Etnonacionalističke elite, koje su se konstituirale kroz ratno nasilje, željele su nastaviti kontrolirati makar neke dijelove BiH nakon rata. To je bilo vidljivo u samom početku pregovora o Dejtonskom mirovnom sporazumu. Također su bile vidljive ambicije njihovih međunarodnih pokrovitelja da osiguraju moć i uticaj. Dok su međunarodni predstavnici koristili intervencije u mirovnim pregovorima da steknu moć i uticaj, etnonacionalističke elite su polagale pravo na kontrolu nad konkretnim teritorijama po osnovi navodne brojčane superiornosti određene etničke grupe. Tvrdnje etnonacionalističkih elita bile su onoliko održive koliko su ih prihvatale međunarodne elite. Na nesreću ljudi u BiH, međunarodne elite su svesrdno priznavale te tvrdnje. Ignorisana je činjenica da teritorije nikada nisu imale etničku većinu— “većina” na koju su se pozivali isključivo je postizana ratnim zločinima.

Međunarodna potvrda zahtjeva etnonacionalističkih elita bila je najava zabrinjavajućeg trenda u kojem međunarodni akteri omogućavaju i afirmiraju ratne dobiti ratnih zločinaca koji ratove počinju i vode u svoju korist. Kako navodio Zoran Pajić, profesor međunarodnog prava i bivši rukovodilac Odjela za pravnu reformu u Uredu visokog predstavnika za BiH, pregovori o Dejtonskom mirovnom sporazumu ustvari su poslali “pogrešnu poruku ratnim vođama širom svijeta jer su implicitno legitimizirali dobiti sektaškog nasilja, koje je često podrazumijevalo ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.” Etnonacionalističke elite u BiH su to, u toku 25 godina provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, u velikim razmjerima unovčavale da bi učvrstile svoje političke i ekonomske pozicije moći.

3.1.1 “Dizajn”

Dejtonski mirovni sporazum afirmirao je teritorijalne dobiti etnonacionalističkih elita, koje su one stekle kroz ratne zločine i nasilje, time što je formalizirao teritorijalne podjele BiH. Ustvari, izolirane u dejtonskoj vojnoj bazi, danima i noćima nadvijene nad kartama, etnonacionalističke elite i međunarodne političke i vojne elite osmislile su konačni “dizajn” teritorijalnih podjela. Rezultat dizajna bila je teritorijalna i administrativna podjela države na dva entiteta—Republiku Srpsku (RS) i Federaciju Bosne i Hercegovine (FBiH)—čime su se u potpunosti podržale neistinite tvrdnje etnonacionalističkih elita da je određena etnička grupa brojčano značajno zastupljenija na određenoj teritoriji. Posljedično, Dejtonski mirovni sporazum je otvorio prostor za tumačenje da je RS entitet pod kontrolom etnonacionalističkih političkih elita bosanskih Srba jer je definiranu teritoriju navodno većinski naseljavalo stanovništvo bosanskih Srba (bez obzira što je to bio rezultat etničkog čišćenja). Slijedeći istu logiku, otvoren je prostor da etnonacionalističke političke elite bosanskih Hrvata i Bošnjaka polažu pravo na kontrolu nad FBiH, navodno zato što definiranu teritoriju većinski naseljavaju bosanski Hrvati i Bošnjaci (ponovno, bez obzira što je to bio rezultat prisilnog raseljavanja/deportacija uzrokovanih ratnim nasiljem).

FBiH je dalje podijeljena u kantone. Federacija BiH, kao i princip njene podjele u kantone, uspostavljena je još 1994. godine Washingtonskim sporazumom koji je prethodio Dejtonskom mirovnom sporazumu. Broj kantona i njihove teritorijalne i administrativne granice naknadno su definirane Zakonom o federalnim jedinicama usvojenim 1996. godine. Kantoni se, prema ovom zakonu, obrazuju vodeći računa “o etničkom, ekonomsko-funkcionalnom, prirodno-geografskom i komunikacijskom principu“ (čl. 2). Kada posmatramo ovo nakon više od 25 godina provedbe zakona i jednostavno pogledamo kartu BiH, potpuno je neshvatljivo kako je iko ikad pomislio da je komunikacijski ili geografski princip, pa čak i ekonomski, primijenjen pri odlučivanju o administrativnim granicama nekih kantona. Na primjer, u Zeničko-dobojskom kantonu, ljudi iz općine Olovo moraju dva sata putovati da bi došli do kantonalne bolnice, a na tom putu moraju proći kroz drugi kanton u kojem im je bolnica mnogo bliža. Ovo je samo jedan od primjera kako nelogičnost kantonalnih administrativnih podjela direktno utiče na svakodnevni život ljudi u BiH i otežava ga. Stoga je, a suprotno onome što stoji u zakonu, iscrtavanje karti deset kantona predstavljalo još jedno “remek djelo” etnonacionalističkih i međunarodnih elita i njihovog zamišljanja “etnički čistih” teritorija. Ovo je još jedan u nizu dokaza da niko nije mislio o običnim životima običnih ljudi tokom pregovora o Dejtonskom mirovnom sporazumu. Sve se svodilo na geopolitičku i ličnu korist.

3.1.2 Nema vremena za gubljenje

Ipak, u vojnoj bazi u Daytonu, čak i za muškarce koji su vrlo fokusirani na karte, povlačenje preciznih linija razgraničenja na njihovo potpuno zadovoljstvo bilo je težak posao. A trebalo je i vremena za ovu aktivnost. Međutim, međunarodnim pregovaračima se žurilo da pokažu uspjeh—posebno vodećem pregovaraču Richardu Hoolbrokeu. Prema onome što je napisao u memoarima, Hoolbroke je bio pod pritiskom da postigne vanjskopolitički uspjeh u ime svog šefa, tadašnjeg predsjednika SAD-a, Billa Clintona, koji je u vrijeme pregovora o Dejtonskom mirovnom sporazumu počinjao kampanju za svoj reizbor. Morao se postići “napredak” i nije se smjelo gubiti vrijeme. Primijenjeno je taman onoliko međunarodnog pritiska koliko je trebalo da se stvar završi. Posljedica je bila da je postignut Dejtonski mirovni sporazum koji je sadržavao određena neriješena pitanja u pogledu teritorijalnih podjela.

Najznačajnije neriješeno pitanje bilo je grad Brčko. Rješenje statusa Brčkog je ostavljeno za kasnije, da se riješi mehanizmom međunarodne arbitraže. Arbitražni tribunal je 1999. godine odlučio da će grad Brčko postati dodatna administrativna jedinica, distrikt. Brčko distrikt je na kraju administrativno odvojen od oba entiteta, ali je ostao vezan za etnonacionalističku politiku i entitetske institucije čime odražava podjele u zemlji.

U retrospektivi, teritorijalna podjela nastala Dejtonskim mirovnim sporazumom spriječila je logično ekonomsko planiranje i ostvarivanje ljudskih prava.

Naravno, teritorijalne podjele u zemlji mogu imati smisla, mogu doprinositi lakšoj komunikaciji, mobilnosti i ekonomskom razvoju. Međutim, teritorijalna podjela BiH ne odražava ništa od toga. Ne odražava ni ranije regije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH), koje su se zasnivale na planu ekonomskog razvoja. Prije da, kako smo ranije navele, teritorijalna podjela dogovorena Dejtonskim mirovnim sporazumom odražava ratne zločine, ratne dobiti i trgovinu teritorijama. U retrospektivi, teritorijalna podjela nastala Dejtonskim mirovnim sporazumom spriječila je logično ekonomsko planiranje i ostvarivanje ljudskih prava. Nadalje, ta podjela je dozvolila etnonacionalističkim autokratama da iskorištavaju i crpe ljudski rad i društvene resurse na teritorijama u kojima su nametnuli svoju kontrolu.

Da bi osigurali dugotrajnost teritorijalnih podjela, pregovarači (etnonacionalističke i međunarodne elite) integrisali su Ustav BiH u Dejtonski mirovni sporazum kao aneks 4. Kako su uspostavili sistem kvota za zastupljenost etničkih grupa, pregovarači su se pobrinuli da čak i institucije na državnom nivou budu popunjene ljudima iz reda etnonacionalista (članovi IV-VIII Ustava). U svom osvrtu na dinamiku rasprava koje su dovele do Dejtonskog mirovnog sporazuma, James C. O’Brian, američki diplomata koji je učestvovao u njegovoj izradi, napisao je: “Od samog početka pregovora bilo je jasno da su nacionalisti svoju ratnu moć htjeli pretvoriti u političke ovlasti. To je bilo očigledno u pregovorima o suštini Ustava. Na primjer, neka stajališta o strukturi vlade odražavala su težnje određenih pojedinaca da im pripadnu određene pozicije.” Tako da se čini da su neki politički mandati i pozicije čak i izmišljeni da bi se udovoljilo političkim težnjama pojedinih pripadnika etnonacionalističkih elita.

3.2.1. Izmišljanje konstitutivnih naroda da se etnonacionalističkim elitama osigura neupitna moć

Ukorjenjivanjem Ustava u Dejtonski mirovni sporazum, etnonacionalističke elite su osigurale i to da se Ustavom uskladi podjela teritorija sa etničko-nacionalističkom podjelom moći, i to kroz proporcionalnu zastupljenost, mogućnost veta kroz takozvani “vitalni nacionalni interes” i druge političke privilegije date trima prepoznatim većinskim etničkim grupama: Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Ovim etničkim grupama dodijeljen je status “konstitutivnih naroda,” što je, u kontekstu BiH, postala veoma ispolitizirana konstrukcija koja se shvata kao ekskluzivni i privilegirani status Bošnjaka, Hrvata i Srba. Na primjer, prema trenutnom Ustavu, tri člana Predsjedništva BiH mogu biti samo pripadnici te tri etničke grupe, članovi Upravnog vijeća Centralne banke moraju biti jedan Hrvat i jedan Bošnjak iz FBiH te jedan član iz RS-a (što implicira da će biti Srbin), a ovlasti veta u Parlamentarnoj skupštini na državnom nivou dodijeljene su samo predstavnicima tri etničke grupe kroz instituciju Doma naroda koji se sastoji od tri kluba delegata.

Međutim, postoje nepisana pravila etnički zasnovane podjele moći koja ne proističu direktno iz Ustava, ali se tvrdi da su na njemu zasnovana. Radi se o pravilima nastalim unutrašnjim konsenzusom etnonacionalističkih političkih elita (a za koje je blagoslov dala međunarodna zajednica). Među njima prevladava mišljenje da balansiranje etničke zastupljenosti u svim javnim institucijama, čak i kada to nije predviđeno Ustavom, predstavlja pravo koje proističe iz teritorijalnih i administrativnih podjela zemlje i statusa Bošnjaka, Hrvata i Srba kao “konstitutivnih naroda”. Shodno tome, njihov status konstitutivnih daje etnonacionalističkim elitama pravo na jednak udio u vlasti. Tragikomični kuriozitet je da se to “pravo” proteže i na druge oblasti, npr. kulturne i sportske događaje. Nevidljiva ruka se pobrine da se pobjednica takmičenja za Miss BiH ili predstavnica BiH na Eurosongu ili čak i pobjednik Premijer lige BiH (kao da klub ima etničku pripadnost!), često rotiraju među tri etničke grupe ili da makar dolaze sa teritorija kojima je pripisano da “pripadaju” određenoj etničkoj grupi.

3.2.2 Četrnaest načina da se svima gospodari

Teritorijalna podjela i prateće podjele moći pretočene su u možda jedan od najkomplikovanijih (i najskupljih) sistema upravljanja na svijetu. Etnonacionalističke elite svoju moć ostvaruju kroz administrativne jedinice, odnosno entitete i kantone, kojima su date dalekosežne nadležnosti u poređenju sa institucijama na državnom nivou.

Teritorijalna podjela i prateće podjele moći pretočene su u možda jedan od najkomplikovanijih (i najskupljih) sistema upravljanja na svijetu.

Država ima 14 (!) nivoa vlasti. Državni nivo je jedan od nivoa i njime upravlja Vijeće ministara koje ima vrlo ograničene nadležnosti. Na državnom nivou su i tri predsjednika, koji odgovaraju trima etnonacionalnim identitetima prepoznatim kao većinske grupe, kao i dvodomni parlament gdje oba doma imaju ovlasti veta. Veto se u jednom domu zasniva na administrativnoj podjeli, a u drugom na etničkom principu.

Drugi nivo vlasti sastoji se od dva entiteta, FBiH i RS. Entiteti imaju dalekosežne ali asimetrične moći. Dok RS funkcionira kao centralizirani entitet, FBiH je decentralizirana i ima deset kantona. Oba entiteta imaju svoje vlade, parlamentarne skupštine, predsjednike, premijere, ustave, policijske snage i nadležnost nad većinom bitnih segmenata društva: zdravstvom, obrazovanjem, radnim pravima, poljoprivredom, transportom, kulturom itd. Međutim, vlada FBiH prvenstveno ima nadležnost koordinacije, a stvarna izvršna i zakonodavna vlast nalazi se u deset kantona. Kantoni također imaju svoje vlade, parlamentarne skupštine, premijere, ustave, policijske snage i nadležnost nad zdravstvom, obrazovanjem, radnim pravima, kulturom itd.

Ovo je već dovoljno nivoa da vam se zauvijek zavrti u glavi! A svakako dovoljno nivoa za rasipanje ionako ograničenih i nategnutih budžeta na brojne političare, njihove plate, savjetnike, automobile, tjelohranitelje, kancelarije i udobne živote.

Zbog tih podjela, BiH je zemlja sa 13 ustava! Pored tih 13 ustava, imamo i Brčko distrikt sa svojim mehanizmima podjele moći i zakonodavnom i izvršnom vlasti. Istina, Brčko distrikt ima statut, a ne ustav. Međutim, ima i vlastitu vladu koja je nadležna za zdravstvo, obrazovanje, radna pitanja, itd. Na kraju, tih najčešće 14 nivoa vlasti imaju vlastito, često različito, poimanje standarda zdravstvene zaštite, nastavnih planova i programa, itd., čime se dodatno ukorjenjuju podjele i (re)kreiraju razlike. Sve to imamo za nešto više od 3,5 miliona ljudi koji su nakon rata ostali u zemlji.

Za nekoga ko je upućen u političke nauke, kantonalne podjele mogu izgledati kao pokušaj decentralizacije. Ali to ovdje nije slučaj, jer općine imaju nadležnost nad lokalnim javnim prostorima i zgradama, javnim dobrima i prirodnim resursima. Istina, etnonacionalističke stranke su se infiltrirale i u te niže nivoe vlasti, ali je činjenica da kantonalne vlade, svaka za sebe, djeluju kao centralizirana vlast nezavisna i od FBiH i od države.

Kada je riječ o državnom nivou, Ustav BiH je državi dodijelio nadležnost nad elementima koji državi omogućuju funkcioniranje u međunarodnim odnosima, kao što su vanjska politika, vanjska trgovina, carine, migracije, obrana, monetarna politika i, da ne zaboravimo, unosna kontrola zračnog prometa (koja još uvijek nije u potpunosti provedena). Jedini segment koji se tiče svakodnevnog života dodijeljen državi su ljudska prava, ali čak se i to uglavnom odnosi na okvir političkih i građanskih prava. Pristup ekonomskim i socijalnim pravima, koji se pokazao važnijim za svakodnevni život i postratni oporavak, dodijeljen je nižim nivoima vlasti. Ostvarivanje tih prava stoga zavisi od “velikodušnosti” etnonacionalističkih političkih elita u njihovim administrativnim jedinicama— velikodušnosti koja se mjeri u količinama mrvica od kojih su etnonacionalističke elite voljne odustati u procesu eksploatacije javnih i prirodnih resursa.

Naravno, te različite nivoe vlasti i upravljačke pozicije u javnim institucijama većinom zauzimaju muškarci. Muški pregovarači Dejtonskog mirovnog sporazuma nisu ni uzeli u obzir učešće žena u različitim strukturama moći. Jasno, mislili su samo na sebe i nisu vidjeli kako bi se žene mogle uklopiti u etnonacionalistički vladajući diskurs. Rijetke žene koje su dobile priliku da obnašaju funkcije moći dobile su je samo zato što su podržavale etnonacionalistički, patrijarhalni diskurs.

Prilike žena da učestvuju u političkom odlučivanju prepuštene su brojnim donatorskim projektima. Donatori (npr. UN, pojedinačne države) pokretali su projekte ženskog učešća u formalnim političkim tijelima, bavili se povećanjem kvota za zastupljenost žena, pružali edukacije i gradili kapacitet žena da glasaju i kandiduju se na funkcije itd. Ti projekti, kojima je cilj bio da se poveća broj žena u formalnim političkim strukturama, do danas su neuspješni. Neuspjeh je povezan sa činjenicom da su projekti i dalje potpuno nesvjesni patrijarhalnog karaktera političkih institucija, kao i činjenicom da su etnonacionalističke elite i njihova logika vladanja, koja je u svojoj srži mizogina, potpuno zarobile te institucije.

3.2.3 Inherentno nasilje podjela moći i negiranje “ostalih”

Princip teritorijalnih i administrativnih podjela zasnovan na etnicitetu, koji su etnonacionalističke elite zahtijevale, a međunarodni pregovarači prihvatili, stvara tenzije od kako je uveden u Dejtonski mirovni sporazum. Kreatori Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH bili su svjesni da do etničkih rekonfiguracija koje su postignute etničkim čišćenjem i genocidom tokom rata, SRBiH nikad nije bila podijeljena tako da je jedna etnička grupa dominantna i ima vlast nad drugim grupama. Ustvari, tokom svoje historije, BiH je uvijek bila multikonfesionalna i raznolika zemlja. Podjelama uspostavljenim Dejtonskim mirovnim sporazumom i Ustavom BiH faktički se ignorišu, na primjer, Jevreji koji su dijelom bh. političkog, ekonomskog i kulturnog života od kada su došli u zemlju tražeći utočište od španske inkvizicije. Ignorisani su i Romi, koji žive u BiH već preko 600 godina, kao i brojne druge nacionalne manjine i ljudi koji se ne poistovjećuju ni sa jednom etničkom grupom. Oni svi zajedno čine tkivo bh. društva, a njihovo postojanje je nasilno negirano tokom mirovnih pregovora i naknadnih teritorijalnih i administrativnih podjela.

Diskriminatorni aspekti Ustava završili su pred Evropskim sudom za ljudska prava (ECtHR). Do sada je ECtHR donio pet presuda za diskriminaciju u izbornom sistemu BiH: Sejdić i Finci, Zornić, Šlaku, Pilav, i Pudarić. Predstavke podnesene ECtHR-u formulirane su kroz zahtjeve da se zaustavi izborna diskriminacija. U svim navedenim presudama, Sud je utvrdio diskriminaciju i kršenje biračkog prava koje proizilazi iz Ustava BiH, odnosno iz dogovorenog načina upravljanja državom. Odluke ECtHR-a ustvari jasno prepoznaju da je trenutni pristup podjeli političke moći diskriminatoran i u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

3.2.4 Žene u žarištu etnonacionalnih podjela

Međunarodni i etnonacionalistički pregovarači ili nisu razmatrali uticaj teritorijalnih podjela i administrativnih struktura na rodne odnose ili su ih smatrali rodno neutralnim. Međutim, način na koji su se te podjele odigrale uveliko je uticao na društvenu, političku i ekonomsku aktivnost žena i njihovu mogućnost pristupa socijalnim i ekonomskim pravima, gdje im je uskraćivano pravo na jednako i puno građanstvo.

Podjela obaveza u pogledu ljudskih prava između administrativnih nivoa nesrazmjerno je uticala na žene.

Podjela obaveza u pogledu ljudskih prava između administrativnih nivoa nesrazmjerno je uticala na žene. Na primjer, žene su više pogođene diskriminacijom po osnovu mjesta prebivališta, što je direktna posljedica delegiranja ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava na niže administrativne nivoe. To se može vidjeti na primjeru diskriminatorne raspodjele naknada tokom porodiljskog dopusta, koje se razlikuje između FBiH i RS. U jednom primjeru koji je razmatrao Ustavni sud BiH, žene koje rade u istoj instituciji, ali imaju drugačije prebivalište (npr. jedna živi u RS-u, a druga u FBiH), imale su pravo na različite naknade za vrijeme porodiljskog dopusta. Nakon donošenja odluke Ustavnog suda BiH, ovakva diskriminacija je uklonjena iz institucija BiH, ali je ostala na drugim mjestima, npr. visina naknade koja se prima tokom porodiljskog dopusta varira od kantona do kantona.

Jasno je vidljiva i diskriminacija u pristupu pravima civilnih žrtava rata, posebno žena žrtava ratnog silovanja. Njihova sposobnost da se oporave u velikoj mjeri je zavisila od pristupa socijalnim i ekonomskim pravima. Socijalna i ekonomska prava su prava koja se ostvaruju na nivo entiteta i kantona, a fiskalni prostor dostupan za njihovo ostvarivanje značajno varira među različitim administrativnim jedinicama. Ono što također varira je politička “velikodušnost” i spremnost etnonacionalističkih elita na vlasti na svakoj teritoriji da osiguraju sredstva za ostvarivanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, zbog čega je pristup ovim pravima direktno uslovljen mjestom prebivališta. Žrtve ratnog silovanja čak nisu imale isti tretman pred zakonom, jer je zakonsko prepoznavanje žrtava bilo različito. Dok je FBiH priznala žrtve silovanja kao posebnu kategoriju u kategoriji civilnih žrtava rata 2006. godine, Brčko distrikt je to učinio 2012, a RS tek 2018. Diskriminacija žrtava ratnog silovanja proteže se od razlike u mjesečnim naknadama za pretrpljenu povredu do razlike u pravu na, na primjer, prednost pri zapošljavanju ili stambenom zbrinjavanju ili drugim socijalnim naknadama.

Nesrazmjeran uticaj teritorijalnih podjela vidljiv je i u pogledu sprječavanja nasilja nad ženama, kojem različite administrativne jedinice različito pristupaju. Na primjer, određeni oblici nasilja nad ženama su kriminalizirani u jednom entitetu, dok se u drugom ne prepoznaju ni kao prekršaji. Prikupljanje podataka nije usklađeno i stoga je neupotrebljivo za razvoj politika zasnovanih na utvrđenom činjeničnom stanju. Također, nije sinhronizovan tempo razvoja pravnog okvira relevantnog za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja.

Slijedeći, u to vrijeme, globalno dominantnu paradigmu “kraja historije” (tj. kapitalizma kao neprikosnovene političke ekonomije), pregovarači Dejtonskog mirovnog sporazuma su je se striktno držali. Nisu ni pokušali primijeniti bilo kakav oblik drugačijeg političkog promišljanja o temeljnim principima upravljanja društvom. Zato su aktivno brisali sve reference na socijalizam iz sistema i svijesti ljudi u BiH. Umjesto toga, nametnuli su identitarni, neoliberalni politički i ekonomski okvir. Iz tog razloga, BiH je završila sa ustavom koji nameće etnički identitet kao jedinu političku odrednicu pristupa moći. Kada je etnicitet postao isključivi nosilac identitarne političke moći, blokiran je svaki potencijal za ideološke rasprave. To je dovelo do depolitizacije društva, koja traje posljednjih 25 godina.

Identitarna politika prvenstveno je bila zagarantovana zloglasnom političkom konstrukcijom “konstitutivnih naroda” koja je etnonacionalističkim elitama omogućavala gotovo božanske moći. Pregovarači Dejtonskog mirovnog sporazuma i međunarodna zajednica napravili su ovu neslavnu konstrukciju time što su zaraćenim stranama dodijelili ustavnu kategoriju sa pravom prvenstva u odnosu na svaki drugi identitet ili politički zahtjev. Već neposredno prije, a posebno tokom rata, zaraćene strane su kooptirale etno-vjersku pripadnost i cijele etničke grupe. Slijedom toga, kategorija “konstitutivnog naroda” ukorijenjena u Dejtonskom mirovnom sporazumu i Ustavu BiH predstavljala je ratnu medalju za etnonacionalističke elite da se njome okite u miru.

3.3.1 Izgradnja duboko podijeljenog društva

Mehanizmi podjele vlasti u Dejtonskom mirovnom sporazumu utemeljeni su na ideji konsocionalizma, koju njeni predlagači zagovaraju kao rješenje za zemlje sa niskim stepenom koncensusa između međusobno izolovanih grupa. Prema teoriji konsocionalizma, da bi ove zemlje funkcionirale, sukobljene grupe moraju se okupiti u takozvanu veliku koaliciju, mora postaji mehanizam kojim se garantira pravo na uzajamni veto, proporcionalna zastupljenost i visok stepen segmentalne autonomije. Kako je opisan, u BiH se jasno mogu prepoznati različiti elementi konsocionalizma.

Uvođenjem koncepta “konstitutivnih naroda”, etnonacionalističke političke elite su potkrijepile svoju tvrdnju da u BiH postoje “međusobno izolovane grupe sa niskim stepenom koncensusa” i da ih je potrebno zaštititi. Da bi se grupa uspješno takmičila za političke i ekonomske resursa, neko je mora predstavljati. U slučaju tri velike etničke grupe, odnosno konstitutivna naroda, taj neko su “prirodno” etnonacionalističke elite, koje stalno preuzimaju reprezentativnu ulogu i vodstvo. Svakodnevno potvrđuju legitimitet i nepovredivost svog prava da predstavljaju “svoju” etničku grupu i preko Dejtonskog mirovnog sporazuma vladaju svojim dvorcima iz snova i feudima koje su sebi izgradili.

Iako je temelj ovih dvoraca bilo ratno nasilje i razaranja koja su ostala nakon njega, njihovi nosivi zidovi bili su porozni. Dakle, nakon što su izgradili “zidove” oko svojih dvoraca iz snova, etnonacionalističke elite na vlasti morale su ih utvrditi. Utvrđivanje je zahtijevalo kontinuirano stvaranje iluzije da je grupa pod tobožnjom zaštitom etnonacionalističkih elita napadnuta i da su njena prava ugrožena. Najlakši način za održavanje ove iluzije bilo je stalno ponavljanje identiteta stvorenih ratom i nasiljem. Da bi se činili zločini tokom rata, bio je potreban proces stvaranja “drugog” i dehumanizacije tog konstruiranog “drugog”. Tu “drugost” kreirali su počinitelji koji su usvojili jedan etnički identitet kojem će pripadati i kojeg će “štititi,” dok su istovremeno ciljanim žrtvama pripisivali neku drugu etničku pripadnost. Identitarna dinamika etničke pripadnosti i etničkog rivalstva lako je prenesena u sada formalno podijeljeno društvo.

Sve potencijalne tenzije i sukobi duž klasnih ili rodnih linija unutar iste etničke grupe se zanemaruju i potiskuju, dok se međuetničke tenzije sve vrijeme iznova stvaraju.

Ovakvim načinom podjele moći nastoje se izbrisati sve stratifikacije osim etničke, npr. klasne ili rodne. Etničke grupe se vide i tretiraju kao homogene. Sve potencijalne tenzije i sukobi duž klasnih ili rodnih linija unutar iste etničke grupe se zanemaruju i potiskuju, dok se međuetničke tenzije sve vrijeme iznova stvaraju. U tom smislu, jedini dopušteni zahtjevi za pravdom su oni u kontekstu etničke grupe, tj. etnička grupa je jedini dozvoljeni tražitelj pravde, ali njen zahtjev mora biti postavljen nasuprot zahtjevu druge etničke grupe. I to samo u okviru tri etničke grupe koje su utvrđene kao konstitutivne. Svi pojedinačni zahtjevi ili zahtjevi koji ne dolaze od etničke grupe se suzbijaju. Vrlo živopisan primjer pokušaja traženja pravde izvan “dozvoljenih” parametara su inicijative Pravda za Davida (pravo na život) i Žene Kruščice (pravo na čistu vodu), a obje su naišle na nasilnu represiju.

Interesi etnonacionalističkih elita, stavljeni u okvir političkih etničkih grupacija, drže se odvojeno, ali ipak zajedno u “velikoj koaliciji” kroz političke institucije kao što je parlamentarna skupština i predsjedništvo na državnom nivou. Elastične ovlasti veta (takozvani vitalni nacionalni interes) sadržane u Ustavu i svim kompleksnim administrativnim podjelama naširoko se koriste i zloupotrebljavaju. Na primjer, etnonacionalističke elite prijete da će ih koristiti čak i u pitanjima poput međunarodnog PISA testiranja. Etnonacionalističke elite su također pokazale nevjerovatnu sposobnost stalnog kreiranja i rekreiranja saveza i neprijatelja.

3.3.2 Politika zaborava: nametanje etničkih identiteta kao ekskluzivnih političkih identiteta

Proces u kojem su etnonacionalističke elite prisvajale koncept etničke pripadnosti započeo je nekoliko godina prije rata, nastavio se tokom cijelog rata, ali je dobio na zamahu provedbom Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako bi etnički identiteti bili dogmatski prihvaćeni kao ekskluzivni politički identiteti, mi smo posljednjih 25 i više godina bili izloženi procesima ponovnog izmišljanja tradicija i zamišljanja etničkih zajednica, da iskoristimo pojmove historičara Erica Hobsbawna i Benedicta Andersona. Ovaj “iscrpni” politički rad obavljale su etnonacionalističke elite, njihovi ideološki komesari i vjerske vođe. Orijentalistički (balkanistički) i neokolonijalni pristup međunarodnih aktera u BiH, koji su svoju intervenciju izgradnje mira smatrali misijom dovođenja civilizacije neciviliziranim balkanskim barbarima, samo je podržao taj njihov rad.

Taj proces nije sam od sebe mogao funkcionirati tako da zadrži etnonacionalističke elite na vlasti. Morao se dopuniti politikom zaborava i neoliberalizmom. Politika zaborava primijenjena je, namjerno ili nenamjerno, odmah po početku primjene Dejtonskog mirovnog sporazuma. Postratni period postao je paradigma nulte osnove i uključivao je potpuno devalviranje prethodnog političkog i ekonomskog sistema. To je značilo da je Dejtonski mirovni sporazum, bez obzira što se njime priznavao kontinuitet BiH, korišten za uspostavu potpuno nove države, gdje se ignorisala činjenica da je BiH postojala kao državna zajednica i prije sporazuma. Napredak ka miru posmatrao se samo kroz okvire koje je uspostavio Dejtonski mirovni sporazum, a ranija znanja, načini djelovanja i vrijednosni sistemi aktivno su odbacivani.

Politika zaborava mogla se primijeniti u slučaju BiH iz dva razloga. Jedan je da je međunarodna zajednica koja je stigla na krilima Dejtonskog mirovnog sporazuma znala samo reproducirati vlastite (kolonijalne) sisteme i ignorisala je iskustva i znanja ljudi u BiH. Drugi je bio proces tranzicije zemlje iz socijalističkog u kapitalistički ekonomski sistem (skriven unutar procesa izgradnje mira) i temeljna želja elita (etnonacionalističkih i međunarodnih) da spriječe ljude da se bune protiv ove namjerne promjene ideologije.

Politika zaborava pokazala se korisnom za prikrivanje ambicija kreatora sporazuma da zemlju pretvore u kapitalističku i sakriju štetu koju je napravila ova nova, nametnuta politička ekonomija.

Politika zaborava pokazala se korisnom za prikrivanje ambicija kreatora sporazuma da zemlju pretvore u kapitalističku i sakriju štetu koju je napravila ova nova, nametnuta politička ekonomija. Način na koji Ustav dodjeljuje ovlasti i dijeli teritorije, zajedno sa ugrađenim mehanizmom kapitalističke političke ekonomije, daje etnonacionalističkim elitama moć nad svakodnevnim životima ljudi i osigurava opstanak najgore vrste eksploatatorskih aspekata kapitalizma. Ustav pomaže poimanju svih spornih političkih i ekonomskih pitanja kao isključivo etnonacionalističkih i zamagljuje klasne zahtjeve i protivljenje opresiji i eksploataciji.

Politika zaborava široko je primjenjivana i dosezala je sve do nivoa međuljudskih odnosa i interakcija. Etnonacionalistička mašinerija je radila prekovremeno kako bi nas uvjerila da je sve čega se sjećamo o našim životima lažno, da su svi naši (društveni) odnosi uvijek i samo bili utemeljeni u etničkom identitarnom okviru i da smo nekako svi mi, svjesno ili nesvjesno, imali etničke identitete kao jedine i prave identitete. Svi smo navodno bili žrtve sistemskog ugnjetavanja režima koji nam je negirao te identitete. A sada smo, uvjeravaju nas elite, “oslobođeni” ove opresivne sheme.

Proces je olakšan nametanjem neoliberalizma kao neupitnog globalnog modusa operandi. Prikrivajući efekte političkih i ekonomskih struktura na svakodnevni život, neoliberalizam je koristio privilegiranje individualnog identiteta, shvaćenog kao oblik pripadnosti i kulture, kako bi uvjerio građane da opresije sa kojima se suočavaju nisu zasnovane na ideologiji i strukturnim nejednakostima, već isključivo na identitetu. Ovdje se ne ostavlja prostor za intersekcionalni pristup i prepoznavanje različitih osa ugnjetavanja, posebno u sklopu etnonacionalističkog heteroseksualnog patrijarhalnog okvira. Slijedeći ovu logiku, jedini dozvoljeni zahtjevi za pravdom su oni koji se isključivo zasnivaju na individualnim zahtjevima, stavljenim u okvir pripadanja homogenoj (tj. etničkoj) grupi koja se na homogeni način ugnjetava.

Ovako postavljeni zahtjevi za pravdom upravo su ono što stalno ponavljaju etnonacionalističke elite u BiH kako bi stvorile dojam podjela i ugnjetavanja među etničkim grupama. Na primjer, ljude koji žive u siromaštvu u BiH uvjeravaju da nisu siromašni zbog toga što etnonacionalističke političke elite besramno kradu javna sredstva i zajednička dobra koja pripadaju svima nama već zbog toga što pripadaju etničkoj grupi čija su prava i potrebe navodno podređene drugim dvjema etničkim grupama. Logika tvrdnje je: Hrvat ili Bošnjak ili Srbin je siromašan zato što je Hrvat, Bošnjak ili Srbin, a ne zato što samoimenovani predstavnici tih etničkih grupa, kao organizirana kriminalna grupa, otvoreno kradu naše zajedničke resurse. Istina, neki zahtjevi za pravdom zasnovani na identitetu jesu opravdani historijskom opresijom, npr. Roma, žena ili LGBTIQ osoba, ali te specifične zahtjeve etnonacionalisti u potpunosti ignorišu. Pored toga, ti zahtjevi nisu homogeni, kako ih neke neoliberalne donatorske intervencije vole pojednostaviti i predstaviti.

3.3.4 Rodne dimenzije opresivnih identitarnih struktura

Neoliberalna identitarna politika na kojoj počiva cijeli sistem BiH dodatni je teret višestrukim nivoima ugnjetavanja žena. Već je dobro utvrđeno da su etnonacionalistički projekti izgradnje identiteta konstrukti heteroseksualnih muškaraca i da su u suštini veoma orodnjeni. Oslanjaju se na patrijarhalne i heteroseksualne hijerarhije i norme. Ženama je dozvoljeno da učestvuju u javnom životu samo ako podržavaju nacionalističke projekte i heteroseksualni, patrijarhalni poredak. LGBTIQ osobama uopšte nije dozvoljeno da učestvuju u javnom životu. Obično se izopćavaju i protjeruju iz javnog prostora svi oni koji ne prihvataju nametnute etničke identitete. Prisiljeni su da se bore i protiv ovih nacionalističkih projekata i protiv patrijarhalnog sistema ugnjetavanja koji je svojstven nacionalističkim projektima, ali i nezavisan od njih.

Trebamo spomenuti i zanimljivu rodnu dimenziju spomenutih predstavki podnesenih ECtHR-u u vezi sa izbornom diskriminacijom po osnovu identiteta. Sve osim jedne su podnijeli muškarci, koji su se i dalje poistovjećivali sa etničkim političkim okvirom identiteta uspostavljenim Dejtonskim mirovnim sporazumom. Jedina žena koja je podnijela predstavku insistirala je da je diskriminirana upravo zato što nema etnički identitet. U svim predmetima je ECtHR utvrdio kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima. Za razliku od odluka na predstavke muškaraca, koje se oslanjaju na zahtjeve po osnovu ravnopravnosti kroz etničku pripadnost, implikacija odluke po predstavci koju je podnijela žena je da etnički identitet ne može biti osnova za političku podjelu moći.

Sam čin uključivanja ustava u mirovni sporazum neizbježno znači da će proces izmjene ustava dovesti do žustrih rasprava koje se tiču ponovnog pregovaranja o samom mirovnom sporazumu.

Sam čin uključivanja ustava u mirovni sporazum neizbježno znači da će proces izmjene ustava dovesti do žustrih rasprava koje se tiču ponovnog pregovaranja o samom mirovnom sporazumu. Ustav, koji je bio predmet mirovnih pregovora i posljedično je rezultat ustupaka i kompromisa napravljenih prema zaraćenim elitama i sa njima, ne može biti ništa drugo do militariziran, muškocentričan i etnonacionalistički. Militariziran je jer su o njemu pregovarale zaraćene strane koje nisu htjele ustupiti svoju moć, muškocentričan jer su o njemu pregovarale isključivo muške elite koje žene nisu doživljavale kao aktivne učesnice u obnovi BiH i etnonacionalistički jer su o njemu pregovarale isključivo etnonacionalističke elite kojima je bilo jasno da za ostanak na vlasti moraju kreirati etnonacionalistički politički identitet.

Kako je Ustav BiH uvršten u mirovne pregovore, svaki pokušaj njegove izmjene i dopune blokira se u dinamici između etnonacionalističkih političkih elita, njihovih ovlasti veta i međunarodne zajednice, a to završi militariziranom retorikom i prijetnjama ratom. Najbolji primjer su pokušaji izmjene Ustava 2006. godine i period od 2011. do 2014. godine nakon donošenja spomenutih odluka ECtHR-a kojima je utvrđeno da je Ustav BiH diskriminirajući. Jedini amandman na Ustav ikada donesen bio je onaj kojim se potvrđuje status Brčko distrikta nakon što je međunarodni Arbitražni tribunal donio odluku. Ovaj amandmanski proces bio je predviđen Dejtonskim mirovnim sporazumom.

3.4.1 Zamišljanje, konstruiranje i jačanje podjela ad infinitum

Nakon što su mentalne igre zamišljanja etničkih zajednica i (ponovnog) izmišljanja tradicija postale operativne, a etnički identitet blagoslovljen kao politički identitet, konsocijacija, kako je uspostavljena u Dejtonskom mirovnom sporazumu, postala je neupitna i samopotvrđujuća. Umjesto da tkivo bh. društva drže u jednom komadu, konsocijacijski elementi su ga kidali zamišljajući, konstruirajući, a zatim i jačajući podjele ad infinitum.

Tvrdnje etnonacionalističkih elita o isključivoj i vječnoj zastupljenosti etničkih grupa normalizirane su do te mjere da su izbori, kao vježba liberalne demokratije, postali samo pro forma aktivnost. “Pravo na zastupanje” etnonacionalističkih elita smatra se u kamen uklesanim. To se jasno vidi u odbijanju provedbe odluka ECtHR-a o izbornoj diskriminaciji. Iako je ECtHR u više navrata potvrđivao svoj stav, etnonacionalističke elite su odbijale mijenjati Ustav BiH i Izborni zakon u skladu s instrukcijama ECtHR-a, te su nastavile s praksom diskriminacije i kršenja ljudskih prava. A međunarodna zajednica rado udovoljava njihovim željama.

3.4.2 Strogost i nefleksibilnost Ustava

U članu X, Ustav BiH predviđa mogućnosti amandmana. Ali, kako se pokazalo u proteklih 25 godina, izmjena Ustava je gotovo nemoguća. Tokom godina, “Dejtonski ustav” je, zbog performativnog “slijepog povjerenja” etnonacionalističkih elita u Dejtonski mirovni sporazum, tretiran kao nedodirljiv, gotovo kao dogma.

Performansu etnonacionalističkih elita u slijepom vjerovanju Dejtonskom mirovnom sporazumu doprinosi činjenica da ni sporazum ni Ustav nisu službeno prevedeni na jezike koji se govore u BiH. Zapravo, nisu čak nikad ni službeno objavljeni niti potvrđeni bilo kakvim zvaničnim procedurama u BiH. To znači da je službeni jezik našeg Ustava i mirovnog sporazuma engleski. Iako je ova činjenica gotovo smiješna, ona je i veoma problematična. Omogućena su različita tumačenja/prevodi tih dokumenata, kao i tvrdnje etnonacionalista da je “njihovo” shvatanje najtačnije, iako im engleski i nije jača strana! Naravno, cijeloj ovoj jezičkoj šaradi treba dodati i činjenicu da originalnog Dejtonskog mirovnog sporazuma sa potpisima nema nigdje.

Pomislili bismo da jedan dokument koji postavlja temeljne principe upravljanja državom treba biti napisan i dogovoren sa ljudima na koje se odnosi.

Da stvar bude gora, činjenica je da Ustav BiH nikada nije prošao parlamentarnu proceduru, niti je ikada stavljen na glasanje. Prije možemo reći da je serviran ljudima, ne kao stvar izbora ili rezultat rasprave, već kao unaprijed dogovoren zaključak. Pomislili bismo da jedan dokument koji postavlja temeljne principe upravljanja državom treba biti napisan i dogovoren sa ljudima na koje se odnosi. Međutim, ta mogućnost je građanima BiH oduzeta kada je Ustav BiH uvršten u pregovore o Dejtonskom mirovnom sporazumu. Odmah nakon rata, ljude koji žive u BiH su na prevaru natjerali da prihvate ustavna rješenja Dejtonskog mirovnog sporazuma pod izgovorom da učestvuju u prvim postratnim demokratskim izborima, što je samo dodatno zakomplikovalo mogućnosti da nametnuta politička i ekonomska rješenja osporavaju.

Da se vratimo na pregovore o Dejtonskom mirovnom sporazumu tokom kojih je izrađen Ustav – ako je vjerovati vodećem američkom diplomati u to vrijeme, Richardu Holbrookeu, nije bilo mnogo rasprava o nacrtu ustava. Glavno zanimanje pregovaračkih elita bile su karte i teritorije. Moguće je zamisliti da je, nakon što su se pregovaračke elite složile oko principa podjele, stvarni zadatak pisanja Ustava dodijeljen srednje rangiranim diplomatama State Departmenta, te da nikakva težina nije pridavana praktičnim implikacijama koje bi Ustav mogao imao po naše živote. Pored toga, forma Ustava BiH više podsjeća na Ustav SAD-a nego na bilo koji prethodni ustav koji je BiH imala.

3.4.3 Performativna funkcija “demokratskih” izbora

Ne može se graditi demokratsko društvo samo na “demokratskim” izborima, dok je sve ostalo, uključujući i nametanje Ustava, autoritarno.

Dejtonskim mirovnim sporazumom je u aneksu 3 (Sporazum o izborima) predviđeno održavanje izbora neposredno nakon rata s ciljem “postavljanja temelja reprezentativne uprave te osiguranja postepenog postizanja demokratskih ciljeva”. Slijedeći liberalnu logiku izgradnje mira, izbori su smatrani konačnim korakom ka demokratskom funkcioniranju države, te su predstavljeni kao svojevrsna polazišna tačka “nove” postratne i mirne BiH. Izbori (nekoliko njih u vrlo kratkom vremenskom periodu) održani su u skladu sa podjelama vlasti stvorenim Dejtonskim mirovnim sporazumom i zloupotrijebljeni su kako bi se ljudi ubijedili da svojim učešćem u izborima odlučuju o budućnosti BiH—što je taktika dezorijentacije ljudi i iskrivljavanja stvarnosti koju su zajednički koristile etnonacionalističke i međunarodne elite, a koja se nastavlja kroz svih ovih 25 godina. Međutim, ovdje trebamo napomenuti da izbori, iako su zaista važan aspekt funkcionalnog demokratskog društva, ne mogu biti isključivi mehanizam za praktikovanje demokratije. Ne može se graditi demokratsko društvo samo na “demokratskim” izborima, dok je sve ostalo, uključujući i nametanje Ustava, autoritarno.

Dejtonskim mirovnim sporazumom je međunarodna zajednica zadužena da organizira prve postratne izbore, a posebno Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE). Izbori su bili planirani za 1996. godinu (šest mjeseci nakon potpisivanja sporazuma!), ali se međunarodna zajednica mučila sa cjelokupnim političkim i sigurnosnim uslovima u zemlji. Iz tog razloga su izbori morali biti odgođeni za 1997. godinu.

Kada su izbori održani, od građana BiH se tražilo da izaberu predstavnike za upravljačka tijela definirana novim Ustavom. Izlaskom na izbore, iako toga nisu bili svjesni, ljudi su kooptirani i natjerani da šutke daju saglasnost na ustavne aranžmane, bez da ih je iko ikad pitao šta misle o tim “aranžmanima”.

Na kraju su se napori etnonacionalističkih elita tokom pregovora o Dejtonskom mirovnom sporazumu pokazali uspješnim. Na izborima su većinu glasova dobili oni koji su već bili aktivni u političkom životu tokom rata, odnosno etnonacionalisti. Već su imali odgovarajuću političku infrastrukturu, finansije i “legitimitet” koji proizlazi iz učešća u pregovorima o Dejtonskom mirovnom sporazumu. Imajući u vidu da su te iste stranke bile strane mirovnog sporazuma, zapravo se nikada nije postavljalo pitanje hoće li ili neće biti “izabrani” na “slobodnim i poštenim” izborima. Način na koji se sve ovo odigralo pokazuje koliko je važno biti prepoznat kao akter u mirovnim pregovorima. Kada ste prepoznati, ne postoje granice ekonomske i političke moći i resursa koje možete sebi osigurati.

Treba ponoviti da su etnonacionalističke elite, koje su se ratom i destrukcijom uspostavile kao nositelji moći, formalizirale svoje pozicije kroz mirovne pregovore, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice. Etnonacionalisti su iskoristili okvir mirovnog sporazuma kako bi potvrdili svoju “suverenu vladavinu” nad grupom ljudi kojoj su nametnuli etnički identitet kao politički identitet.

Da bi stvar bila gora, međunarodna zajednica—u svim svojim varijacijama—i dalje patronizira ljude u BiH pretvarajući se da nema nikakve veze sa haosom kreiranim u vojnoj bazi u Daytonu. Mnogima od nas je već duže vrijeme potpuno jasno da je mirovni sporazum loša pogodba za veliku većinu građana BiH.

Zbog institucionalizacije etničkog identiteta kao jedinog mogućeg političkog identiteta, sada smo čak i više podijeljeno društvo nego što smo bili neposredno nakon rata. Iako teritorijalne granice nisu vidljive, višestruke podjele duž političkih, ekonomskih, a sada sve više i društvenih linija su snažne. Svaka politička intervencija, pokret ili projekat koji se do danas pokušao suprotstaviti ovom razjedinjavajućem okviru rezultirali su ili kooptacijom, kojom se ovaj sistem replicira i podržava, ili potpunim neuspjehom.

Na primjer, politička stranka koja se pokušava afirmirati u političkom diskursu kao neetnička stranka na kraju se ili redefinira kao politička stranka koja podržava etnonacionalistički diskurs i programe, ili brzo i zauvijek nestane sa političke scene. Istovremeno, nijedna stranka, bez obzira da li otvoreno tvrdi da je etnonacionalistička ili da to osuđuje, nije se suprotstavila neoliberalnoj i kapitalističkoj agendi.

Također, nove generacije političara koji su odgajani u “starim” etnonacionalističkim strankama napuštaju ih da bi formirali svoje političke stranke. Za one koji ne poznaju situaciju u BiH (među koje, kako se čini, po pravilu spada i međunarodna zajednica), ovo bi moglo izgledati kao da se ti, obično mlađi, političari bune protiv starih metoda etnonacionalista. Međutim, u stvarnosti “nove” stranke i političari obično donose novu “varijantu” nacionalizma, onu koja je još više konzervativna i krajnje desna. “Nove” političke opcije su i dalje neoliberalne i u skladu su sa međunarodnom politikom akumulacije državnog duga i mjera štednje.

To je rezultat insistiranja da je sukob u bh. društvu isključivo identitaran, dok su klasni odnosi u kapitalističkoj državi potpuno negirani. Nije da nema suprotstavljenih ideoloških stavova, već oni jednostavno ne mogu postojati na nivou političkih stranaka, imajući u vidu postavke izbornog sistema.

Pored toga, dodijeljena segmentalna autonomija (teritorijalna i administrativna podjela), zajedno s drugim obilježjima konsocionalizma, pomogla je jačanju pozicija etnonacionalističkih elita. Dvadeset i pet godina kasnije, oni sebe smatraju “pravim vlasnicima” ove zemlje (ili makar dijelova teritorija koji kao “pripadaju” etničkoj grupi za koju tvrde da je predstavljaju, a time i sebe). Etnonacionalističke elite na vlasti ponašaju se kao da su administrativne jedinice nad kojima imaju političku vlast njihova privatna svojina, njihovi feudi. Međusobno su podijelili javnu imovinu, infrastrukturu i resurse zemlje.

Kako bi nastavile uživati i ubirati plodove profiterstva i suverene vladavine nad svojim stadom, etnonacionalističke elite su iznova izmišljale tradicije i iznova zamišljale zajednice. U prilog tim tvrdnjama o pravu i moći nad zajednicama ide politika zaborava. Njom se koristila i međunarodna zajednica kroz svoje neoliberalne intervencije i etnonacionalističke elite putem manipulativnih tvrdnji o historijskoj ugroženosti etničkih grupa koje one navodno predstavljaju. Pojedini samoproglašeni etnonacionalistički lideri također su često koristili argument ugnjetavanja čitavih grupa kada nešto ne bi išlo onako kako su oni (lično) zamislili. I to nekako prolazi već 25 i više godina!

Rezultat manipulacija, (ponovnog) zamišljanja etničkih identiteta i nametnute politike zaborava nije samo da se ti etnički identiteti i podjele normaliziraju kao politički identiteti i isključivi “vlasnici” političkih, ekonomskih i kulturnih prostora, već je i činjenica da nam je svijest preuzelo primordijalno i ahistorijsko poimanje nas samih. Postali smo ništa drugo do zbir naših (nametnutih) etničkih identiteta i ratnog nasilja, nesposobni da zamislimo društvo izgrađeno na bilo kojoj drugoj kolektivnoj osnovi osim na etničkoj. Zbog toga imamo izrazito depolitizirano društvo pod strogom kontrolom autokratskih vladara i njihovih nasljednika.