislite da je Nacistička partija pozvana da učestvuje u mirovnim pregovorima i da joj je kasnije dozvoljeno da nastavi vladati Njemačkom 25 i više godina!

Napomene radi, iako se MKSJ nije bavio kriminalitetom struktura, izvršene su neke reforme nekih državnih struktura – npr. pravosuđe, policija, obavještajne i sigurnosne agencije i vojska. Međutim, reforme nekih od ovih institucija su bile više orijentirane na prilagođavanje ovih struktura liberalnim idejama o tome kako od njih napraviti učinkovite institucije u okviru kapitalističkog sistema, nego na njihovu transformaciju iz struktura koje su omogućile i počinile ratne zločine u strukture koje podržavaju i grade mir. Nadalje, i policija i pravosuđe su prošli kroz neke ograničene oblike provjera, koje su uvedene ishitreno, bile loše planirane i još lošije izvršene. Postupak provjera je, kao i MKSJ, slijedilo logiku individualne odgovornosti. Čini se da su proces provjera isplanirali ljudi sa malo iskustva, te je tako, bez nekog velikog iznenađenja, rezultirao uklanjanjem samo nekih pojedinaca koji su bili povezani sa počinjenjem ratnih zločina i kršenja ljudskih prava (kao i uklanjanjem nekih koji to nisu bili!), dok je mnogo više ratnih zločinaca ostalo u strukturama. Štaviše, same strukture su ostale netaknute i od tada nastavljaju služiti etnonacionalističkim elitama.

Međutim, propuštajući priliku da pored individualne krivične odgovornosti oslovi i kriminalitet sistema, MKSJ je propustio priliku da prepozna da ratovi i masovni zločini nisu djela izolovanih pojedinaca ili grupa pojedinaca, već da ih omogućavaju strukture mobilisane oko određenih ideologija.

Da budemo jasne, MKSJ je dao značajan doprinos borbi protiv nekažnjivosti hapšenjem i krivičnim kažnjavanjem nekih pojedinaca odgovornih za ratne zločine. Također je pomogao u utvrđivanju važnih činjenica u odnosu na najteže zločine počinjene tokom rata u BiH. Međutim, propuštajući priliku da pored individualne krivične odgovornosti oslovi i kriminalitet sistema, MKSJ je propustio priliku da prepozna da ratovi i masovni zločini nisu djela izolovanih pojedinaca ili grupa pojedinaca, već da ih omogućavaju strukture mobilisane oko određenih ideologija.

Ilustracija. Copyright: Txetxu Rubio/Flickr, CC BY-SA 2.0

U MKSJ su insistirali da tribunal isključivo funkcionira u okvirima krivične pravde. Time je tribunal odbio prihvatiti svoju društvenu odgovornost prema pogođenim društvima. MKSJ je insistirao da se može baviti samo činjenicama koje su iznijeli tužioci i samo u vezi sa zločinima za koje se optuženi tereti. Međutim, istovremeno, da bi sud utvrdio da su počinjeni ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i genocid, morali su biti ispunjeni određeni uslovi – uključujući postojanje zaštićene grupe i/ili oružanog sukoba. Da bi utvrdile takvo što, sudije su razmatrale kontekst koji je, između ostalog, uključivao historijske refleksije. Smatrajući da se isključivo bave zakonom i zločinima, MKSJ je ovom dijelu presuda pristupao po inerciji, mnogo puta koristeći se prečicama koje su uključivale nekritičko prepričavanje historijskih narativa koje su kreirale etnonacionalističke elite. To je dovelo do toga da se sudije nasumično upuštaju u analizu konteksta u kojem su zločini počinjeni, bez odgovarajućeg razumijevanja, i na taj način pojačavaju narativ etničkog sukoba. U isto vrijeme, MKSJ je odbio prihvatiti bilo kakvu odgovornost za to kako je kontekstualizacija formulirana. Čineći to, MKSJ je napravio veliki popust po pitanju obnove društvenog tkiva.

Smatrajući da se isključivo bave zakonom i zločinima, MKSJ je ovom dijelu presuda pristupao po inerciji, mnogo puta koristeći se prečicama koje su uključivale nekritičko prepričavanje historijskih narativa koje su kreirale etnonacionalističke elite.

Mnogi će reći da je mandat MKSJ-a prvenstveno bio procesuiranje osoba odgovornih za međunarodne zločine, ali ta procesuiranja nikada nisu trebala biti sama sebi svrha. Vijeće sigurnosti UN-a je u svojoj Rezoluciji 808 izričito navelo da će osnivanje MKSJ-a i posljedično krivično gonjenje doprinijeti “obnavljanju i održavanju mira”. Možda je takav zadatak olako i bez puno razmišljanja stavljen u rezoluciju, ali obnova i održavanje mira zahtijevaju priznanje odgovornosti prema pogođenim društvima.

7.4.1 Etnonacionalistički narativ ostaje netaknut

Zbog specifičnog fokusa MKSJ-a na individualnu krivičnu odgovornost, mnoge činjenice o ratu su iznova utvrđivane za svaki predmet (u skladu sa tumačenjem prava na pravično suđenje MKSJ-a). Slijedom toga, u nedostatku sistematskog pristupa utvrđivanju činjenica o cijelom ratu, uključujući i njegove uzroke i posljedice, MKSJ je utvrđene činjenice u pojedinačnim slučajevima učinio podložnim etnonacionalističkoj manipulaciji.

MKSJ je upao u zamku narativa etnonacionalističkih elita i čak je doprinio da se rat uokviri kao etnički rat. Uslov za procesuiranje ratnog zločina je bio da je zločin počinio “neprijatelj”, što je u slučaju BiH uvijek bilo definisano kroz etničku pripadnost. Zbog toga su žrtve uvijek opisivane preko njihove etničke pripadnosti i u odnosu na etničku pripadnost optuženog. Kroz ovu strategiju, silovanja ili ubistva, koje je počinila osoba iste etničke pripadnosti kao žrtva, ostala su nevidljiva. Na ovaj način, procesuiranja pred MKSJ-om su dodatno učvrstila etničke identitete žrtava koje su u principu nametnuli oni koji su počinili zločine.

Kada bi MKSJ utvrdio činjenice na način koji bi odgovarao etnonacionalističkim elitama, one bi hvalile odluke, ali kada im utvrđene činjenice nisu odgovarale, te iste etnonacionalističke elite su tražile načine da ignorišu ili napadnu instituciju MKSJ-a.

Kada bi MKSJ utvrdio činjenice na način koji bi odgovarao etnonacionalističkim elitama, one bi hvalile odluke, ali kada im utvrđene činjenice nisu odgovarale, te iste etnonacionalističke elite su tražile načine da ignorišu ili napadnu instituciju MKSJ-a. Ponekad su se etnonacionalističke elite upuštale u prebrojavanje optuženih za ratne zločine koji dolaze iz “njihove” etničke grupe, tražeći balans u broju i odgovornosti i tvrdeći da MKSJ cilja na “njihovu” grupu. Ponekad, ako je to više odgovaralo njihovim ciljevima, etnonacionalističke elite su čak osuđivale pojedinačne ratne zločince – jer se na kraju sve svodilo na individualnu odgovornost. Najočitija relativizacija odluka MKSJ-a bila je predstavljanje osuđenih za ratne zločine kao mučenike koji su se žrtvovali za etnonacionalističke ciljeve i kao heroje određene etničke grupe. Ova podrška se također pretvorila u ogromnu finansijsku pomoć za one koje je MKSJ optužio i osudio, kako za njihovu odbranu, tako i kao podršku njihovim porodicama i njihovom udobnom načinu života.

7.4.2 Orodnjeno naslijeđe MKSJ-a

Sudnica i međunarodni pravni sistem bili su uokvireni u kruti patrijarhalni poredak. Osnovna pretpostavka tokom procesuiranja ratnih zločina bila je da je rat bio isključivo vojni, muški posao.

Naslijeđe MKSJ-a proteže se dalje od njegovog neuspjeha da procesuira kriminalitet sistema ili njegove sposobnosti da podržava etnonacionalističke narative. Sudnica i međunarodni pravni sistem bili su uokvireni u kruti patrijarhalni poredak. Osnovna pretpostavka tokom procesuiranja ratnih zločina bila je da je rat bio isključivo vojni, muški posao. To je dovelo do zanemarivanja zločina počinjenih nad ženama tokom rata, kao i njihovih iskustava u ratu. Sudnica je bila prepuna “važnih” muškaraca – muških sudija, tužilaca, timova odbrane i svjedoka – u daleko većem broju i mnogo češće od žena. Ženama su obično davane sporedne uloge, ako i te. Samo 13 posto svjedoka koji su svjedočili pred MKSJ su bile žene. To ukazuje da se žene nisu smatrale pouzdanim svjedocima, niti da su njihova iskustva bila relevantna za izrazito muške poduhvate kao što su rat, pa čak i međunarodno krivično pravo.

Na završnoj konferenciji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju: nizozemski kralj Willem-Alexander, generalni sekretar Ujedinjeni nacija sa predsjednikom, glavnim tužiocem, registrarom, sudijama i drugim zvanicama. Vrlo ilustrativna slika. Copyright: UN International Criminal Tribunal for former Yugoslavia/Flickr, CC BY 2.0

Glavni akteri u sudnici bili su više zainteresirani za razgovor o vojnoj taktici i raspravu o zločinima počinjenim nad muškarcima, a manje za istraživanje rodno uslovljenih iskustava rata i ratnih zločina. Budući da su bile brojčano daleko nadmašene, feministice su mogle samo zagrebati površinu ženskih ratnih iskustava. Samo zbog upornog insistiranje nekoliko vrlo posvećenih feministica koje su uspjele u borbi da preuzmu neke od važnih uloga u sudnici, te zbog međunarodnog pritiska koji su feministice vršile na tribunal, zločini silovanja i seksualnog nasilja su ipak razmatrani.

Priznavanje zločina ratnog seksualnog nasilja nije značilo da je MKSJ zapravo bio zainteresiran da u potpunosti ispita kako je rat uticao na žene, ili da osudi i razmontira patrijarhalni sistem koji je doveo do rata i podržao ga.

Priznavanje zločina ratnog seksualnog nasilja nije značilo da je MKSJ zapravo bio zainteresiran da u potpunosti ispita kako je rat uticao na žene, ili da osudi i razmontira patrijarhalni sistem koji je doveo do rata i podržao ga. Istina, razumijevanje ratnog silovanja u međunarodnom krivičnom pravu je “unaprijeđeno” u odnosno na prethodno isključivo tumačenje silovanja kao napada na mušku čast. Ali ništa drugo osim toga. Iako je naizgled priznavala neke feminističke zahtjeve, sudnica je ustvari koristila ta procesuiranja samo da bi očuvala svoju patrijarhalnu prirodu. Tribunal je insistirao na prikazivanju žena kroz izrazito seksistički i heteronormativni diskurs etnonacionalističke ideologije u kojem su žene viđene samo kao pasivne žrtve silovanja potrebne za biološku reprodukciju etničke pripadnosti. Formuliranje zločina silovanja je tako stavljeno u okvir napada na etničku grupu i muške zaštitnike te grupe, a ne na žene.

Ovo je omogućilo da se procesuiranje slučajeva seksualnog nasilja i silovanja rješavaju samo ako podržavaju glavnu patrijarhalnu interpretaciju rata kao etnonacionalističkog sukoba. Shodno tome, naglašena je heteronormativnost sudnice. Seksualno nasilje i silovanje su prepoznati kao takvi u slučajevima zločina nad ženama, ali su dobili druga značenja (mučenje) ako su počinjeni nad muškarcima. Odabir svjedoka i procesuirani zločini seksualnog nasilja su išli u prilog etnonacionalističkom diskursu. Silovanje žena su priznata samo ako su počinjena nad ženama koje nemaju istu etničku pripadnost kao počinilac, a posebno ako su shvaćena u okviru njihove sposobnosti da reproduciraju etničku grupu. Ratno silovanje se prvenstveno prepoznavalo u sudnici ako je svjedokinja izjavila da ju je počinitelj tokom silovanja vrijeđao na etničkoj, ili je tvrdio da pravi djecu kojima će se pripisati njegova etnička pripadnost.

MKSJ je prihvatio etnonacionalistički diskurs da su žene pasivna bića za rađanje djece zbog svojih bioloških reproduktivnih karakteristika, a da se kulturna i društvena značenja etničke pripadnosti pripisuju preko očeva. Prema etnonacionalističkom diskursu, djetetov etnički identitet određuje se preko etničke pripadnosti oca. Prihvatajući ovaj narativ, kroz koji silovanje postaje oruđe za uništavanje etničke grupe, MKSJ je dozvolio brisanje činjenice da su žene doživjele ove zločine prvenstveno zato što su bile žene (a ne uvijek i isključivo kao oruđe za reprodukciju etničke grupe).

S druge strane, bilo je dozvoljeno da se seksualno nasilje nad muškarcima pojavi u sudnici uglavnom ako se moglo tumačiti kao mučenje zatvorenika koji su bili prisiljeni da siluju jedan drugoga. Ove vrste zločina su činjene kao dio homofobičnog etnonacionalističkog okvira ponižavanja muškaraca koji pripadaju različitim etničkim grupama. Prisilni felacio se smatrao konačnim činom poniženja prije nego što bi osobe bile ubijane, a prisilni čin “homoseksualnog odnosa” označiteljem slabosti druge etničke grupe. 

Jedini zločin koji je naizgled prepoznat kao zločin počinjen nad ženama (uglavnom silovanje) na kraju je završio tumačen kao zločin protiv napadnute etničke grupe. To je naravno bio samo dodatni materijal etnonacionalističkim elitama za manipulaciju javnim narativima koje su koristili za mobilizaciju i konsolidaciju etničkih grupa, te za jačanje svoje moći.

Osim iskustava silovanja, izuzetak od zanemarivanja ratnih iskustava žena desio se u predmetu Krstić, u kojem je jasno utvrđeno da su ubistva muškaraca, u kombinaciji sa protjerivanjem žena i djece, dokazala namjeru uništavanja bosanskih Muslimana, što je rezultiralo genocidom. Međutim, čak je i ovaj slučaj ostao u okvirima patrijarhalnog sistema prožetog orijentalističkom imaginacijom “tradicionalnog muslimanskog” društva.

7.4.3 Fizička i metaforička udaljenost pravde

Pravda se jednostavno ne može svesti na međunarodno vođenu krivičnu pravdu, a priznanje stradanja se ne može ograničiti na sudnicu – posebno ne na sudnicu koja je fizički udaljena od žrtava.

Iako ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i genocid, kao međunarodni zločini, zaslužuju zaštitu na međunarodnom nivou (tj. ako se ne mogu procesuirati unutar države treba ih procesuirati na međunarodnom nivou kako bi se spriječila nekažnjivost), naša poslijeratna realnost je pokazala da nije bilo dovoljno samo organizirati procesuiranja na međunarodnom nivou. Pravda se jednostavno ne može svesti na međunarodno vođenu krivičnu pravdu, a priznanje stradanja se ne može ograničiti na sudnicu – posebno ne na sudnicu koja je fizički udaljena od žrtava.

Što se tiče odnosa MKSJ-a sa širim bh. društvom, ni ovdje nisu postignuti fantastični rezultati iz brojnih razloga. MKSJ je izmješten iz BiH, zbog čega se pravda učinila dalekom. Za žrtve, porodice žrtava i druge zainteresovane strane učešće u postupcima bilo je ograničeno fizički i finansijski preprekama. Pored toga, svi postupci su bili simultano prevođeni, a javno dostupne odluke, presude, transkripti i sva prateća dokumentacija prvenstveno su bili dostupni na engleskom jeziku i u virtuelnom obliku. Istina, neki od postupaka su prenošeni na televiziji, ali nikada nisu uspjeli izazvati veće interesovanje od istovremeno emitovanih sportskih i drugih TV emisija, jer je udaljenost suda bila ne samo fizička, već i metaforička.

Bilo je potrebno više od 15 godina da se uhapse, procesuiraju i osude oni koji su najodgovorniji. Nakon što su optuženi konačno izvedeni pred MKSJ, društvo nije bilo zainteresirano za postupke koji su se odvijali negdje daleko.

Nadalje, da bi krivično djelo bilo procesuirano, određeni uslovi su morali biti ispunjeni, između ostalog, pristup teritorijama pod istragom, svjedoci, materijalni dokazi i na kraju i pristup počiniocu. Za sprovođenje istrage također su bila potrebna značajna finansijska sredstva. Bilo je potrebno više od 15 godina da se uhapse, procesuiraju i osude oni koji su najodgovorniji. Nakon što su optuženi konačno izvedeni pred MKSJ, društvo nije bilo zainteresirano za postupke koji su se odvijali negdje daleko. Do tada je i samo društvo bilo onesposobljeno – nije moglo apsorbirati puni potencijal presuda, npr. razumjeti i prihvatiti sve utvrđene činjenice o zločinu koje su dovele do presude. Ovu društvenu nemoć su omogućili kako neuspjeh Dejtonskog mirovnog sporazuma da zamisli i uspostavi strukture koje bi omogućile aktivne strategije suočavanja s prošlošću, tako i etnonacionalistička rješenja za podjelu vlasti proizašla iz sporazuma.

Kada je MKSJ počeo sa procesuiranjima, postupci su bili izuzetno dugi. Tako je npr. Slobodan Milošević umro prije nego što je izrečena prvostepena presuda. Umjesto da pronađe balans između dužine postupka i potrebe bh. društva i žrtava za utvrđivanjem činjenica i istine u razumnom roku, MKSJ je skratio postupak kako bi ispunio svoju Strategiju zatvaranja. To je učinjeno, između ostalog, i kroz svođenje “žrtava na njihovu forenzičku korisnost“, pozivajući ih samo ako su imali značajnu vrijednost za postupak. Dakle, pred okončanje svoga rada, MKSJ je bivao sve više praktičan nego fokusiran na utvrđivanje činjenica o svim počinjenim zločinima. Vrijeme je isteklo za žrtve i njihovu potrebu da ispričaju cijelu svoju priču!

 Za mnoge preživjele, svjedočenje na sudu bilo je i osnažujuće i retraumatizirajuće.

Nadalje, društvo je stvorilo percepciju da su ratni zločinci nagrađeni time što su procesuirani u Hagu. Standardi pravičnog suđenja i zatvorski uslovi su bili na visokom nivou, a postupak je optuženog stavljao u centar suđenja. Kada bi se javile rasprave o pravima optuženih i udobnosti koje su imali u zatvorskim ćelijama, bilo u sudnici ili u javnosti, žrtve bi se osjećale iskorištenim i zaboravljenim. U sudnicama su žrtve tretirane samo kao svjedoci, tačnije, kao dokazi, čijoj se vjerodostojnosti i pouzdanosti sudi (a ne optuženom). Za mnoge preživjele, svjedočenje na sudu bilo je i osnažujuće i retraumatizirajuće. Jedina satisfakcija za žrtve-svjedoke bilo je izricanje krivice. Kazne nisu bile srazmjerne počinjenim zločinima, posebno ako se ima u vidu praksa MKSJ-a da osuđene ratne zločince pusti na slobodu nakon odsluženja dvije trećine kazne i omogući im da se vrate u slobodan život kao da se ništa nije dogodilo. Medijski izvještaji o “uslovima kao na dvoru“ za one koji izdržavaju kazne u dijagonalnoj su suprotnosti sa svakodnevnim borbama za ekonomska i socijalna prava s kojima se žrtve suočavaju u BiH, čime se stvara osjećaj potpunog poniženja među žrtvama. Sve je to osnažilo narative etnonacionalističkih elita na vlasti, koje ne samo da manipuliraju slikama ratnih zločinaca, pretvarajući ih u heroje, već manipuliraju i mobiliziraju nezadovoljne i frustrirane žrtve.

7.4.4 Izmještanje rasprava o reparacijama

MKSJ je pred kraj svog mandata uočio rastuće nezadovoljstvo i frustraciju među žrtvama i pokušao ispraviti greške. Ali ovo se dogodilo prekasno i pomalo nespretno. Prvo, MKSJ je pokušao riješiti nezadovoljstvo svojim načinom rada formiranjem takozvanog Outreach programa. Formiran prekasno i ograničenih kapaciteta, Outreach program nije mogao nadmašiti narative etnonacionalističkih elita, koji su već bili čvrsto etablirani u javnom diskursu u BiH.

Na završnoj konferenciji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju: nizozemski kralj Willem-Alexander, generalni sekretar Ujedinjeni nacija sa predsjednikom, glavnim tužiocem, registrarom, sudijama i drugim zvanicama. Vrlo ilustrativna slika. Copyright: UN International Criminal Tribunal for former Yugoslavia/Flickr, CC BY 2.0

Drugi pokušaj MKSJ-a da ispravi smjer u kojem je išao uključivao je ispitivanje mogućnosti da oslovi prethodno ignorirane zahtjeve za dodjelu reparacija tokom suđenja. Pravilnik o postupku i dokazima MKSJ-a zapravo je sadržao odredbe koje su se odnosile na restituciju i kompenzaciju. Tako je npr. povratak imovine mogao biti direktno dosuđen u okviru krivičnog postupka, dok se naknada za pretrpljene povrede morala tražiti kroz domaće sudstvo. Međutim, tokom postupka MKSJ nikada nije dodijelio restituciju imovine, niti je uputio žrtve-svjedoke o mogućnostima traženja kompenzacije. Stoga je Tužilaštvo MKSJ-a pokušalo proširiti obim kompenzacija za žrtve, ali su sudije MKSJ-a izvijestile Vijeće sigurnosti UN-a da bi takvo što produžilo ionako duge postupke. Preporuka sudija je bila da se uspostavi međunarodna komisija za kompenzacije. Ova preporuka nikada nije ispunjena.

U političkoj ekonomiji industrije mira koja se razvila u BiH, reparacije su postale samo još jedna roba.

Umjesto toga, pozvana je Međunarodna organizacija za migracije (IOM) da napravi istraživanje o reparacijama. Pokušavajući da “omogući diskusiju i političko odlučivanje o reparacijama za žrtve” međunarodnih zločina počinjenih u zemljama bivše Jugoslavije MKSJ je zadužio IOM da izradi izvještaj o reparacijama.” Izvještaj je naručen u okviru Ostavštine MKSJ-a. Ovaj odabir je posebno teško razumjeti s obzirom na nedostatak IOM-ovih kapaciteta i znanja o regionu i reparacijama. Odabir IOM-a da izradi izvještaj o istraživanju i time utiče na raspravu pravdan je prethodnim IOM-ovim “iskustvom” s reparacijama, tj. IOM-ovim traganjem za mogućim korisnicima u sklopu Njemačkog procesa isplata kompenzacija (preživjeli Holokausta i nasljednici žrtava Holokausta). Nepotrebno je reći da je izvještaj koji je MKSJ povjerio IOM-u, kao što je to obično slučaj sa projektima za koje su angažirani vanjski saradnici, nikada nije doveo do bilo kakvih političkih diskusija ili procesa koji bi poboljšali živote žrtava. Čini se da je ovim izvještajem MKSJ zaokružio svoje poglavlje u vezi sa reparacijama, a mi smo završili sa višemilionskim projektima o reparacijama, koje uglavnom implementiraju Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) i IOM. U političkoj ekonomiji industrije mira koja se razvila u BiH, reparacije su postale samo još jedna roba. Dok su ovi projekti nekoliko godina osiguravali plate zaposlenima u ovim agencijama, njihov uticaj na živote žrtava bio je minimalan.

U sklopu svojih pokušaja da se približi bh. javnosti Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju čak je organizovao i radionicu tokom Sarajevo Kids Festivala 2013. Copyright: UN International Criminal Tribunal for former Yugoslavia/Flickr, CC BY 2.0

Uspostavljanje MKSJ-a kao primarnog mehanizma za ostvarivanje pravde, zajedno sa društvenim uvjerenjem da je kaznena pravda jedina adekvatna pravda, doprinijelo je povećanju očekivanja među žrtvama i na kraju dovelo do njihovog razočaranja.

Svođenje suočavanja s prošlošću na krivičnopravni proces dovelo je do očekivanja da će svi odgovorni za zločine biti krivično gonjeni. Ali rješavanje masovnih zločina značilo je procesuiranje velikog broja počinitelja, nešto što nikada nije bilo izvodljivo. Od samog početka se moglo očekivati da neće svi odgovorni biti procesuirani, osuđeni, niti će im biti izrečene odgovarajuće kazne. Propust da se ovo saopći žrtvama, kao i da se osigura komplementaran, holistički i sveobuhvatan mehanizam za suočavanje s prošlošću (putem Dejtonskog mirovnog sporazuma), koštao je MKSJ njegovog legitimiteta u bosanskohercegovačkom društvu. Nadalje, ovaj neuspjeh je također umanjio uticaj MKSJ-a na proces izgradnje mira. Insistiranje na krivičnoj pravdi kao jedinoj relevantnoj, te na individualnoj krivičnoj odgovornosti kao jedinom obliku odgovornosti, išlo je u korist etno-nacionalista i njihovog predanog rada protiv MKSJ. Ovo je posljedično reafirmiralo dominantne etnonacionalističke ideologije.

Prostor za manipuliranje javnim diskursom koji je za etnonacionalističke elite stvorio Dejtonski mirovni sporazum, nije mogao biti narušen samo krivičnom pravdom, niti kroz MKSJ-a.

Kao i sa svim ostalim o čemu smo razgovarale u ovim esejima, Tužilaštvo MKSJ-a i njegova (ne)sposobnost da se nosi s masovnim kršenjima nisu se dešavali u vakuumu. Prostor za manipuliranje javnim diskursom koji je za etnonacionalističke elite stvorio Dejtonski mirovni sporazum, nije mogao biti narušen samo krivičnom pravdom, niti kroz MKSJ-a. Ovo se nije poboljšalo čak ni sa povećanjem procesuiranja unutar domaćeg pravosudnog sistema. Procesuiranje ratnih zločina prebačeno je na domaće sudove nakon što je postalo jasno da MKSJ neće moći samostalno rješavati ogroman broj predmeta. Međutim, narativ o etničkom sukobu i dogmatski pristup procesuiranju isključivo individualne odgovornosti, koje je utvrdio MKSJ, također su prebačeni na domaće sudove.

Insistirajući isključivo na individualnoj krivičnoj odgovornosti bez obraćanja pažnje na ideologiju i strukture koje su uzrokovale i podržavale nasilje, neoliberalna matrica identitetske pripadnosti postala je savršeno oruđe za unapređenje etnonacionalističke mobilizacije i za ometanje efikasnog i smislenog procesa suočavanja s prošlošću.

Individualizacija krivične odgovornosti i iskustva žrtava bila je u suprotnosti sa ratnom realnošću, koja je bila obilježena masovnim zločinima. I žrtve i počinioci bili su brojni. Oslovljavanje povreda koje su pretrpile žrtve i masovnih kršenja prava tokom rata, te osiguranje odgovornosti, nikada se ne mogu svesti samo na pojedince. Neoliberalni okvir u kojem se grupe isključivo razumiju kroz okvir identiteta savršeno se uklapa u etnonacionalistički narativ o međusobnom isključivanju etničkih grupa koje su u sukobu jedna s drugom. Insistirajući isključivo na individualnoj krivičnoj odgovornosti bez obraćanja pažnje na ideologiju i strukture koje su uzrokovale i podržavale nasilje, neoliberalna matrica identitetske pripadnosti postala je savršeno oruđe za unapređenje etnonacionalističke mobilizacije i za ometanje efikasnog i smislenog procesa suočavanja s prošlošću. Ovdje moramo naglasiti da ovo nije argument protiv krivičnog procesuiranja, jer ono može biti važan mehanizam pravde za suočavanje s prošlošću. Ovo o čemu smo pisale u ovom eseju prije svega je identifikacija problema koji su se pojavili u kontekstu BiH. Ova identifikacija nam može poslužiti za poboljšanje dosadašnje prakse kako bi osigurali da se strukture i ideologije odgovorne za rat i zločine konačno počnu smatrati odgovornim te uklone s pozicija moći.

Share the story

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, Hag, Nizozemska.

Copyright: UN International Criminal Tribunal for former Yugoslavia/Flickr, CC BY 2.0